Autor: Rodoljub Šabić
Pre nekoliko dana "naš" privatni sektor bezbednosti ušao je u novu, "legalnu" fazu. Skupština republike Srbije usvojila je Zakon o privatnom obezbeđenju i Zakon o detektivskoj delatnosti.
One (među kojima sam i sam bio) koji su godinama ukazivali na to da je neophodno zakonom urediti delovanje sektora koji je, bar sudeći po broju radno angažovanih, podjednako velik kao javni sektor bezbednosti, i da je potpuno neodgovorno držati ga u praktično nelegalnom statusu, vest o usvajanju ovih zakona trebalo bi da obraduje. Ali ...
Način na koji su novi zakoni „uredili" ovu osetljivu oblast nedopustivo mnogo dilema i pitanja (na koja sam nadležnima mnogo puta ukazivao), ostavlja bez pravog, pouzdanog odgovora. Za ilustraciju dovoljno je, rekao bih i samo par odredbi Zakona o detektivskoj delatnosti, za mene posebno interesantnog, s obzirom da je, po logici stvari, lavovski deo detektivske delatnosti zapravo - obrada podataka o ličnosti.
Član 10. Zakona pored ostalog predviđa da detektiv može obrađivati podatke o: „nestalim licima ili licima koja se kriju radi izbegavanja krivičnog gonjenja; licima koja su korisniku usluge prouzrokovala štetu, ako su ispunjeni zakonom utvrđeni uslovi odgovornosti za štetu..."
I sad - ko je „nestalo lice"? Kad se postaje „nestalo lice"? Posle koliko sati, dana, meseci...? Kojim zakonom je to uređeno, tačnije, da li je uopšte uređeno?
Što se tiče „lica koja se kriju radi izbegavanja krivičnog gonjenja" čovek bi očekivao da se obradom njihovih podataka bavi policija, a ne privatni detektivi. Zar ne bi bilo logičnije da se „privatni" bave potragom za licima koja npr. izbegavaju da plaćaju alimentaciju ili izbegavaju da izvrše neku drugu sudski utvrđenu obavezu ili izbegavaju da prime sudski poziv itd. Iz ovakve formulacije međutim, proizlazi da se privatni detektivi mogu baviti samo onim što je najmanje logično - podacima lica „koja se kriju radi izbegavanja krivičnog gonjenja". Da i ne otvaramo pitanje ko je - to lice? Je li za takav „status" potrebno da postoji poternica, nalog za privođenje... ili se „veruje na reč"?
Ko su „lica koja su korisniku usluge prouzrokovala štetu"? Kakvu štetu? Materijalnu, moralnu, bilo kakvu? Koliku? Šta podrazumeva formulacija „ako su ispunjeni zakonom utvrđeni uslovi odgovornosti za štetu"? Zar ispunjenost tih uslova ne ceni sud? Ili je zakonodavac imao na umu nešto drugo? I ako jeste - šta?
Problem „fluidnog" osnova nije apstraktan. Jer, po takvom osnovu privatni detektivi stiču konkretnu mogućnost za ozbiljan prodor u privatnost svakog od nas. Tako u članu 20. Zakona stoji da organi državne uprave, ali i svi drugi „rukovaoci zbirkom podataka" detektivu „na obrazložen pisani zahtev daju podatke" o boravištima i prebivalištima lica; vlasnicima motornih vozila i plovila; polisama osiguranja; penzijskom i invalidskom osiguranju; podacima iz sudskih spisa; podacima iz državnih arhiva.
E sad, formulacija „daju podatke" je imperativna, takva dikcija po pravilu podrazumeva obavezu. Međutim, „obrazložen zahtev" upućuje na to da treba da se „ceni" osnovanost zahteva. Na osnovu kojih kriterijuma će svaki od armije „rukovalaca zbirki" (aproksimativno oko 350 hiljada) da „ceni" osnovanost zahteva? Hoće li široku primenu imati famozna „odokativna" metoda? Šta ako primena takve metode, posebno u slučaju rukovaoca „najatraktivnijih", velikih zbirki javnih subjekata dovede do diskriminacije podnosilaca „obrazloženih zahteva", odnosno posebno lakog pristupa podacima za neke od njih? Na „komercijalnoj", kumovskoj, prijateljskoj, kakvoj god hoćete osnovi?
I da „analizu" završimo na odredbi koja bi sa stanovišta zaštite podataka o ličnosti morala imati kapitalan značaj. Reč je o odredbi člana 6. koja utvrđuje uslove pod kojima se može izdati licenca za vršenje detektivskih poslova fizičkom licu. Ona pored ostalih uslova predviđa da to može biti samo lice „koje je prošlo odgovarajuću bezbednosnu proveru".
Problem je „jedino" što ne znamo ne samo šta je „odgovarajuća" nego čak ni šta je „bezbednosna provera". A valjda bismo morali znati - detektivi su u „akciji".