Pišem blog nakon godinu dana. Javljali su mi se u međuvremenu mnogi blogeri, kolege, bliskog mišljenja i oni koji to nisu, i raspitivali se što me nema. Evo, vraćam se, pa ćemo se družiti ovde kao i na društvenim mrežama.
E, sad, šta sam hteo da vam kažem? O politici, naravno.
Čekaju nas lokalni izbori na Voždovcu, jednoj od najvećih beogradskih opština. U formalnom smislu to nisu važni izbori, jer u sistemu lokalne samouprave, beogradske gradske opštine imaju jako male nadležnosti. One na ni jedan način, zbog nakaradnog sistema lokalne samouprave, ne utiču bitno na živote građana. Budžeti tih opština su mali,njihova mogućnost da samostalno nešto urade, skoro nikakva, a obećanja koja na tim izborima daju kandidati i liste su uglavnom nerealna i bez pokrića.
Ima bar dve beogradske opštine, koje su veće po broju žitelja od bilo koga grada u Srbiji i njihov položaj u sistemi nije ni logičan ni pravedan, a ukupan sistem se pokazao neefikasnim, centralizovanim i za potrebe ljudi nefunkcionalnim.
Polovinu budžeta gradske opštine troše na plate funkcionera i zaposlenih, a manje od polovine na projekte i unapređenje života građana. U ovoj godini u beogradskom budžetu je bilo predviđeno da grad ima oko 80 milijardi na raspolaganju, a sve opštine zbirno manje od 12.
Na primeru opštine Voždovac, na kojoj je preko 150.000 birača, kad odbijemo novac opredeljen na plate zaposlenih, preostane tek oko 10 evra po glavi stanovnika za unapređenje života. To je blizu standardima afričkih gradova.
Stranka kojoj pripadam kandidovala je svoju listu na voždovačkim izborima. I ja sam na toj listi. Pošto je kampanja već u punom jeku, biračima ne obećavamo ono što nije realno, ali obećavamo i nudimo dogovor oko promene nefunkcionalnog sistema i racionalno trošenje novca koji bude na raspolaganju. Dogovor nudimo i političkoj konkurenciji, naročito oko inicijative za promenu sistema i decentralizaciju gradskih nadležnosti, pa onda i pružanje prilike onima koji budu izabrani da vlasttim idejama, kreativnošću, racionalnim odlukama i temeljnim radom doprinesu kvalitetnijem životu ljudi.
Dakle, dogovor i nužda promene sistema je taj prvi korak, na koji smo upućeni. Bez toga se neće moći napraviti kvalitetno ni drugi, a naročito ne treći, četvrti ili peti korak. Biće nemoguće poboljšati usluge servisa i javnih firmi, neće biti moguće poboljšati javni prevoz za podavalska sela, neće biti moguće značajnije unaprediti infrastrukturu u opštini gde se upravo doselilo 15.000 - 20.000 ljudi u naselje koje je država gradila više godina, a gde nema ni škole, ni vrtića ni najminimalnijih sadržaja za normalan život. Neće biti dovršen ni kumodraški kolektor koji se radi od 1999. godine.
Političke stranke, koliko god se programski i ideološki razlikovale, oko navdenih pitanja ne bi mogle imati drugčiju percepciju, ma koliko naše navike i političarenje bile poslovično loše.
Unapređenju života neće pomoći galama i sporenje oko toga, da li je Đilas uskratio Voždovac zato što su tamo vladali naprednjaci, niti će pak pomoći to da li je republička vlada uskratila Đilasa, pa on onda Voždovac i sve druge. Problem je što su i Đilas i veliki delovi republičke vlada suštinski - ajde da budem blag - pobornici centralizma, koncentracije novca i vlasti u svojim rukama, ma koliko to bilo nefunkcionalno i štetno.
Mi u 2013. godini još uvek pričamo o velikim gradskim naseljima bez vode i kanalizacije, kao da je Beograd u Nigeriji, a da sistem ni slučajno ne stavljamo pod sumnju ili da ga preispitujemo.
Tamo, gde kritična masa ljudi ne učestvuje i ne preuzima odgovornost za poboljšavanje života, gde ne postoje uslovi da se oslobodi ljudska inicijativa i kreativnost, nema budućnosti, pa taman da su Đilas, Vučić, Dačić ili Krkobabić, najsposobniji upravljači pod kapom nebeskom. Tamo će po definiciji carovati rutina, pasivnost i propadanje, sporije ili brže, svejedno.
LDP je navikao na činjenicu da ga kasno razumeju, zato što uvek nudi alternativu. To košta i građane i državu. Zato ne bi bilo loše da ovoga puta bude malo drugčije.
Voždovac je prilika, da se otvori relevantna priča. Predstoje nam gradski, a verovatno i parlamentarni izbori. To treba biti uvod za kandidovanje relevantnih tema i rasprave o ključnim pitanjima. Nove ideje i potreba koncenzusa oko ključnih pravaca srpske politike su neophodni.Inače, biće nam još gore, mada nam se čini da gore ne može biti. Može, bar nam je bliska prošlost to ubedljivo pokazala.