"Any sound is welcome" - Franz Treichle
Upitan, jednom prilikom, da li je album Outside (1995) stvarao pod uticajem Nine Inch Nails-a, Dejvid Bouvi je odgovorio - "The band that I was actually quite taken with was three guys from Switzerland called The Young Gods..."
Ti Mladi Bogovi više i nisu tako mladi, ali im kreativnost ne popušta, a njihov zvuk i dalje zrači svježinom i originačnošću, i prkosi žanrovskim odrednicama, čak i onim koji su sami iskreirali. Bend je, inače, ime dobio po istoimenoj pjesmi Swans-a. A Swansi, pored ovog "kumovanja", imaju još pokoji doprinos u njihovoj karijeri. Naime, osnivač Young Gods-a Franz Treichle je 1984. radio kao inžinjer zvuka na koncertu Swansa u Ženevi. Tom prilokom se upoznao sa njihovim bubnjarom Rolli Mossiman-om. Međusobno kapiranje i inicijalne razmjena ideja dovešće do toga Rolli postane i ostane njihov producent do današnjih dana.
Franz se kao gitarista tad već uveliko muvao kroz više punk i new wave bendova. Razočaran dešavanjima na tadašnjoj tamnošnjoj post punk sceni, kod kuće je, za svoju dušu, eksperimentisao sa semplerom, gitarom i ritam mašinom. U tim intimnim eksperimentima, snimajući i modulirajući gitarske rifove, provlačeći ih kroz raznorazne efekte, koristiće ih kao semplove, miksajući Hendriksa i Mozarta, iskristalisao je jednu posebnu vrstu zvučne magije.
Možda je ova asocijacija podsvjesno uspostavljena Švajcarskom vezom, ali mene muzika Young Godsa, u svojim najboljim momentima, tajanstvenošću, svjetlucavom mjesečarskom atmosferom, daljinama u kojim nastaju i nestaju ti zvuci, podsjeća na platna njihovog velikog sunarodnikana Paul Klea. Ponekad mi ta paralela zafleša i kroz grafičke simbole sa omota njihovih albuma.
Iako vrstan gitarista, Franz je od početka benda skoncentrisan samo na vokalnu intepretaciju, dok mu se "svirački" angažman završava na pravljenju pjesama. Osnovna postavka benda - sempler, bubanj i glas, dugo će godina ostati okosnica YG zvuka. Naravno, ništa od ovo troje neće imati tipičnu ulogu. Sempler će kod njih od samog starta biti punopravni, bolje rečeno punokrvni instrument, zadužen za emisiju gitarskog zvuka i za bas linije (paralela sa Doorsima nije bez osnove) ali i najneobičnijih mogućih zvukova, kao recimo onih iz Amazonske prašume. Bubnjarske dionice im ponekad zvuče kao acid vojna muzika, ponekad kao pneumatska loop mašina, a ponekad će se nenadano srolati u ubitačan repetativni ritam. Franzovo "pjevanje" je priča za sebe, il' bolje reći poezija, raznesena između kabarea, brehtovskog pozorišta, hladnog mašinskog glasa i totalnog emotivnog patosa.
Young Gods su od početka bili posebna pojava u "zagađenim" indastrijel vodama. Nikad ih nije zanimalo poigravanje političkim konceptima i ikonografijom, inspiracije za svoje pjesme nisu tražil u seksualno-narkotičkim izopačenjima savremenog čovjeka, nisu koketirali ni sa jednim oblikom totalitarnih ideologija (fašizam, satanizam), ostali su vjerni svojim astralnim temama, kao budni snevači ljudske duše.
Prvi albumu
Young Gods (1987) sadrži gomilu inovativnih ideja, još ne do kraja artikulisanih, ali dovoljno upečatljivih da ga Melody Maker proglasi za album godine. Sve pjesme karakteriše poseban stil i posebni trikovi. I svaka od njih predstavlja poseban pristup, uslovno rečeno, istim muzičkim sastojcima: pozadinski eho efekti +
čudni neki zvuci + gitarski sempl (ponekad žestok i naglašen, ponekad samo distorzirano provučen) + repetativni, djelomično iskidan ritam + (promukli) francuski na 100 načina. Atmosfera albuma se kreće od tjeskobno umjerene
Fais la Mouette sa sjajnom džojdivižinovskom melodijskom sekvencom, preko eksperimentalnog indastrijala
Percussionne, pa do metalizirane
Jimmy.
Sledeći album
L'Eau Rouge (1989)
donosi još veću oslobođenost benda u miksanju različitih stilova i muzičkih uticaja
. Takođe, produkcija je rafiniranija
, aranžmani zreliji
. No tenzija u zvuku i dalje ne jenjava. Ne možete pogriješiti slušajući ih i na neviđeno - to su Young Gods, bez obzira da li je u pitanju šansona u maniru Tom Vejtsa
Charlotte, mix panka i klasične muzike
Rue des Tempétes i
Les Enfants, žestoka
Longue Route, ili čarobna
L'Amourir sa pulsirajućim ritmom i rasturajuće sugestivnim Franzovim pjevanjem.
Te godine se dešavaju par bitnih stvari za sam bend. Turneja po USA, prilikom koje slijedi upoznavanje i zajednički nastupi sa Ministry, što je na oba benda ostavilo kreativnog traga. Takođe napustio ih je i originalni klavijaturista Cesare Pizzi, koga zamjenjuje Alain Moned. Dok je Cesare bio kraftwerk fan, Al je odrastao na rock bendovima 60-tih i 70-tih. Ovo će itekako imati uticaja na zvuk njihovih narednih albuma.
TV Sky (1992) je predstavljao svojevrsnu prekretnicu u karijeri benda. Pored već pomenute personalne promjene koja će usloviti zaokret ka rokerskijem zvuku, svi tekstovi su na engleskom (Franz je u to doba živio u Njujorku), a sam album predstavljao je njihov proboj na mejnstrim scenu. Baza fanova im se naglo širila, a i kritičari su bili oduševljeni. Pjesme su im postale hitičnije, mada je teško govoriti o bilo kakvim komercijalnim kompromisima. Možda jedina zamjerka albumu se može uputiti na stilsku ujednačenost. Nije više bilo onog iznenađujućeg obrta pri prelasku s pjesme na pjesmu. Intezivan,
vozeći, zvuk sa žestokom gitarskom distorzijom je prisutan na gotovoj svakoj stvari. Jedina spora pjesma je eterična
She Rains, nakon koje slijedi sjajna dvadesetominutna posveta Dorsima
Summer Eyes.
Only Haven (1995) nastavlja sa evolucijom predhodne zvučne inkarnacije benda. Rokerska žestina i rifovi se prepliću sa hipnotičkim rejvovskim ritmovima. Prisutne su i sporije, ambijetalnije pjesme. Uticaj elektronske scene (u usponu) je uočljiv i u detaljima i u melodijskim intervencijama. Pjesme su okićene neobičnim zvukovima od kapljanja vode u akvarijumu, disanja, šuma koji se dobijao od radija nošenog po studiju, i sve to dodatno isfiltrirano i prerađeno ... Po prvi put bend je napravio i jednu sasvim nježnu, magičnu pjesmu Child in The Tree. Naravno, ne nedostaje i onih sa jačim tempom, kao što su baspulsirajuća Strangel, transrajderska Speed of The Night.
Kao da je bend nakon ova dva izdanja htio da prikoči malo sa komercijalnim probojem, pa je izdao eksperimentalno instrumentalni album Heaven Deconstruction (1997).
Second Nature (2000) djelimično ostaje na tragu Only Haven-a. Ipak, album je vidno hermetičniji, kompleksniji i umjernijeg tempa. Čak su i (uslovno rečeno) elektro dance numere kao Laisser couler (le son) zaodjenute u eksperimentalnije, dark, ruho. Zvučno slika kompletnog album je jedna gusta audio slagalica, arabeskno prošarana neobičnim efekatima i eteričnim melodijskim uplivima. Jedine žešće stvari su uvodna Lucidogen, i donekle Supersonic. Bez njih bi album zvučao skoro pa ambijentalno, naravno, u posebnom YG maniru.
Slijedi još jedan ambijentalno, eksperimentalni album Music for Artificial Clouds (2004). Reklo bi se stilske vježbe za upoznavanje sa novim tehnologijama ;)
Super Ready/Fragmenté (2007) donosi još jedan stilski zaokret. Najrokerskiji od svih YG izdanja, pjur industrial rock. Masivni distorzirani rifovi, žestina & naglašen gruv. Čak su i tekstovi iz spiritualnog, mističnog šmeka prešli u neku direktniju rock poetiku. Naravno, osjećaj za filigranske detalje, kao i za atmosferičnost, nije izostao.
2008. YG ponovo iznenađuju svoje fanove izdajući dupli akustični album Knock on Wood. Kako sam Franz kaže, ni on ni Al nisu svirali instrumente još od sredine 80-tih, te je ovo za njih bio pravi izazov. Kao gost na gitari bendu se priključuje Vincent Hänni. Da majstori ostaju majstori bez obzira čega se do'vate ne treba naglašavati:
Za sada posljednji njihov album Everybody Knows izlazi 2010. i označava svojevrsni povratak emociji. U neku ruku on je zbir iskustava koje su YG sakupili svih ovih godimna. Ima tu i elektronike i akustike, bržih stvari u prepoznatljivom drive modu No Land's Man, savršenih hitova Miles Away, eksperimentalizma Sirius Business, sporijih numera Blooming, i tako ... za svakog ponešto. Magija se nastavlja ...
2014. bi, gledajući kroz tajming izlazaka njihovih izdanja, mogla biti idealna godina da nas matori Young Gods-i obraduju/iznenade nekim novim uradkom. Do tada možemo uživati u reci-perci-piranju njihove dosadašnje diskografije. Živjeli.