Na Adu smo išli svaki dan. Šetamo stazama van one glavne. Zeleno je. Nema tako velike gužve i klinci mogu slobodno da trče. Stefan je istrčao sa tatom par stotina metara ispred nas. Vidim ih na samom kraju staze gde zavija oko golf terena. Miki, sa svojim nožicama kratkim godinu i po dana trupka po stazi – da 'tignemo batu! Nogu pred nogu pokušavam i ja ga ga „stignem“. U nekom trenutku zazvonio mi je telefon. Stefanova crvena jaknica i dalje se leluja tamo negde napred. Razgovor se odužio, ne sećam se više ni sa kim. Nesvesno prilagođavam brzinu hoda „na normalno“. Ne znam koliko je razgovor trajao, ni koliko dugo sam hodala tako, kad sam začula ženski glas koji se obraća nekome iza. Miki je nešto odbrbljao u odgovor i ja sam se okrenula u sekundi. Stariji par stajao je na stazi. Miki pored drvene ograde. Žena mi se obratila – Nemojte gospođo da dete ide iza vas! I tek onda sam shvatila. Miki je sve vreme išao stazom iza mene. Ja sam hodala i pričala... potpuno nesvesna... njega. U tih par minuta moglo je da se desi bilo šta. Umesto gospođe koja mi je skrenula pažnju mogao je biti neko krajnje zlonameran, neko ko bi mu stavio ruku preko usta i ja ga više nikad ne bih videla. Toliko sam se zaledila da mislim da nisam ništa ženi odgovorila.
Ništa se nije desilo. Moglo je da se desi bilo šta. Ja sam brižna majka i odgovorna osoba. Činim sve da moja deca odrastaju voljena i sigurna. I u deliću sekunde mogla sam postati majka o kojoj bi pisale novine, a sud i psihološki profil davale komšije i rodbina.
Ovaj post je:
1. odgovor svima onima koji govore – meni to nikad ne bi moglo da se desi! (bilo kojim povodom) i vode svoju decu sa sobom u toalet ne bi li predupredili sve moguće nesreće;
2. način da se zahvalim nepoznatoj ženi što nije samo bez reči obišla i moje dete i mene; ponajviše zbog toga što verujem da ne bi oćutala ni u ozbiljnijoj situaciji;
3. apel svima koji vide da je neko dete na bilo koji način ugroženo da pokušaju da pomognu, ličnim anagažovanjem, ili skretanjem pažnje roditeljima, bilo obraćanjem nekom nadležnom jer mesto u raju se zaista ne kupuje tanjirom pihtija.
4. apel nadležnim institucijama. tj. Ljudima u njima (jer valjda ima Ljudi) da rade svoje poslove savesno, bez predrasuda, svesni da od njhihove odgvornosti i ljudskosti u obavljanju tog posla zavisi nečije odrastanje, zdravlje ili život.
EDIT: Pošto je tekst naišao na određeno nerazumevanje i donekle se sveo u komentarima na pitanje "prezaštićivanja dece", možda je uputno da docrtam da je tekst nastao kao reakcija na reakcije na decu stradalu u požaru i još i ovo što se u komentarima iskristalisalo kao važno:
a) Poenta je da svako može da bude loš roditelj, spletom nesrećnih okolnosti, zbog trenutka nepažnje ili zato što je prosto loša osoba i loš roditelj. Razlika između ove tri stvari opet neće sprečiti armiju onih "meni se to nikad ne bi desilo" da napljuju sva tri slučaja jednako i da od nesrećnih roditelja prave monstrume po medijima.
b) Moj tekst je prosto o tome da tek kad lično sagledaš kakve si propuste na sreću bez posledica napravio, malo bolje možeš da razumeš kako se i najbrižnijim roditeljima dešavaju najstrašnije stvari i više ti na pmet ne padne da pomisliš "meni se to nikad ne bi desilo".
c) Ovakve tragedije nažalost dešavaju se bar jednom godišnje. Pretraga "požar deca" daje zastrašujuće rezultate. Ono što ovu poslednju odvaja jeste upravo opšta omraza i upiranje prsta na majku. Iako je i u drugim slučajevima odgovornost roditelja neupitna.. jer gotovo se uvek takve stvari događaju kada su roditelji odsutni, deca zaključana ili odviše mala da sama izađu ili pod neadekvatnim nadzorom.
Suština priče, osim onoga da đavo ne spava, jeste da rodtelj kao pojedinac može da bude loš, neodgovoran, nesposoban (realnost nam pokazuje da je takvih i previše), ali zajednica (sve te brižne komšije/rodbina) i država (institucije sve redom) ne sme. Ova majka će biti (i već je) za svoj nemar jezivo kažnjena. A šta je sa ostalima? Da li će bar sami sebi priznati deo odgovrnosti za ovo i u nekoj sledećoj situaciji postupiti ispravno?
d) Čini mi se da je neophodno raditi na tome da se poveća svest ljudi o tome šta je zlostavljanje i zanemarivanje i da je prijaviti tako nešto moralan i odgovoran čin a ne guranje nosa u tuđa posla. Jer žrtve su (gotovo) uvek bespomoćne.
e) Na žalost postoje ljudi koji ne mogu, objektivno ne mogu, da deci obezbede ni elementarne uslove da se bezbedno ogreju, okupaju i provedu dan u kući.