Jože Tisnikar - Moj prijatelj
Kažu da možeš umrijeti dok spavaš, ali ne možeš umrijeti u snu.
Niko još nije sanjao da je umro i od toga ost'o mrtav. A inače, ljudi sanjaju svakakve gluposti, i ludosti, i čudesa razna.
I to je skroz ok.
Mislim, kakav bi to besmislen san bio - kao stojiš u redu, u pošti, i ništa ... mic po mic, red se pomjera u tišini, i ti sa njim ... i kad najzad stigneš do šaltera, šalter se zatvara – i ti se tu probudiš. Jebo takav san!
Ja ne sanjam tako!
Ja spavam u snu i u snu se budim. U snu ustajem, umivam se, doručkujem i odlazim na posao. Tamo radim u snu, u kojem imam bradu, pušku i vrebam nešto na rubu šume ... dok ne padne noć.
A kad padne noć taj sa bradom i puškom više nisam ja. Ja sam onaj u šumi što ne smije da izađe, jer ga je strah da ga neko, greškom, zamjenivši ga sa nekim drugim, ne upuca u mraku,.
Ne volim kad me zamjene sa ljudima koji su u nevolji. To je već nevolja sama po sebi. Tako da nikakve zamjene praktično i nema.
Greškom ili ne - ja sam taj koji je u nevolji, taj koga vrebaju, kome rade o glavi.
Al’ opet sve je lakše kad znaš da je to samo ružan san, i da te u njemu ne mogu ubiti. Taj ispaljen metak nikad neće stići do moje glave ... ostaće zauvijek u vazduhu, zamrznut u onom matrix kadru, u visini mog lica, dvadesetak centimetara udaljen od mjesta smrtonosnog pogotka.
I ja ću ostati zamrznut zajedno sa njim, u tom istom trenutku u snu o nečem sasvim drugom.
A možda smrt izgleda upravo tako.