Kako bi izgledala fudbalska reprezentacija SFRJ i kakve bi rezultate imala?
Možda bi niko brzopleto pomislio da bi harali planetom? Ja sam uveren da se ništa značajno ne bi desilo, osim što bi imali jaču ligu i jače klubove. I ništa više.
Na SP 1982. u Španiji, reprezentacija SFRJ je, kao i uvek, došla sa ambicijama da osvoji prvenstvo, po mogućstvu da u finalu igra sa Brazilom, jer ni jedno drugo finale ne dolazi u obzir.
Kvalifikacije smo prošli rutinski, sa jednim porazom od Italije u gostima i jednim remijem, takođe protiv Italije. Dansku, Grčku i Luksemburg smo pobedili po dva puta uz gol razliku 21-4. Miljanić je imao na raspolaganju veliki broj igrača, što iz domaće lige, što iz inostranstva i reputaciju trenera Real Madrida sa osvojenom duplom krunom. Takođe je iza sebe imao iskustvo svetskog prvenstva u Nemačkoj, na kome smo bili osmi. Sve je izgledalo savršeno. Na svakoj poziciji smo imali po bar dva vrhunska igrača, a neki od njih su igrali u tada velikim evropskim klubovima ( Dragan Pantelić, Safet Sušić, Edhem Šljivo, Ivica Šurijak, Vahid Halilhodžić ). Vladimir Petrović Pižon je bio pred vratima Arsenala, a Zlatko Vujović, Nenad Stojković, Miloš Šestić i Velimir Zajec u životnoj formi.
Na pripreme smo krenuli skoro dva meseca pre početka takmičenja, Miljanić je napravio ambiciozan plan, sakupio stručni tim među kojima je bilo i profesora univerziteta, pozvao sve što je što je moglo da pomogne. Bilo je tu i psihologa, nutricionista, biomehaničara, jer "Čiča" je bio vizionar. Malo koji trener u svetu je shvatao značaj timskog rada u svakom segmentu. Prvi koji je radio video analizu protivnika bio je Miljan, prvi kondicioni trener u istoriji španskog fudbala je bio Miljanov saradnik u Real Madridu, Srećko Radišić. Ali biti prvi u svetu, nikako ne znači biti prvi i u svom selu. Bar je tako kod nas.
Imali smo sve preduslove za visok plasman: vrhunske igrače, vrhunskog trenera, dovoljno vremena za mirne pripreme, energiju pobednika. Bar je tako izgledalo na prvi pogled. Već na pripremama su se pojavila dva klana: "domaći" i "stranci". "Domaći" su se okupili oko netrpeljivosti i zavisti prema "strancima", a stranci oko kompleksa više vrednosti. Dozvoljavali su sebi i to da kasne na treninge, da beže iz hotela, a neki su se čak javno opijali se sa tadašnjim estradnim zvezdama ( ekipa u Novom Sadu, a oni u diskoteci u Splitu itd. ) ... Jugoslavija im je bila mala, a bili su mali bogovi. Sve je bilo važnije i preče od reprezentacije, pobede, ekipe. "Domaći" su se skriveno radovali očaju i besu selektora kada bi do njega dolazile priče o bahatosti i neprofesionalnosti igrača. Još nismo ni otišli na prvenstvo, a Miljan je već bio osuđen. Problem je, naravno, bio u njemu.
Stariji se verovatno sećaju kako smo se proveli na svetskom prvenstvu u Španiji 1982. Kola su se, pored Miljana, slomila na danskom sudiji Sorensenu. Imali smo, kao i uvek, dobar izgovor.
( U sledećih tridesetak godina... )
... mnogi vrhunski igrači su, kada bi iz svojih velikih evropskih klubova dolazili na okupljanja reprezentacije, pričali kako svi planovi, ambicije, i želje, prestanu da postoje čim avion dotakne surčinsku pistu. Možda je ipak problem u aerodromu.