Literatura| Religija

Prijatelji – lažni utešitelji!

nurudin RSS / 31.12.2013. u 01:15

Zdravo, Jove, pozdravljaju te oni koji će umreti!

 Na potsmijeh sam prijatelju svom... (Jov 12, 4)

 Job_and_his_friends.jpg

 

      Prijatelji starozavetnog Jova, predstavnici jednog dogmatičnog sistema, ustaljenih i oveštalnih normi, suprotstavljeni su Jovu, revolucionaru, koji svojom pobunom započinje novo razdoblje u istoriji teološke koncepcije sveta. U ontološkom smislu motiv Jovove pobune protiv Boga označava kako prve trenutke ljudskog osvešćenja koji dovode do ukidanja Boga u svetu koji postaje potpuno ljudski, tako i do samosaznavanja condition humane od strane čoveka. 

      Dvoboj između Jova i prijatelja vodi se „rečima starim hiljadu godina“. To je zapravo rasprava o odnosu religije i ideologije, o tumačenju ljudskih i božanskih zakona, o spoznaji sveta i života. „Biblija“ se bavi etičko-filozofskim i egzistencijalnim problemima, i kao takva, najveća je zamka neupućenih. „Najgori su nezainteresovani posmatrači, koji, bez emocija, prate životnu dramu, poput surovih prijatelja, u stvari neprijatelja starozavetnoga Jova, koji umire u najgorim mukama, s pitanjem bez odgovora o vlastitoj krivici, verujući u svoje pravdoljublje, a oni uzvraćaju hladno: Bog ne odbacuje dobroga, ali ne prihvata za ruku zlikovca (Jov 8, 20).“ 

      Jovovi prijatelji a priori osuđuju Jova – po njihovom mišljenju on mora da je kriv čim pati, što je samo dokaz njihove dogmatičnosti. Ali, sagledano u širem kontekstu zar Jovovi prijatelji nisu predstavnici one plemenske svesti gde je sve podređeno kolektivu – dok se Jov izdvaja. Jov je u procesu emancipacije od kolektiva, na putu na kojem se individua distancira od kolektivnog i postaje ličnost. U fazi samoostvarivanja koje je neophodno za oboženje, Jov ima potpunu svest da samo otvorenost ka Bogu jeste jedina mogućnost za spoznaju Tvorca. Jovovi prijatelji su predstavnici teleološkog principa po kome sve ima svoju svrhu; oni veruju u takozvani zakon retribucije. Istovremeno, prijatelji su predstavnici moralističke verske poruke koja ima za cilj da obesnaži pobunjenički aspekt drame – da oduzme argumente koji omogućavaju kritiku Boga. 

      Nisu li, pak, Jovovi prijatelji „arhetipski obrazac“ sluge jednog totalitarnog režima koji veliki značaj pridaje imitaciji pravde? Upornost prijatelja da primoraju Jova na priznanje sopstvene krivice podseća na represivne metode mnogih totalitarnih režima. Iako Jovova krivica ne postoji, njegovo priznanje biće dovoljno da zameni nepostojeće dokaze njegovog sagrešenja. Prijatelje ne zanima istina, oni su tu da iznude javno priznanje Jovove krivice. „U krajnjoj analizi, od nesrećnika se zahteva priznanje e da ga je kaznio nepogrešivi bog, a da to nisu učinili ljudi koji mogu i da greše. Od njega se traži da potvrdi osveštani savez jednodušnog linča. ,,Treba obezbediti, smatra R. Žirar, savršenu podudarnost između perspektive dželata i perspektive žrtve. Reč je, naime, o postojenju jedne jedine istine, jedne zapravo transcendentne istine, koja bi se nametnula Jovu, pa i svim ljudima, „čak i onima koji bivaju zgaženi prilikom defilea njene trijumfalne povorke“, zaključuje Žirar. Cilj je dokazati da je ta istina u svome sjaju jedina, i da se, na kraju krajeva, nameće čak i onima koji moraju da otrpe posledice, jer nisu sagledali. Jov mora da prizna da je zgrešio i da je sa pravom podvrgnut svemu što ga je snašlo. U tom priznanju, nesumnjivu pomoć pružiće mu prijatelji.

     Jovove prijatelje karakteriše izvesna „autističnost“, jer je njihovo mišljenje odvojeno od realnosti i logike; oni ne traže istinu, već ispunjenje zakona retribucije. Oni su, u izvesnom smislu, na nižem stupnju razvoja religiozne i ljudske misli, mnogo primitivnijem u odnosu na Jova. Njihova misao je gotovo prelogična, arhaična. Prijatelji zaboravljaju da je „čovjek promjena“, da ne postoji večno i nepromenljivo, da se sve formira i spoznaje. Oni su teleologičari, u najrigidnijem smislu te reči, ubeđeni da Jovovo stradanje ima smisla. „Suština Jovovog traganja ka Bogu počinje sa više tačke u odnosu na rasuđivanje njegovih prijatelja. Da, čovek je nemoćan protiv Boga – ali to nije povod za poklonjenje i ljubav! Jov je saglasan da se pokloni samo onome, ko je istinski toga dostojan. Jov nije verovao u Boga – on je verovao Bogu. A Bog ga je uterao u klopku, ne rekavši ni reči, ništa ne objasnivši! I strašnije od svega Jov ne preživljava stradanje, već ono što smatra izdajom od strane Onoga kome je bezrezervno verovao.“ 

      Prijatelji ne odustaju od uopštenih fraza: Eda li Bog krivo sudi? ili svemogući izvrće pravdu? (Jov 8, 3) Eda li je čovjek pravedniji od Boga? eda li je čovjek čistiji od tvorca svojega? (Jov 4, 17). Ovde pravi smisao pronalaze Ničeove reči: „Čovek može da govori samo o onome što je prevladao – sve drugo jeste brbqalje literatura,nedostatak vaspitanja.“ Jov, međutim, u traganju za Bogom odoleva pritisku svojih prijatelja, on je svestan da su oni podlegli strahu videvši njega i njegove patnje (Jov 6, 21). Kod Jova je strah onaj elemenat koji ga čini ljudskim (mada se kod Jova, stiče se utisak, razvija kontrafobičnost u njegovim pokušajevima da odoli strahu i postavi pitanje) i omogućava da se čitaoci na neki način identfikuju sa Jovom, jer, ako izuzmemo strah, Jov je i suviše savršeno biće umnogome udaljeno od čoveka.

      Postavqa se pitanje – čemu veliki gestovi Jovovi pred uskogrudnošćuprijatelja? Iskustvo pokazuje da su veliki gestovi unapred osuđeni na propast. Zato je potreban širi plan, božji, da se veliki gest opravda, podrži.

      Osnovni problem jeste humanost prijatelja. Ne zaboravimo da su oni, predstavnici ustaljenog obrasca ponašanja, dogmatičari, zdravi – i ne žele da menjaju pojam dobrog. Nema relativizacije, jer oni „znaju“ da Bog ne kažnjava pravednike. Jov je svestan pozicije u kojoj se nalaze njegovi prijatelji, pa i sam kaže: I ja bih mogao govoriti kao vi, da ste na mom mjestu, gomilati na vas riječi i mahati glavom na vas (Jov 16, 4). Tražitelj istine umire, na ivici je da ponovo postane prah – on shvata da sa moralnim ustrojstvom kosmosa nešto nije u redu – i želi da sazna istinu, ne zanimaju ga dogme. Jov mora da progovori.

      Jovu prijatelji „pomažu“ da shvati da njegovo spasenje ne može imati zemaljski karakter, već iskqučivo nebeski. Prijatelji postaju mučitelji Jovovi koji ni na koji način ne olakšavaju njegov položaj. Oni su „poslednje iskušenje“ koje stavlja „čovek čoveku“.    

      Potreba za metafizičkim, za Bogom, neminovna je, jer prijateljima, među „prolaznim tvarima“, Jov ne nailazi na razumevanje. Prijatelji su neodgovorni u pogledu svojih nametnutih shvatanja, ne žele da ih provere. Oni znaju Boga po čuvenju, a Jov hoće da ga vidi svojim duhovnim očima. Prijatelji su sputani duhovi naviknuti na duhovne príncipe.

      Prijatelje, takođe, karakteriše i izvesna naivnost, jer oni bezrezervno veruju u svet u kome vlada nepogrešiva pravda. U njihovoj naivnosti nema mesta nekažnjenoj nepravdi ili nepravedno progonjenom. Svet prijatelja je u potpunosti hermetičan i konzervativan. U takvom jednom svetu glas Jova je i suviše provokativan, ugrožavajući po ustrojstvo samog uređenja, jer remeti već utabane staze, pa s tim u vezi Jov mora biti optužen. Prijatelji su odani takvom svetu, optuživši Jova, oni brane taj svet, odnosno brane sebe; ne dozvoljavaju da budu iznevereni. Iz tog razloga je svako inovativno mišljenje ugrožavanje; opasnost da dođe do preobražaja njihove naivne predstave sveta, i gubitak izvesnog i sigurnog. Nema pokreta i aktivnosti, ukoliko izuzmemo negativnu aktivnost prijatelja u odbrani zatvorenog sveta, i njihov pokušaj da Jovu nametnu mit o svemogućem savršenstvu.

      Kako odgovoriti na ciničan Elifasov komentar: Gle, blago čovjeku koga Bog kara; i zato ne odbacuj karanja svemogućega? Šta reći nakon Vildadove „pametne i samo pametne poruke“: Pitaj pređašnji naraštaj, i nastani da razbereš od otaca njihovijeh; jer smo mi jučerašnji, i ne znamo ništa? Kako se postaviti prema Sofaru Namaćaninu koji se prema Jovu ponaša, smatra Jerotić, kao neki budući crkveni velikodostojnik sa svojom prostom pastvom od koje zahteva, ne da pozna Boga, već da ostane pokorna i smerna njemu. Jov, ipak, odgovora prijateljima, dosadnim tješiocima: Što vi znate, znam i ja, nijesam gori od vas. / Ipak bih govorio sa svemogućim, i rad sam s Bogom pravdati se. / Jer vi izmišljate laži, svi ste vi zaludni ljekari (Jov 13, 2-4). Jov traži Boga, jer shvata da je sve što govore prijatelji već preživelo – on traži dublje, suštinskije; kad je čovek na „samrti“ nema prostora za dogmu, pa ni za strah.

      „Bačen u sa-biće sa drugim, nalazeći se uvek u situaciji, običan čovek se, sudbinski, ne protivi svetu. Međutim, brige, neizbežni sastavni deo života, raspršuju njegovu pažnju, usmeravaju je na ne-biće, zaklanjaju stvarno biće; otuđen od samoga sebe, čovek gubi svoje stvarno ja i klizi prema neko – on das Man – u anonimnost, bezličnost. Sazdan od briga, svet je varljiv, prividan, lažljiv, jer zbog briga zaboravljaju se stvarno ja i njegova sloboda. Zbog toga se ja – a u tome je sva čovekova tragika – stvarno pokazuje samo na zaleđu ništavila, samo na onome sirovom ekranu na kojem se konačno projektuje neminovno iskustvo smrti“, ističe P. Evdokimov. Tako i Jovovo „ja“ pred ništavilom vaskrsava, okreće leđa nebiću i kreće u potragu za Večnim i stvarnim bićem. Samim tim, Jov se potvruđuje kao slobodno biće koje se suprotstavqa ništavilu.

       Jovova veličina nije u njegovoj gordosti, već u njegovoj samosvesti koja karakteriše slobodno biće; prijatelji kao da su tu slobodu izgubili. Jov je nesumnjivo slobodan duh. Po Ničeovom mišljenju „slobodnim duhom se naziva onaj koji drugačije misli nego što se od njega očekuje na osnovu njegovog porekla, okoline <...> vladajućih pogleda epohe.“ Jov je slobodan duh, jer je slobodan duh izuzetak, za razliku od sputanih duhova koji (poput Jovovih prijatelja) ukazuju na slobodne postupke, tj. na postupke koji su nespojivi sa obaveznim moralom. Upravo Jov potvrđuje osnovno pravo slobodnih duhova – da će oni na svojoj strani imati istinu ili bar duh traganja za istinom, on zahteva razloge, drugi zahtevaju veru.

       Šta drugo preostaje Jovu, poniženom i uvređenom, nego da zavapi za Bogom, u čije postojanje ne sumnja, ali u pravednost, možda čak i u njegovu svemoć, sumnja. Jov je, pritisnut okolnostima i prijateljima, na granici da napravi tragičnu pogrešku – da se prepusti okolnostima, ne ispitujući ni sebe ni druge, i da okrivi sebe pravednog. Jov je pristalica samoispitivanja, zagovornik delanja, ne pasivnosti. Jovu je strana pseudoaktivnost kakvu susrećemo kod njegovih prijatelja koji pokušavaju da „poprave“ Jova, a ne sebe. Prisetimo se Hakslijeve mudrosti: „Samo je jedan kutak svemira koji možete sigurno popraviti – to ste vi sami.“ Tragična pogreška nastala bi da je Jov svu krivicu pripisao sebi; naprotiv, on hoće da spozna sebe i da razume svoje stradanje, jer njegovo je znanje tanko, dok prijatelji žele da mu nametnu nepodnošljivo osećanje krivice.

       Kjerkegor sa uzbuđenjem pozdravlja Jova što ne pristaje da poveruje u vlastitu krivicu i što uspešno odoleva pritisku prijatelja. U Jovu kao da odzvanja Prometejeva misao biti velik i biti čovek veran svojim ubeđenjima i kada je sve izgubljeno.

      „Zar su Jovovi prijatelji <…> obeznanjivali nešto drugo, do nemoćnu ljubav?“, pita se L. Šestov, tražeći opravdanje za postupke Jovovih prijatelje. „Oni nisu mogli da pomognu Jovu – i nudili su mu ono što su imali na raspolagawu – reči milosrđa. Tek kada je Jov javno pokazao svoju okorelosti odbacio njihove moralne i metafizičke utehe, oni su se, ispravno videvši u tome pobunu i ustanakprotiv etičkog, obrušili na njega sa svim svojim prekorima.“ Ne zaboravimo, pak, da su Jovovi prijatelji sluge jednog principa kojem su bezuslovno odani, uvereni u to da Bog kažnjava grešnike, a nagrađuje pravednike. Oni, pretpostavlja se, imaju na pameti reči proroka Jezekilja: Kad rečem bezbožniku: bezbožniče, poginućeš; a ti ne progovoriš i ne opomeneš bezbožnika da se prođe puta svojega; taj će bezbožnik poginuti za svoje bezakonje; ali ću krv njegovu iskati iz tvoje ruke (Jezekilj 33, 8). Prijatelji se osećaju dužnim da „bezbožnika“ opomenu. Međutim, osim visoke poezije i bogatstva poetskih slika, mnogo toga u govoru prijatelja jeste praznina nalik brbljanju i govorkanju koje pominje Kjerkegor.

      Napušten od svih, Jov jadikuje, podsećajući na ljudsku surovost i nesposobnost saosećanja u patnji: Znanci moji tuđe se od mene. Bližnji moji ostaviše me, i znanci moji zaboraviše me. Neshvatljivo je, dodaje Kjerkegor, da su ljudi koji sede i olajavaju Jova, i koji su Jovu priredili svu tu nevolju, njegovi prijatelji. „Tada sasvim glasno plačem, neka neizreciva strepnja od sveta i života i ljudi i svega pritiska moju dušu.“ 

      Pojava četvrtog „prijatelja“ Elijuja (koja nije motivisana, pa se zbog toga smatra da je taj deo „Knjige o Jovu“ kasnije dodat) predstavlja moguće rešenje Jovove drame, tj. vrhunac „Knjige“ i jedino moguće ršenje koji je „Stari zavet“ mogao dati o problemu patnje. Suština Elijujevih govora sublimirana je u sledećem: patnja mora uvek biti kazna za počinjene grehe i Jahve često iskušava smrtnike ne bi li ih učvrstio u njihovoj vrlini.

       Elijujeve pretenzije su velike, što naslućujemo iz njegovog obraćanja Jovu: Evo, ja ću biti mjesto Boga, kao što si rekao; od kala sam načinjen i ja (Jov 33, 6). Elijuj je samo jedan od mnogih nemoćnih smrtnika koji sebe proglašavaju bogom, o čemu na valjan način progovara P. Evdokimov:  „Nemoćni smrtnik se proglašava Bogom <...> on uzima sebi slobodu da procenjuje <...> ma kakav bio konačni ishod. On nameće sebi zadatak da sudi <...> ali ostaje nemoćan sudija zato što ima objektivno merilo suđenja...“

       Elijuj polaže apsolutno pravo na istinu, on ne priznaje Jovovu pravednost, jer Bog ne radi zlo i svemogući ne izvrće pravde (Jov 34, 12). On je donosilac jedne nove ideje o iskušenju, ali ta ideja je gotova, instant ideja; ona nije posledica traganja, već je neka vrsta „narkoze“, a ne „izlečenja“ i kao takva Jovu ne odgovara. Rešenje koje Elijuj nudi svojevrsno je nasilje božje nad tvorevinom. To rešenje nije ontološki utemeljeno u tvorevini i zato je za Jova neprihvatljivo; njemu nisu potrebni nikakvi raznosači spasenja. Svako ljudsko objašnjenje za Jova je samo nesporazum, i predstavlja svojevrsni sofizam u odnosu na Boga, koji Jov ne može da reši, ali koji Bog može da reši, ističe Kjerkegor.

      Mladi Elijuj, kao i Jovovi prijatelji, spreman je da bez oklevanja „pomogne“, i uteši, da sažali i opravda Jova (Jov 33, 32). Sažaljenje, kaže Niče, „ima posebnu besramnost kao pratilju: jer pošto je spremno da bez oklevanja pomogne, ono ne pokazuje zbunjenost u pogledu sredstava lečenja ni u pogledu prirode i uzročnika bolesti, pa smelo i nadrilekarski udara na zdravlje i ugled svog pacijenta.“ Jovu sažaljenje nije potrebno. On upućuje vapaj za smislom koji je kod prijatelja ugušen, i time ruši tradicionalnog idola koji je kod njih ustoličen. Prijatelji su ustali protiv predstave da je Bog ljubav, sumnjajući u Jovovu pravednost; Jov u toj situaciji nije mogao ostati ravnodušan.

      Jov ni pod pritiskom svojih prijatelja ne želi da se odrekne svoje pravednosti sve do trenutka pojave Boga. Insistirajući na svojoj pravednosti Jov se zapravo uspinje do Boga.

      I tako očišćen od svega zemaljskog, materijalnog, Jov se spaja sa Apsolutom i biva nagrađen. Ćitalac se zapravo susreće sa bitisanjem ispražnjenim od svega, osim od eshatološkog iščekivanja. Ovakav zaključak ostavlja prostor za viđenje Jova kao religioznog fanatika uverenog u postojanje božjeg plana i imperativa bezuslovne ljubavi prema daljini koja zahteva od Jova da se transformiše u „emocionalnog invalida“ i „socijalnu nakazu“ kojoj nije potrebno ništa – ni porodica, ni društvo – ništa osim božje ljubavi. Iz ovakvog čitanja proizlazi da je „Knjiga o Jovu“ knjiga u slavu podaništva, apsolutne odanosti i autodestruktivnog fanatizma. Naravno, ovo je samo jedno od mogućih čitanja. Ovakvom čitanju, svakako, može se suprotstaviti ideja po kojoj je suština „Knjige o Jovu“ u ostvarenoj slobodi, u tome što je Jov slobodnom voljom odabrao svoj put.

      Jovova sreća je u sretenju sa Bogom – u božjem dolasku – u njegovom „uniženju“. Jer, Jov izrasta kroz susret s Tvorcem. Međutim, ispostavlja se da je egzistencijalno stradanje preduslov za sretenje s Bogom. Čini se da to najbolje objašnjava Jan Kot. Da bi sebe upoznao, smatra J. Kot, Jov se mora osloboditi zaštitnih omotača: društvenog zvanja, statusa, imetka, sreće, patnje i poštovanja sredine. Potrebno je da pređe sve faze fizičke i duhovne degradacije.

      Najviši stepen Jovove duhovne degradacije je njegovo odricanje pravednosti pred Bogom: „Zato poričem i kajem se u prahu i pepelu“ (Jov 42, 6). Odreči se vlastite pravednosti, vlastite vrline. Odricanje možemo tumačiti najmanje na dva načina. Prvi način je sagledati odricanja posredstvom Ničeove misli o koristi koju čovek stiče nakon velikog odricanja: „Najveća korist od velikog odricanja sastoji se u tome što zbog njega osećamo vrlinski ponos zahvaljujući kojem mi od tog trenutka možemo lako da od sebe zahtevamo mnogo malo odricanja.“ S druge strane, odricanje možemo posmatrati i kroz novozavetnu misao – „blago siromašnima duhom“ (Jevanđelje po Mateju 5, 3). Tačnije, Jovovo odricanje sopstvene pravednosti predstavlja poslednji stadijum unutrašnjeg odricanja. Prethodni Jovov gubitak materijalnih dobara je spoljašnje odricanje. Dok je odricanje od materijalnog bogatstva „lako“, o čemu svedoči i „Knjiga o Jovu“, jer vrlo brzo nestaje Jovovo bogatstvo, dotle je duhovno odricanje neuporedivo teže. Ono zahteva unutrašnju borbu i to dugotrajniju. U tom kontekstu „Knjigu o Jovu“ možemo posmatrati kao priču o „materijalnom“ i „duhovnom“ siromaštvu, tj. o odricanju svega zarad jednog,zarad večnog. Odreći se svega radi jednog i dobiti sve. „I tada otkriva sebe: slepac je čovek, blesavi starac je čovek. Ono ništa koje pati, i pokušava da da patnji smisao ili dostojanstvo, buni se ili se miri sa svojom patnjom i mora da umre.“


 

Ovim tekstom završavam davno započetu diskusiju o Jovu na blogu Vladimira Petrovića: Jovove patnje, čemu? 
Geneza zla i Jovovo stradanje




Komentari (22)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

jedi-knight jedi-knight 01:27 31.12.2013

1.

Sutra čitam. Samo da pozdravim blogo-blizanca
nurudin nurudin 01:34 31.12.2013

Re: 1.

jedi-knight
Sutra čitam. Samo da pozdravim blogo-blizanca



Хвала, велики отпоздрав!

Kazezoze Kazezoze 10:31 31.12.2013

Re: 1.

jedi-knight
Sutra čitam.

ja pročitah, al' ne saznadoh krajnji rezultat...ko pobedi na kraju, nurudine, između boga i đavola u jovu?... ili borba još uvek traje?

alselone alselone 12:01 31.12.2013

Re: 1.

Kazezoze




When a star meets a blackhole:

nurudin nurudin 18:04 31.12.2013

Re: 1.

ili borba još uvek traje?



Још увек, јер је премало оних који питају, а превише оних који у ћутњи пате.
hajkula1 hajkula1 10:49 31.12.2013

Jov

Nisam baš neki sagovornik u priči o Jovu, jer je tu jedan od razloga da imam neku vrstu otpora prema Starom zavetu. Na sreću, ima Novi Zavet.

Sama, teško da bih odgovarajuće shvatila i prihvatila smisao priče, poruku. Tek kada mi je neko rekao da Bog ima (neki svoj, tajni) plan (koji ja, ljudi ne moramo da znamo, razumemo) našla sam, tačnije sa olakšanjem sam prigrlila to objašnjenje kao rešenje.

Priča o pravednom Jovu ima neku vrstu paralele u suđenju (gomila zahteva oslobađanje Varave - Barabe) i raspeću Isusa Hrista. Bog ono što je tražio od Jova, (da žrtvuje sina) uradio je sam (žrtvovao svog sina). (S tim, da je Jova oslobodio izvršenja.)
omega68 omega68 14:02 31.12.2013

Re: Jov

Na sreću, ima Novi Zavet.

...који је писан све до 15. века Нове ере
nurudin nurudin 18:02 31.12.2013

Re: Jov

Priča o pravednom Jovu ima neku vrstu paralele u suđenju (gomila zahteva oslobađanje Varave - Barabe) i raspeću Isusa Hrista.


Јов је, по многим теолозима, претеча Христа.
Архетип невино страдалог патника.


Bog ono što je tražio od Jova, (da žrtvuje sina) uradio je sam (žrtvovao svog sina).


То је захтевао од Аврама, а Јовову децу је сам жртвовао. Јов је за разлику од Аврама поставио питање: зашто?
vladimir petrovic vladimir petrovic 11:00 31.12.2013

Mnogostradalnik

Беше човек у земљи Узу по имену Јов; и тај човек беше добар и праведан, и бојаше се Бога, и уклањаше се ода зла. (1 Мој. 6:9, 1 Мој. 22:20, Приче 8:13, Јер. 25:20, Јаков 5:11, 1 Пет. 3:11)

Uvek sam se divio ljudima koji umeju da lepo pričaju o Pravednom Jovu.
Jer priča o Jovu je zapravo klasična ilustracija verovanja u pravedan svet.
I kao takva (pošto dozvoljava mnoge dobre interpretacije) povremeno je tema u književnosti, slikarstvu i drugim umetnostima.


William Blake, Sotona zaražava Joba bolešću, ilustracija "Knjige o Jobu", tempera 31 × 43 cm, Tate galerija, London.

Hvala, domaćine, za ovaj trodelni opus.
omega68 omega68 14:00 31.12.2013

Re: Mnogostradalnik

У Старом завету постоји нешто што на први поглед делује изненађујуће, а то је да сваки од родоначелника народа и земаља оличава неко божанство из дивоније. Бошар каже да је Пут оличаваоАполона Питијског за кога се сматра да је син бога Хамона и да је рођен у Либији (2.II.I.II). И јеврејскибог Јехова је добио име по српском богу Јову. Бошар каже да га Јевреји зову, Jehova Nissi. JehovaNysaeo... Jovem Jehovae substituentes. Jabacchus je јеврејски Јехова (2.I.I.XVIII). Јабакус је Јакобог.Јехова, Jahweh, ce налази у клинописним записима као Ја - ве - илу
(80.ст.235). То дословно значи ЈавеБог, што је у ствари био Јаван, односно Јован. Канаан је, према Бошару, оличење Меркура, то јест Теута у улози заштитника трговаца. Канаанци се убрајају у Хамовце, а и они су такође Аријевци, иако је у земљама које су посели било и народа друге расе. Дусо и Гардинер сматрају да су Канаанци Хиксоси и да су богу Сеуту дали име Баал.


kao što si rekao; od kala sam načinjen i ja (Jov 33, 6).

А ко су Халдејци или Кал - дејци?


У једној Библији на бугарском језику (читах у време рата) стоји ово: Кад су Вавилоњани(Набукаднецар) покорили Јевреје преко зидина јерусалимских погађали су се о предаји и онда сувикали Јеврејима: «Говорите сирски, да вас народ разуме». Сад, да ли су то хтели ради свог народа — војске или су старешине једног и другог народа говорили јеврејски или у опште језиком научењака авојска једна и друга није то разумела.Даље још пише у тој Библији за Калдејце: „Елате-рекоше они, да правимо ћерпики и печемо воогањ и место кала да узмемо смолу и зидамо кулу (Вавилонску).Кад то прочитах свануло ми је пред очима, да су ти " Калдејци (Кал-дејци) делатељи нечег од кала,блата, што код нас негде кажу каљари да је то чиста реч наша: кал, каос — блато, каљаво. А дејци и садсе веле раденици.

линк
nurudin nurudin 17:58 31.12.2013

Re: Mnogostradalnik

Jer priča o Jovu je zapravo klasična ilustracija verovanja u pravedan svet.


Да, веровања у праведнији и смисленији свет.
anfieldroad anfieldroad 18:47 31.12.2013

Re: Mnogostradalnik


Ako bi rec Bog preveli sa recju Moral, onda bi sve bilo jednostavnije.
Njegovi prijatelji hoce da ga uvere u to da mora da bude kao i svi oni, da bezrezervno veruje u svoju krivicu jer Bog ne gresi i ne moze biti zao. Jov, smatra da nije nicim izazvao niciju potrebu da ga muci i kinji, pa bi kao takav, siguran u svoj moralni kodex trebalo da bude uzor svim ateistima, a ne vernicima.
nurudin nurudin 20:13 31.12.2013

Re: Mnogostradalnik

anfieldroad

Ako bi rec Bog preveli sa recju Moral, onda bi sve bilo jednostavnije.
Njegovi prijatelji hoce da ga uvere u to da mora da bude kao i svi oni, da bezrezervno veruje u svoju krivicu jer Bog ne gresi i ne moze biti zao. Jov, smatra da nije nicim izazvao niciju potrebu da ga muci i kinji, pa bi kao takav, siguran u svoj moralni kodex trebalo da bude uzor svim ateistima, a ne vernicima.



Занимљиво тумачење.
anfieldroad anfieldroad 14:36 01.01.2014

Re: Mnogostradalnik

Занимљиво тумачење.




Tnx
Kao stari ateist, uvek sam Jova tako video.
A i Boga-(Bogove). Kao cuvare reda medju ljudima, na neki nacin.
G r o f G r o f 21:44 01.01.2014

Planeta Velikog brata

Svi su dobili nedeljne zadatke da bi Bog i Sotona uživali gledajući i ispijajući nektar.
nurudin nurudin 02:11 02.01.2014

Re: Planeta Velikog brata

G r o f
Svi su dobili nedeljne zadatke da bi Bog i Sotona uživali gledajući i ispijajući nektar.



Досадно, па да разбију смарачину, поиграју се мало са нама... :)
Jaril Jaril 15:21 02.01.2014

Мени је као млађем

било неприхватљиво Сотонино манипулисање Богом.
nurudin nurudin 16:21 02.01.2014

Re: Мени је као млађем

Jaril
било неприхватљиво Сотонино манипулисање Богом.


А сад ти дође потпуно прихватљиво? :)


Јарил, не знам да ли си приметио да је Сотона (као књижевни лик) готово увек приказан мало будаласто и ,,блескасто", једино у Књизи о Јову имамо потпуно другачији лик, једног манипулатора и мудрог ђаволка.
Jaril Jaril 16:38 02.01.2014

Re: Мени је као млађем

А сад ти дође потпуно прихватљиво? :)

Па заправо, да. Јер је у ствари Бог тај који је изманипулисао Сотону. In the end.
nurudin nurudin 17:05 02.01.2014

Re: Мени је као млађем

Jaril
А сад ти дође потпуно прихватљиво? :)

Па заправо, да. Јер је у ствари Бог тај који је изманипулисао Сотону. In the end.



Гете је читавог живота писао Фауста да би то ,,доказао", мада, признаћеш делује мало суровао.

П. С. Ја увек навијам за Јова. :)
anksiozni anksiozni 01:10 04.01.2014

Jovova sopstvena misao

Sopstveno misljenje i izdvajanje je oduvek imalo visoku cenu, i da je plate su bili spremni samo najhrabriji medju nama. Jer sigurnost u ispravnost onoga sto mislis ne postoji, a drustvo je oduvek osudjivalo one koje drugacije misle i drugo rade. Tako je mozda i Jov bio osudjen onoga trenutka kada se u njemu pojavila klica sopstvene misli kojom je doveo u pitanje bozju pravdu. Jer drustvo sopstvenu misao smatra nepostojecom. Sve se mora cuti negde, procitati negde, i svaka naoko izvorna misao je samo posledica neke ranije misli. Mozda kada bi se tako islo unazad trazeci premise, ispostavilo bi se da je Bog prva i jedina misao potekla sama od sebe, a sve ostale su nastale kao zakljucak te prve. I iako drustvo jako cesto gresi, mene muci pitanje postoji li ijedna zapravo misao, koliko god pleenita ili pametna bila, koja nije negde procitana vidjena, ili makar odsanjana?
nurudin nurudin 01:51 04.01.2014

Re: Jovova sopstvena misao

... mene muci pitanje postoji li ijedna zapravo misao, koliko god pleenita ili pametna bila, koja nije negde procitana vidjena, ili makar odsanjana?


Искрено се надам да је ово реторско питање, у супротном, наступићу као Бог из Књиге о Јову (само ми вихор недостаје).

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana