Društvo| Život

Četiri slike

KRALJMAJMUNA RSS / 05.01.2014. u 10:24

Kraj je 2013. i početak 2014. godine.  

Evo nekoliko scena ili događaja koji su mi se pojavili jedne noći u kijavičavom ili virusnom bunilu i u polusnu. Zajedničko za njih je da sam pre opisanih događaja bio dobro raspoložen i da sam posle tih događaja bio još bolje raspoložen.  Setio sam se kasnije i drugih, ali za ovu priliku samo prva četiri i to ne najvažnija ili najvrednija ili najznačajnija. Jednostavno, prva četiri koja su mi doletela u glavu.  Ne očekujte od mene da vam postavim na tacni događaje kojih se stidim. Nismo još dovoljno bliski a i ja još nemam hrabrosti. Izvinjavam se na greškama, i na pravopisnim. Neka ostane ovako kako je napisano.      
I mnogo sreće blogerima u 2014.

1.       Zdenko harmonikaš.

Bio je lep jesenji dan. Radni dan za one koji rade, ne sećam se koji od pet tzv. radnih dana.
Radim i povremeno ustanem do prozora da protegnem noge ili da udahnem malo beogradskog svežeg vazduha sa primesama naftnih derivata.

Kad saberem koliko „utrošim“ vremena na ustajanje to bude manje od pauze koju oficijelno svakodnevno koristi mlađi svet. Dobro, generacijska provalija postoji na mnogim poljima pa i na radnom vremenu.
Gledam kroz prozor na ulicu. Dvosmerna. Na obe strane ulice trotoari puni parkiranih automobila.
Ulicom, ka mojoj zgradi, zgradi u kojoj radim,  ide slep čovek, tačnije čovek sa belim štapom. To su trenuci kad se ja ukočim i nakostrešim. Kad sam na ulici obavezno prilazim čoveku i pitam da li mogu da pomognem. Sad sam na drugom spratu. Ne znam da li je potpuno slep ili možda slabo vidi. Čovek ide ulicom, levom stranom, metar od ivičnjaka. Dobro on to procenjuje i „vidi“. Automobili prolaze pored njega, srećom blizu je raskrsnica pa ne idu brzo.

Prolaze sekunde, ja sam i dalje nakostrešen i gledam scenu kao da je neki stari film. Crno beli. Zanimljivo mi je da je i sada slika u glavi crno bela. Apsolutno se ne sećam koje boje je bila jakna, kaput ili već šta je čovek imao na sebi. I automobili su mi bili crno beli. Samo mi njegov štap sija i dalje u sećanju kao da je belim lakom premazan.
Moja zbunjenost i nakostrešenost traje desetak petnaest sekundi. Odluku donosim potpuno iarcionalno. Kažem sekretarici da moram hitno da izađem. Oblačim se u trku i niz stepenice kao nekada kad smo se kao klinci takmičili ko će brže da se stmoglavi. Ne mogu da čekam lift. Preskačem po dva tri stepenika. Dobro sam prošao, zglobovi su izdržali.  
Ulaz u zgradu mi je sa suprotne strane ulice. Istrčavam i trčim oko zgrade.

Čovek je već dobro odmakao od mesta gde sam ga ugledao. Trčim za njim, pluća i noge su izdržali, nije me pregazio neki automobil. Zadihan, on je već čuo moje korake i dahtanje i malo je zastao sa glavom okrenutom da me bolje „vidi“ ili čuje (to mu isto dođe kod njega).  Hvatam ga za lakat i predstavljam se i pitam ga dokle ide i da li mu treba pomoć. Zahvaljuje se i kaže da mu se retko obraćaju ljudi  da mu pomognu. Ispalo je da ide da overi zdravstvene knjižice svoje dece i supruge. Dobro, ja ću vam pomoći-kažem mu i sad polako, ruku pod ruku, krećemo ka toj legendarnoj ustanovi koju pamtim po redovima ljudi koji imaju probleme, overa, neažurnost, preduzeća u stečaju.  Od tog trenutka moje oči su odjednom počele da vide ono što do tog trenutka nisam primećivao. Kao kad stavite naočare za nevidljivo i pojave se nevidljivi predmeti i ljudi sa kojima možeš da se sudariš.

Ne mogu da vam opišem koliko ima prepreka na putu za ljude koji ne vide. Parkirani automibili su prva stvar. Trotoari su prohodni za nas koji vidimo ali za slepe je jedino rešenje da idu ulicom, paradoksalno. Neravni trotoari – korenje drveća podiže beton i asvalt a svaki santimetar neravnine (a ovde bude i pet i deset nepravilnih santimetara) je taman da se sapleteš i da padneš. Trotoari sa neravnim ivičnjacima – odlično za saplitanje. Kante za đubre, betonske, kao antitenkovske prepreke. Tzv. betonske đubrijere J (kao velike pudrijere). Užas živi. Na nekim  zgradama sa niskim prozorima postoje prozori koji se otvaraju na kip pa donji krajevi vire – opasno i za ljude koji vide.  Saobraćajni znaci, stubovi još i nekako, ali ponegde je sam znak spušten u visini glave prolaznika.  A koliko samo ima rešetaka za odvode vode, a poneki segment tih rešetaka  nedostaje, taman za frakturu i noge i glave i ruke.

Uglavnom, ja otvorim četvore (ovako se kaže?) oči i u laganom dijalogu mi savladavamo prepreke. Pričamo sve vreme. On zna da je to, taj PIO ili Zavod ili tako nekako, tu negde. Inače na samom početku sam ga ja malo neprijatno pitao otkud on ovde, a on mi kaže da je sad došao autobusom. Ja sam se na to prekrstio levom, srećom on to nije mogao da vidi. Morao je da iz autobusa izađe (kaže on da je jako visok stepenik u autobusu bio, nije niskopodni), pa da pređe užasno prometnu ulicu na samoj raskrsnici sa semaforom koji nema zvučni signal. Pa da zaobiđe neke ljude,  kaže da su nešto radili, a ja znam majstori otvorili šaht sa telefonskim žicama koji se napunio vodom, to često gledamo u jesen, pa da zaobiđe nepropisno parkiran automobil, pa jednu malu slabo prometnu ulicu, i tada sam ga ja ugledao sa prozora.
To ni Emir Bekrić ne bi savladao bez muke.
Približavamo se toj ustanovi, ja mu govorim kad god ima prepreka, kažem mu dva mala stepenika, pa osam stepnika, automobil, čovek nam ide u susret. Vrlo se lepo krećemo.

Kad smo ušli u zgradu, vidimo gužvu u dva ili tri reda. Sad je meni neprijatno da stanemo na sam šalter, ali me čuvar, ljubazan neki čovek, spasao, hitro je prišao i poveo nas na sam šalter na pčetak reda. Obojica smo se zahvalili u glas, sačekali smo da jedna žena završi započet posao. Onda je on iz džepa izvadio uredno spakovane četiri knjižice, sagnuo se  do malog niskog otvora na staklu (zna da je šalter „niskopodnog“ tipa) i prvo što je rekao šalterskoj radnici je bilo „Kako ste?“  I onda su pričali, ja sam pomagao kad je žena vraćala papire da se to sve spakuje, vrlo su se dobro razumeli. Njegova žena mora da dođe (lično) a za decu je završio posao. Dobro, nije loš rezultat kaže on.   
Uredno smo završili posao, spakovali knjižice u jednu kesu (za zamrzivač) i onda je on to stavio u džep od jakne. Izlazimo, ponovo najavljujem prepreke, pitam ga gde (kuda !) sad želi da ide.
Prošlo je od mog izlaska sa posla oko 20 minuta. Postajem nervozan ali ne mogu da ga ostavim.

On kaže da tu negde ima doma za stare, za penzionere, dnevni boravak  ili tako nešto. Ja nemam pojma gde je to. Ni on nije siguran. Dogovaramo se da odemo do početne stanice jedne autobuske linije i da on onda misli da je u desnoj ulici. Pitam nekoliko ljudi, svi se čude, jedino znaju Dom za stare ali to je daleko par kilometara. Moj novi prijatelj prilično upurno insistira da je to tu negde iako nije siguran. U jednom trenutku sam ga ostavio pored jednog saobraćajnog znaka i otrčao sam do kioska da se raspitam – niko ne zna. Ništa, od početne stanice tog autobusa skrećemo desno i idemo ulicom koja je drvored. Trotoar neravan, đubrijere, automobili. Vreme curi meni, on zvuči prilično mirno i raspoloženo. Mislim u sebi, ja samo kad mi curi nos nisam ni za šta, delujem kao da sam na smrt bolestan i ljut sam – ne diraj me.                           
Nisam ga pitao kakva mu je porodica. Pričamo oraznim stvarima ali ga o porodici ne pitam. Pitanje visi u vazduhu – zašto baš on ide na tako dalek i komplikova put za slepog čoveka. Da li su mu i drugi članovi porodice sa nekim hendikepom. A još stalno pominje kako radi. Prošlo je već 45 minuta i tek mi je onda rekao da je harmonikaš. Zdenko harmonikaš. I da ga slobodno potražim ako treba da se svira u nekoj prilici.  Dobro, zapamtio sam.
Najzad sretnemo neku stariju ženu koja nam kaže da je tamo, sto metara niže, sa desne strane dnevni boravak za stare. Lakne meni a on trijumfalno kaže da, eto vidite,  zna da je to tu negde i izvinjava mi se što smo malo duže tražili. Sad smo obojica veseli. Dođemo do ulaza, polako uđemo, on tu naglas poželi dobar dan, dve žene koje koje tu rade se jave i prihvate ga. Ima tu starijih ljudi koji sede, pričaju, igraju karte. I eto, tu se mi rastanemo, pozdravimo se.
Ja trkom na posao, tamo zapanjeni što me nema više od sata. Ja im kažem šta sam uradio. Jedan komentar je bio da sam baš preterao. Tu sam pokisao. Ništa, do sutar sam zaboravio tu „kišu“, i inače brzo zaboravljam.  

2.       Muzičari u prolazima.

Decembar je ove 2013. godine bio topao. Meni baš došlo da kupim neku kapu, ja planirao hladno sa puno snega. Ako želite da vam neka sledeća zima bude blaga samo mi poklonite kapu. U Balkanskoj ulici ima nekoliko kapadžija (tako se kaže?). Bar tri puta sam dolazio, platio unapred, devojka koja radi u toj radnji mi uzela meru (nestandardna veličina glave, kao Bogdan Diklić J ). Tri puta mi devojka kaže da dođem sutra ili u ponedeljak. Tri puta sam džabe dolazio i baš sam bio podivljao. Ali, srećom, brzo zaboravljam. Najzad kapa bi gotova i ja se ponosan i znojav penjem ka Zelenom vencu koji je tih večeri siv i malo prljav. Idem kroz prolaz (žene, gaće!) i odjednom čujem neko svira i peva neki rok standard – zaboravio sam koji beše.  Da vas ne lažem. Ja sam osetljiv na kolege muzičare. I mnogo para sam dao po kafanama. Poslednji put su me Cigani muzičari ispraćali do kapije dvorišta kafane (Rastajemo se mi, Hej drugovi jel vam žao,...) jedva sam izašao. Ovaj čovek na Zelenom vencu svira i peva iznenađujuće dobro. Ili u tom ambijentu meni to izgleda kao da je došao Drago Mlinarec. Hvatam se za džep i vadim jednu papirnu, muzičari imaju razvijeno čulo vida, u tom polumraku dok svira i peva on vidi novčanicu koju spuštam u kutiju ili šešir (šta li je bilo, toga se ne sećam tačno).  Klanja mi se ne prestajući da svira. Ja mu mašem i odlazim. Ulazim u autobus zadovoljan. Izlazim na drugoj stanici(stajalištu) i moram da prođem kroz podzemni prolaz. U njemu nema „Žene, gaće“. Ali se čuje muzika! Ovoga puta je neki narodnjak. Čovek svira gitaru i peva. Opet se hvatam za džep i stavljam u kutiju novčanicu. Ista scena, zadovoljan pogled, naklon. Mašem i njemu. Kapa mi je na glavi, znojav sam, vrućina mi je, zadovoljan sam. 
    

3.       Slepi putnik u autobusu.

Opet Zeleni venac, veče. Opet decembar 2013. Vraćam se sa ženom, ulazimo u autobus, slučajno su dva mesta prazna baš kod vrata gde smo ušli, sednemo. Na sledećoj stanici ulazi mladić koji nosi štap. Sad ja to vidim, inače zveram po autobusu i gledam ljude i scene, štap nije beo, od onih je tankih što se rasklapaju. Pogledam u lice dečka, vidim da je ili slep ili slabo vidi. Uredno obučen, samo mu kosa malo rasčešljana, vetrić neki bio. To sve traje 2 sekunde, to moje skeniranje. Dok on stoji na tom proiširenju kod srednjih varat ja ustajem i hvatam ga za ruku i kažem mu da se polako okrene, suprotno od kretanja autobusa i on polako sedne. Pitam ga dokle ide, on mi kaže da ide skoro dokraja i da zna gde treba da siđe. Kako zna pomislim ja u sekundi. Onda čujem one automate koji su sada po autobusima, sledeće stajalište (što me to iritira, nemam pojma, mislim taj izraz stajalište). Jedva se razume šta automat kaže, ali moj sluh i nije nešto, dečko sigurno čuje bolje a i zna, shvatam ja, po kretanju i po skretanju autobusa gde se nalazi. Još ga jednom pitam da li mu treba pomoć on mi se zahvaljuje i uskoro se rastajemo. Setio sam se onog čoveka koji je upao negde na Novom Beogradu u otvoren šaht na autobuskoj stanici (stajalištu). O, Bože. A ja gledam kroz prozore i sve vidim.
Palo mi je na pamet šta bi bilo da nisam ustao i doveo ga do sedišta. Gledao sam više puta trudnice (tako se kaže?) kako stoje a narod u autobusu gleda zainteresovano kroz prozore. Ponekad je Beograd baš zanimljiv.  Mrtva trka bi bila - kada bi više ljudi gledalo kroz prozor.   
  

4.       Čistač ulica u subotnje jutro.

Subota, jesen, suvo vreme. Sve je prazno, nema ljudi. Imam običaj da subotom ujutru skoknem do posla. A i rano ustajem.
Svratim do pekare, auto parkiram na trotoaru  koji je tu širok bar tri metra. Znam da nije po propisu L. Pekara je na korak. Uzimam vegetarijanski sendvič i vraćam se do kola. Na ulici, tu ispred mene, momak iz Gradske čistoće čisti. Kupi papiriće, otpatke, ubacuje u kantu sa točkovima. Gledam ga dva minuta. Nigde nikoga, ni njegovog šefa, baš nikoga. On ide od papira do paira, od flašice do flašice,  sve kupi i ubacuje u kantu. Gledam da li će da preskoči neki papirić. Ja bih, priznajem. Nema preskakanja. Kao da je na testu kod očnog lekara ili na testu za posao. Kao da bi mu od preskočenog papirića zavisila sudbina. Čudo! U našim uslovima.
Ja mu prilazim i pružam mu 200 dinara. On me zapanjeno gleda i pita me zašto. Kažem mu da je to zato što lepo i uredno čisti i što se  to retko viđa. Da neko uredno radi svoj posao i kad ga niko ne vidi. I kad i ne može da se kontroliše da li dobro radi svoj posao.  Što bi naš narod rekao, a i ja nekada, ciganska posla.      

 



Komentari (28)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

loader loader 10:29 05.01.2014

Prvi




A čitanje baška :)
KRALJMAJMUNA KRALJMAJMUNA 10:41 05.01.2014

Re: Prvi

loader



A čitanje baška :)

Teže je čitati nego biti prvi. Ali biti prvi u nečemu - i to je nešto.
loader loader 10:59 05.01.2014

Re: Prvi

Teže je čitati nego biti prvi

Varate se, kolega Samo je jedan prvi, a čitača će svakako biti puno više. U ovom času, vaš blog je pročitalo njih 51. Odnosno, u ovom času kod vas već 51 put je lakše čitati nego biti prvi – i, u tom smislu, biće sve lakše imati ulogu čitaoca, a sve veću težinu će imati ova prva pozicija :)
No, manimo se rutine.
Ajmo na suštinu.
Glasam za prilog broj 2. Taj utisak, kad hodajući ulicom bez očekivanja da će se u mislima koje su prepunjene "dnevnim stvarima" desiti muzički intermeco - zaista je ponekad blažen.

Hm - izdvojio bih i ovaj mali, ali krucijalan opažaj - "... muzičari imaju razvijeno čulo vida, u tom polumraku dok svira i peva on vidi novčanicu koju spuštam u kutiju ili šešir ..."

Milutin Milošević Milutin Milošević 11:10 05.01.2014

Re: Prvi

Pročitao, sedamdseti. Lepo, lepo.
KRALJMAJMUNA KRALJMAJMUNA 11:11 05.01.2014

Re: Prvi

Milutin Milošević
Pročitao, sedamdseti. Lepo, lepo.

70. A meni prija da si pročitao taman da si 700.
jedi-knight jedi-knight 11:43 05.01.2014

...

Ja 83.
I nakon čitanja se osećam bolje
Inače, čistač Sizif mi je favorit. A i scena je totalno nadrealna ako isključiš činjenicu da je to samo čistač ulica na svom radnom mestu, a uključiš da je to "savesni" čistač koji ne propušta ni najmanji papirić. Sam, u dvomilionskom gradu, gde milion i devetstohiljada istresa iz džepova šta stigne, uredno skuplja i vraća u kantu svaki papirić i tako svaki dan.
KRALJMAJMUNA KRALJMAJMUNA 11:47 05.01.2014

Re: ...

jedi-knight
Ja 83.
I nakon čitanja se osećam bolje
Inače, čistač Sizif mi je favorit. A i scena je totalno nadrealna ako isključiš činjenicu da je to samo čistač ulica na svom radnom mestu, a uključiš da je to "savesni" čistač koji ne propušta ni najmanji papirić. Sam, u dvomilionskom gradu, gde milion i devetstohiljada istresa iz džepova šta stigne, uredno skuplja i vraća u kantu svaki papirić i tako svaki dan.

Da nam je više Sizifa...
hajkula1 hajkula1 01:54 06.01.2014

Re: ...

jedi-knight
Ja 83.
I nakon čitanja se osećam bolje
Inače, čistač Sizif mi je favorit. A i scena je totalno nadrealna ako isključiš činjenicu da je to samo čistač ulica na svom radnom mestu, a uključiš da je to "savesni" čistač koji ne propušta ni najmanji papirić. Sam, u dvomilionskom gradu, gde milion i devetstohiljada istresa iz džepova šta stigne, uredno skuplja i vraća u kantu svaki papirić i tako svaki dan.



Ја редовно срећем такве чистаче.

Краљу, добио си препоруку на све.
mariopan mariopan 12:18 05.01.2014

Срећна Нова :-) :-)


Првог јануара ујутру, нигде никога на улицама, тек по који редак пролазник.
Водим Злато бакино ( 3) у парк ( Таш) ...он вози трицикл, али на пешачком прелазу мора пешке да пређе јер учимо прелазак улице само ако је зелено на семафору. То подразумева да ја гурам трицикл а њега чврсто држим за ручицу, шта знам да ли може да потрчи, да се отме...што је сигурно, сигурно је.

Пређемо срећно прелаз, он граби свој трицикл и убацује у трећу брзину, зажди према парку јер га тамо чекају другари.....а мене зауставља бака која пита да ли негде ту има отворен киоск?

Има прекопута, кажем јој и не гледам њу него дете....." а како ја да стигнем до тог киоска"....па ту вам је семафор, само пређете улицу, видите тамо, показујем........" али ја не видим" каже бака. Дигнем поглед - њена оба ока белом скрамом превучена.
Ошине ме такав стид ....отрчим до Малог Хајдука, кажем да морамо да се вратимо....и враћамо се, водимо баку до киоска. Питам је како ће да се врати....каже чекаће да неко наиђе, да не бринем, има добрих људи.

Касније, мали принц прича мами и тати шта смо све радили у парку....и водили баку која не види преко улице.
KRALJMAJMUNA KRALJMAJMUNA 16:41 05.01.2014

Re: Срећна Нова :-) :-)

mariopan


izgleda da mi progledamo pored takvih ljudi
mariopan mariopan 22:17 06.01.2014

Re: Срећна Нова :-) :-)

KRALJMAJMUNA
mariopan


izgleda da mi progledamo pored takvih ljudi

Dr M Dr M 12:27 05.01.2014

201


Odavno nisam pročitao ovako majstorski i neagresivan tekst.

margos margos 12:39 05.01.2014

Re: 201

Očekivala sam Zdenka u drugoj priči, no ovako mi još lepše.:)

Zaista je čudesno kako se slepi snalaze na ulicama koje su sve kao minska polja - izbočine, ulegnuća, rupe, stubovi, vozila, kante, a na sve to obnevideli ljudi.



KRALJMAJMUNA KRALJMAJMUNA 16:39 05.01.2014

Re: 201

Dr M

Odavno nisam pročitao ovako majstorski i neagresivan tekst.


nije baš majstorski, jeste iskren i neagresivan
Черевићан Черевићан 14:09 05.01.2014

уметност посматрања

гледајући помно. . око себе
промичу нам окружења слике
свaчег ту је,али најбитније:
сам се спознат диш боље прилике


поштовани г. Кингу, у текућој Г.здравље нек послужи
KRALJMAJMUNA KRALJMAJMUNA 16:37 05.01.2014

Re: уметност посматрања

Черевићан
гледајући помно. . око себе
промичу нам окружења слике
свaчег ту је,али најбитније:
сам се спознат диш боље прилике


поштовани г. Кингу, у текућој Г.здравље нек послужи


hvala, od srca. a ja vama da poželim dobre tekstove, knjige, pesme. i dobre povode za brezobrazne tekstove.
ako imate nešto za kijavicu ili neke takve teške bolesti.
hajkula1 hajkula1 02:10 06.01.2014

Re: уметност посматрања

KRALJMAJMUNA
Черевићан
гледајући помно. . око себе
промичу нам окружења слике
свaчег ту је,али најбитније:
сам се спознат диш боље прилике


поштовани г. Кингу, у текућој Г.здравље нек послужи


hvala, od srca. a ja vama da poželim dobre tekstove, knjige, pesme. i dobre povode za brezobrazne tekstove.
ako imate nešto za kijavicu ili neke takve teške bolesti.



Чај од босиљка, доста течности. Не каже се хвала.
KRALJMAJMUNA KRALJMAJMUNA 06:40 06.01.2014

Re: уметност посматрања

hajkula1
KRALJMAJMUNA
Черевићан
гледајући помно. . око себе
промичу нам окружења слике
свaчег ту је,али најбитније:
сам се спознат диш боље прилике


поштовани г. Кингу, у текућој Г.здравље нек послужи


hvala, od srca. a ja vama da poželim dobre tekstove, knjige, pesme. i dobre povode za brezobrazne tekstove.
ako imate nešto za kijavicu ili neke takve teške bolesti.



Чај од босиљка, доста течности. Не каже се хвала.


toliko sam čarobnih čajeva "upoznao" poslednjih meseci ....

iz ušiju mi raste rastavić, zečiji trn, kopriva, cejlonski jasmin,...

da probamo i bosiljak
angie01 angie01 14:13 05.01.2014

,

javascript:;


km- sve najbolje!
KRALJMAJMUNA KRALJMAJMUNA 16:38 05.01.2014

Re: ,

angie01



km- sve najbolje!

Opa, interesantna numera.
i ja tebi sve po spisku - tvom.
bocvena bocvena 16:50 05.01.2014

ko gleda,

taj i vidi. da l' očima ili srcem.

sve najbolje, KM.
kukusigameni kukusigameni 18:24 05.01.2014

lepo

Četiri puta lepo.

Lepo, lepo, lepo, lepo.

Sve najbolje Kralju.
KRALJMAJMUNA KRALJMAJMUNA 18:30 05.01.2014

Re: lepo

kukusigameni
Četiri puta lepo.

Lepo, lepo, lepo, lepo.

Sve najbolje Kralju.

kuku kuku kuku kuku i ja tebi želim da ti 2014. ne bude gora od prethodne.
čuvaj se loših i osvetoljubivih, čuvaj se svog jezika, ...
kukusigameni kukusigameni 18:42 05.01.2014

Re: lepo

KRALJMAJMUNA
kukusigameni
Četiri puta lepo.

Lepo, lepo, lepo, lepo.

Sve najbolje Kralju.

kuku kuku kuku kuku i ja tebi želim da ti 2014. ne bude gora od prethodne.
čuvaj se loših i osvetoljubivih, čuvaj se svog jezika, ...


Sve će biti dobro.

(moje geslo)
not2old2rock not2old2rock 11:20 06.01.2014

Plemenitost, sta to bese ?

Tek 1198.
U ovo praznicno doba, kad se sa najblizima prisecamo proslih vremena i skloni smo razsentimentisavanju (sto li mi je ovo trebalo ?) obicna, ljudska prica, kao sto je ova tvoja, pokazala je da, iako retka pojava, ama gotovo prokuzena ljudska osobina, plemenitost, jos ponegde postoji i hvala ti na tome.
KRALJMAJMUNA KRALJMAJMUNA 22:30 06.01.2014

Re: Plemenitost, sta to bese ?

not2old2rock
Tek 1198.
U ovo praznicno doba, kad se sa najblizima prisecamo proslih vremena i skloni smo razsentimentisavanju (sto li mi je ovo trebalo ?) obicna, ljudska prica, kao sto je ova tvoja, pokazala je da, iako retka pojava, ama gotovo prokuzena ljudska osobina, plemenitost, jos ponegde postoji i hvala ti na tome.

molim i drugi put
fantomatsicna fantomatsicna 06:56 07.01.2014

Moja

Božićna želja je da se ljudi okrenu jedni drugima...Svi će progledati
Sa zadovoljstvom ćitala.

Imam kapu od krzna oposuma.Ništa toplije od toga.Rado ću je pokloniti
KRALJMAJMUNA KRALJMAJMUNA 09:05 07.01.2014

Re: Moja

fantomatsicna
Božićna želja je da se ljudi okrenu jedni drugima...Svi će progledati
Sa zadovoljstvom ćitala.

Imam kapu od krzna oposuma.Ništa toplije od toga.Rado ću je pokloniti


hvala, da si se ranije javila. ovo me već danima drži, mislim da je nezdravo vreme dalo krupan doprinos.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana