Društvo| Gost autor

Čovek nije ostrvo, osim ako je majka disleksičara

World News RSS / 08.01.2014. u 23:44

Autor: NENA

 

'No man is an Island, entire of itself;
every man is a piece of the continent,
a part of the main.' Džon Don

Ja sam ostrvo i čovek koji beznadno sedi do mene je ostrvo i nema mosta ni broda koji bi nas spojili. Kasnim na sastanak Prvog srpskog društva disleksičara koje ima sastanak povodom šest godina postojanja. Od pozvanih 1000 došlo je 15-oro ljudi. Defektolozi nisu mogli, imaju tezge u večernjeim satima. Dok ulazim u zgradu Kolarca iz sporedne ulice zvane 1300 kaplara penjem se brzo stepeništem jer portir koji treba da me uputi gde da idem puši napolju. Nabasavam na ženu na drugom spratu koja želi da mi zameri što se šetam unaokolo.

“Koga tražite?” pita

“Kancelariju za mlade. Da li je ovde?”

“Ne znam” kaže žena

“Da li je ovo 1300 kaplara broj 2?”

“Ne znam. Zna portir”.

Bože, mislim se, ova živi i radi na mestu kome ne zna adresu. Vraćam se do portira koji me pušta da još malo tumaram i zatim trijumfalno ipak pronalazim mesto sastanka.

Za govornicom sede četiri žene – heroja koje su se proteklih 15 godina borile s birokratijom, prosvetom i školom svoje dece oko pitanja da li su njihova deca glupa, bezobrazna ili maloumna. Ispostavilo se da su disleksična, ali nijedna učiteljica ne zna šta to znači, one uporno smatraju da je disleksija sinonim za glupost bezobrazluk i maluomnost. U Sali sede majke (uglavnom osnovaca) izgubljene u svemiru nemogućnosti da prodru do koje kapi razumevanja i humanosti koje srpske učiteljice čuvaju isključivo za podršku jedna drugoj u frontu PROTIV roditelja. To jest, upravo nas.

“Mi smo se borile i ne možemo više” – kažu žene za pultom. “Sad je red na vas.”

“Ali šta mi da radimo?” vape intelektualke atraktivnih zanimanja čiji sinovi (uglavnom su to dečaci) sede prepušteni na milost i nemilost surovim srpskim neobrazovanim učiteljicama čija se duboka pedagoška uverenja temelje na dve postavke :”batina je iz raja izašla” i “upornošću se sve postiže”.

“Osnujte udruženje i borite se” – kažu osnivačice i članice prvog i jedinog srpskog udruženja disleksičara. 

“Ali zašto da osnivamo novo udružnje kad imamo vas” pita jedna ultramoderna mama arhitektica.

“Hrvatska ima 100 udruženja a mi samo jedno” odgovara predsednica društva. “To nije dobro ni za koga”.

“Ja sam samo htela da napravim emisiju o disleksiji uz pomoć Norveške fondacije za projekte. Oni daju novac udruženju, a ne pojedincima. To vas ništa ne bi angažovalo… osim pečata i slično” – kažem ja.

“Na žalost, hakeri su oborili sajt pa nismo mogli da komuniciramo” – kaže predsednica.

“Mi imamo medijsku pokrivenost ali nemamo više snage” kaže potpredsednica.

“Ja imam plan kako da se sprovede novi metod učenja u školama prilagođen disleksičarima, ali škole neće ni da čuju za nove metode” – kaže jedan usamljen muškarac sa strane.

“Ja sam uliteljica kojoj su nabili petnaestoro dece sa razvojnim poremećajem od kojih mnogi ne nauče ni da čitaju ni da pišu do petog razreda. A ni posle, ali ja ih posle ne pratim. U program piše samo: “prilagoditi program.” Ali kako? To je samo ta jedna rečenica. Mi ne znamo kako!”

Dolazi vreme kad moram da ustanem i odem sa sastanka da bih svom disleksičaru pročitala lekciju koju sutra mora da odgovara. Ako nastavnica pristane da ga pita usmeno, pošto su sad uveli da se sve radi pismeno, po ugledu na Ameriku i Evropu.

“Zanima me samo da li je zabranjeno usmeno ispitivanje učenika” – pitam učiteljicu. “Mog sina niko više neće da pita usmeno, a on na pismenom nema šanse da bilo šta uradi.”

“Imate li potvrdu?” –

“Imam” - kažem.

“Onda moraju da ga pitaju usmeno. To je podjednako relevantno.”

Izlazim, žurim. Da li sam nešto saznala? Nemam pojma. Razredna mog sina stalno mu govori kako mi kao roditelji komplikujemo. Ona ne veruje u disleksiju. Traži da idemo od nastavnika do nastavnika i zauzmemo se za svoje dete. To i radimo. Nastavnici neće da nam pruže ruku kad se vidimo. Ne žele da imaju ništa sa nama. Pokazujemo papir na kome piše da je dete disleksično, ne žele da dirnu papir. Predajemo im odštampane brošure – stručna uputstva kako se postupa prema detetu koje je disleksično, neće da uzmu u ruku. Ostavljamo na njihovim stolovima.

“Treba zvati inspekciju” kaže jedna mama. “Samo.. posle su još gore prema tvom detetu.”

Učim lekciju sa sinom i zaključujem da mnogo toga ne znam. Mislim da ne zna niko, samo majke koje moraju da čitaju svojoj deci disleksičarima lekciju po lekciju prebukiranog programa o svemu i svačemu saznaju KOLIKO NE ZNAJU. Kad pogledam ljude na ulici, biznismene, direktore, poslanike, profesore fakulteta u napasti sam da ih upitam: “Recite mi molim vas ime prvog grada Egipta koji je osnovan kao grad – država. I prvog, drugog i trećeg osvajača Persije hronološkim redom.”

Znanje o tome kako je besmisleno što 99% ljudi koje srećem ne mora sve to da zna a moj sin disleksičar to zna, samo ne može da napiše, pa mu se računa da ne zna, odvaja me još više od drugih ljudi, drugih majki, prijatelja, neprijatelja, kolega, od cele proklete države u kojoj je propisan takav program za decu od 10 godina! I? Kome mogu to da kažem? Nikom! Koga to uopšte pa zanima!

 

 

 



Komentari (59)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

aleksandarkarisik aleksandarkarisik 02:05 09.01.2014

Ako išta znači...

Kome mogu to da kažem? Nikom! Koga to uopšte pa zanima!


Evo, mene zanima. I sigurno nisam jedini. Možda je "malo rukah malena i snaga" ali eto...
Makar se može pomoći da se tvoj glas dalje čuje. Tebi svaka čast. Izdrži jer si u pravu i imaš sva prava ovoga sveta da detetu pružiš normalan život.

I da...
“Treba zvati inspekciju” kaže jedna mama. “Samo.. posle su još gore prema tvom detetu.”

Možda je lako meni govoriti, ali iz iskustva mogu da kažem da onda treba biti još gori prema prema onima koji mogu da budu još gori prema nečijem detetu.
sneza.lazarevic sneza.lazarevic 15:00 09.01.2014

Re: Ako išta znači...

Kome mogu to da kažem? Nikom! Koga to uopšte pa zanima!


Možete da kažete nadležnoj školskoj upravi. A možete da se obratite i Mreži podrške inkluzivnom obrazovanju

Ali pre svega, obratite se školi (direktoru i stručnoj službi) pisanim putem i zahtevajte da planiraju i pruže odgovarajuću podršku vašem sinu.

Ovo me posebno uvek iritira:
Ja sam uliteljica kojoj su nabili petnaestoro dece sa razvojnim poremećajem od kojih mnogi ne nauče ni da čitaju ni da pišu do petog razreda. A ni posle, ali ja ih posle ne pratim. U program piše samo: “prilagoditi program.” Ali kako? To je samo ta jedna rečenica. Mi ne znamo kako!


Nabili joj petnaestoro dece sa razvojnim poremećajima? Kako je ovo moguće? U jednoj generaciji procenjuje se da ima oko 10% dece sa različitim vrstama invaliditeta ili razvojnih smetnji. Oni nažalost još uvek ne idu svi u školu. Prema tome, nikako ih ne može biti toliko u jednom odeljenju.

A ako jedna učiteljica ne zna šta znači prilagođavanje, onda mora to da nauči. Neka se obrati nekome ko zna.
Jukie Jukie 16:26 09.01.2014

Re: Ako išta znači...

sneza.lazarevic
Ovo me posebno uvek iritira:
Ja sam uliteljica kojoj su nabili petnaestoro dece sa razvojnim poremećajem od kojih mnogi ne nauče ni da čitaju ni da pišu do petog razreda. A ni posle, ali ja ih posle ne pratim. U program piše samo: “prilagoditi program.” Ali kako? To je samo ta jedna rečenica. Mi ne znamo kako!
Nabili joj petnaestoro dece sa razvojnim poremećajima? Kako je ovo moguće? U jednoj generaciji procenjuje se da ima oko 10% dece sa različitim vrstama invaliditeta ili razvojnih smetnji. Oni nažalost još uvek ne idu svi u školu. Prema tome, nikako ih ne može biti toliko u jednom odeljenju.A ako jedna učiteljica ne zna šta znači prilagođavanje, onda mora to da nauči. Neka se obrati nekome ko zna.

Nekidan sam na FB čitao izjavu nastavnice koja kaže (parafraziram, eto mi sad kad se nisam setio da snimim pa da mogu da kopipejstujem):
"Imam u odeljenju osmoro dece sa IOPom, više od polovine njih ne zna da prepozna sva slova, ne znam kako to da napišem, u koji standard to spada da u trećem razredu ne znaju sva slova, po kom standardu su uopšte tu gde su, sve su to mila deca i postigli su mnogo za ovo vreme otkako smo zajedno, ali moram da se posvetim i ostalih dvadeset dvoje* a od tih ostalih mislim da možda petoro takođe treba da ima nekakav IOP ali JA ne mogu više papirologije da popunjavam, nemam vremena u toku nedelje"

*tu mi nije sasvim jasno da li ona ima 30 (8+22) ili 27 ((8/2)+1=5 (da bi bilo više od pola) + 22) učenika u odeljenju; svejedno; prim. jukie
sneza.lazarevic sneza.lazarevic 17:24 09.01.2014

Re: Ako išta znači...

Jukie

Nekidan sam na FB čitao izjavu nastavnice koja kaže (parafraziram, eto mi sad kad se nisam setio da snimim pa da mogu da kopipejstujem):
"Imam u odeljenju osmoro dece sa IOPom, više od polovine njih ne zna da prepozna sva slova, ne znam kako to da napišem, u koji standard to spada da u trećem razredu ne znaju sva slova, po kom standardu su uopšte tu gde su, sve su to mila deca i postigli su mnogo za ovo vreme otkako smo zajedno, ali moram da se posvetim i ostalih dvadeset dvoje* a od tih ostalih mislim da možda petoro takođe treba da ima nekakav IOP ali JA ne mogu više papirologije da popunjavam, nemam vremena u toku nedelje"

*tu mi nije sasvim jasno da li ona ima 30 (8+22) ili 27 ((8/2)+1=5 (da bi bilo više od pola) + 22) učenika u odeljenju; svejedno; prim. jukie


Pa znam Jukie, ali ako pod pretpostavkom da su SVA deca sa invaliditetom, smetnjama u razvoju, teškoćama u učenju upisana u školu, što rekoh već nisu, onda možeš očekivati da ih u razredu od 30 bude maksimalno troje (što čak i nije po zakonu jer se broj ograničava na dvoje), stvarno moraš da se zapitaš šta se to događa?
Ili se u Srbiji iz nekog razloga rađa čak trećina dece sa teškoćama, ili oni što rade sa njima nisu u stanju da procene ko su ta deca.
arianna arianna 17:36 09.01.2014

Re: Ako išta znači...

Ili se u Srbiji iz nekog razloga rađa čak trećina dece sa teškoćama, ili oni što rade sa njima nisu u stanju da procene ko su ta deca.


oba zaključka su tačna

edit
"Одсуство дефектолога из инклузије неоправдано "

Jukie Jukie 04:24 10.01.2014

Re: Ako išta znači...

sneza.lazarevic

Ili se u Srbiji iz nekog razloga rađa čak trećina dece sa teškoćama,

Meni je odmah bilo nejasno zbog čega se kod nas smatra da ima jako malo te dece sa teškoćama kada već godinama čitam po američkim nastavničkim forumima kako otprilike jedna trećina dece ima IOP; ne, ne, mi ćemo da stavimo dvoje po odeljenju maksimum. Kako?

Slabovido dete, dete s poremećajem govora, dete sa disleksijom, dete sa lošom motorikom ruke (teško piše), dete sa niskim IQ, dete na autističnom spektru, dete iz nestimulativne sredine (nema nikakve tekstualne medije u kući), vaspitno zapušteno dete (roditelji nisu provodili vreme s njim), nadareno dete, twice exceptional (nadareno + ima teškoće), i recimo da od nekih imaš po dvoje u odeljenju, nakupi ti se dosta dece kojima po zakonu može da se piše nekakav IOP. (ovde nisam uračunao decu sa alergijama i decu koja imaju problem da rade fizičko jer to ima manji uticaj na akademske predmete)

Teoretski jedina deca koja ne ispunjavaju uslove za IOP su ona koja imaju stabilne četvorke uz razumnu količinu truda. Takvih je naravno u najboljem slučaju 1/6 odeljenja.
mlekac mlekac 09:08 10.01.2014

Re: Ako išta znači...

Jukie
sneza.lazarevic

Ili se u Srbiji iz nekog razloga rađa čak trećina dece sa teškoćama,

Meni je odmah bilo nejasno zbog čega se kod nas smatra da ima jako malo te dece sa teškoćama kada već godinama čitam po američkim nastavničkim forumima kako otprilike jedna trećina dece ima IOP; ne, ne, mi ćemo da stavimo dvoje po odeljenju maksimum. Kako?

Slabovido dete, dete s poremećajem govora, dete sa disleksijom, dete sa lošom motorikom ruke (teško piše), dete sa niskim IQ, dete na autističnom spektru, dete iz nestimulativne sredine (nema nikakve tekstualne medije u kući), vaspitno zapušteno dete (roditelji nisu provodili vreme s njim), nadareno dete, twice exceptional (nadareno + ima teškoće), i recimo da od nekih imaš po dvoje u odeljenju, nakupi ti se dosta dece kojima po zakonu može da se piše nekakav IOP. (ovde nisam uračunao decu sa alergijama i decu koja imaju problem da rade fizičko jer to ima manji uticaj na akademske predmete)

Teoretski jedina deca koja ne ispunjavaju uslove za IOP su ona koja imaju stabilne četvorke uz razumnu količinu truda. Takvih je naravno u najboljem slučaju 1/6 odeljenja.


Jukie, ne mora za svako dete da se pise IOP. Recimo, sto se disleksicne tice (bar u slucaju moje), jedini "ustupak" je da se ne ispituju pisano, t.j. ako bas mora tako da imaju asistenciju za citanje i pisanje. I dobro, ne ocenjuje im se sveska...

To i nije neka posebna muka - sem ako nisi od kolega koji obozavaju da daju cuvene petnaestominutne kontrolne...

Slabovide dece je bilo i pre, i to se uglavnom resavalo tako sto je isto stavljano u prvu klupu. Nikakva posebna filozofija.

Isto tako nije nikakva novina da u razredu ima dece koja poticu iz nestimulativne sredine i.t.d.

To su stvari sa kojima su se svi prosvetni radnici susretali i ranije, samo sto se to tada nije zvala inkluzija.

Zbog toga me izuzetno nervira kad pocnu da mi fliozofiraju kako je sada stanje mnogo drugacije nego kad sam ja isla u skolu, jer...

Kad se kaze da u odeljenju mogu da budu do dva deteta sa IOP, ja to shvatam da mogu da budu dva koja bi spadala u grupu za koju se stvarno trazi specificno prilagodjavanje. Ove "sitne" u to ne racunam.
sneza.lazarevic sneza.lazarevic 12:12 11.01.2014

Re: Ako išta znači...

arianna
Ili se u Srbiji iz nekog razloga rađa čak trećina dece sa teškoćama, ili oni što rade sa njima nisu u stanju da procene ko su ta deca.


oba zaključka su tačna





Izvini, ali to je nemoguće. Na osnovu čega to tvrdiš?
arianna arianna 14:55 11.01.2014

Re: Ako išta znači...

Na osnovu čega to tvrdiš?


na osnovu dugogodišnjeg radnog iskustva
sneza.lazarevic sneza.lazarevic 15:32 11.01.2014

Re: Ako išta znači...

arianna
Na osnovu čega to tvrdiš?


na osnovu dugogodišnjeg radnog iskustva


Znaš kako, kao što mislim da svako dete sa teškoćama treba da dobije podršku, isto tako mi smeta i hiperprodukcija dijagnoza.
Iz ličnog iskustva:
Ćerka mi je bila u vrtiću, došla je logopedica i nakon pregleda ili kako god to da nazoveš, javljaju mi iz obdaništa da joj se hitno javim.
Devojčica u to vreme nije još formirala glas "lj" (govorila je na pr. jujaška).
Logopedica mi napriča kako pod hitno moramo da je vodimo na tretmane, naplaši nas onoliko.
Ja pozovem bivšu Stefijevu logopedicu, tad već našu prijateljicu koja mi kaže - ma opusti se, kakvi bre tretmani, taj se glas poslednji formira, biće sve u redu. I bilo je.
arianna arianna 15:37 11.01.2014

Re: Ako išta znači...

Znaš kako, kao što mislim da svako dete sa teškoćama treba da dobije podršku, isto tako mi smeta i hiperprodukcija dijagnoza.


mišljenje je sasvim ok
iqiqiq iqiqiq 17:40 11.01.2014

Re: Ako išta znači...


Teoretski jedina deca koja ne ispunjavaju uslove za IOP su ona koja imaju stabilne četvorke uz razumnu količinu truda. Takvih je naravno u najboljem slučaju 1/6 odeljenja.



Baš tako! Kome onda realno odgovara ova škola i kako nastavnik da se usresredi na rad sa decom, kada se očekuje da se svi uguraju u jedan kalup, a samo je možda maksimalno 1/6 to i ostvarivo

Naš školski sistem očekuje da slona ugurate u čašu i onda će kriviti sve što slon nikako da se ugura u čašu.
sneza.lazarevic sneza.lazarevic 17:48 11.01.2014

Re: Ako išta znači...

iqiqiq

Teoretski jedina deca koja ne ispunjavaju uslove za IOP su ona koja imaju stabilne četvorke uz razumnu količinu truda. Takvih je naravno u najboljem slučaju 1/6 odeljenja.



Baš tako! Kome onda realno odgovara ova škola i kako nastavnik da se usresredi na rad sa decom, kada se očekuje da se svi uguraju u jedan kalup, a samo je možda maksimalno 1/6 to i ostvarivo

Naš školski sistem očekuje da slona ugurate u čašu i onda će kriviti sve što slon nikako da se ugura u čašu.


Eh sad, pa nije baš tako. Pre IOP-a radi se individualizacija, a ranije se zvalo diferencirana nastava. Ni slučajno se niti pišu, niti će se pisati IOP-i za tako veliki broj dece, niti za tim ima potrebe
Jukie Jukie 00:44 12.01.2014

Re: Ako išta znači...

sneza.lazarevic

.Eh sad, pa nije baš tako. Pre IOP-a radi se individualizacija, a ranije se zvalo diferencirana nastava. Ni slučajno se niti pišu, niti će se pisati IOP-i za tako veliki broj dece, niti za tim ima potrebe

Dobro, to je sada više tehničko pitanje definicije odakle dokle treba individualizacija, odakle počinje onaj malo izmenjeni IOP, a odakle onaj puno izmenjeni. Ako sam dobro shvatio, i za individualizaciju/diferenciranu nastavu postoji procedura i formular tako da je to kao mini IOP (priznajem da sam godinama čitao američke tekstove gde postoji neki 504 pa nisam siguran kako se on prevodi na srpski), dakle nastavnik dok piše kilometarsku pripremu mora da prvo smisli a onda i pribeleži "a Pera će da radi to to i to" (pa sad ide opis šta treba da radi) kao što piše i za Žiku po malo izmenjenom IOPu i Lazu po mnogo izmenjenom IOPu.

Ako petoro dece u odeljenju trećeg razreda ne umeju da čitaju to je veliki problem jer sa svakim sledećim razredom će nastavnik sve teže i teže da individualizuje nastavu.

...

Inače ne znam kako vi, ali dok razmišljam o ocenjivanju i standardima (tj. da li neko kome nešto uopšte ne ide treba da ima jedinicu (pa onda poklonjenu dvojku) ili veliki IOP pa odatle peticu na drastično izmenjene ishode), stalno osećam kako mi se bore dva stava:
-kad već ocene postoje, treba da budu realne da bih znao da na radno mesto sutra postavim onog ko je pokazao najbolje rezultate iz određene oblasti gradiva
-ako je već jasno kao dan da nema šanse da ikada nešto savlada, zašto to uopšte pokušavati ocenjivati

Mi svi vičemo "Tačno! sram bilo obrazovni sistem!" na onu sliku kada riba, pingvin, majmun i slon dobijaju zadatak da se za ocenu popnu na drvo, a onda se opet okrenemo pa želimo realno ocenjivanje i da majmun dobije realno zasluženu peticu iz penjanja na drvo a samim tim i riba mora da dobije jedinicu.
I ne znam kako te dve stvari možemo da pomirimo i svaki kompromis je kao puzzla, s jedne strane ide u pravom smeru a sa druge je ugnuto unutra
iqiqiq iqiqiq 00:52 12.01.2014

Re: Ako išta znači...

Mi svi vičemo "Tačno! sram bilo obrazovni sistem!" na onu sliku kada riba, pingvin, majmun i slon dobijaju zadatak da se za ocenu popnu na drvo, a onda se opet okrenemo pa želimo realno ocenjivanje i da majmun dobije realno zasluženu peticu iz penjanja na drvo a samim tim i riba mora da dobije jedinicu.
I ne znam kako te dve stvari možemo da pomirimo i svaki kompromis je kao puzzla, s jedne strane ide u pravom smeru a sa druge je ugnuto unutra

Ovo je veoma tačno i korisno pitanje, kako oceniti onda IOP dete i dete koje nema IOP. Lakše bi bilo sprovoditi individualne planove ako se deca ne bi ocenjivala.

Moj drug ima ćerku sa disleksijom, traume proživela u državnoj školi, onda je upisali u privatnu. Komentar je bio da koliko god da ih to košta, sačuvaće dete poniženja jer kako god se nastavnici odnosili prema njoj, vrlo brzo će biti jasno da je ona nestandardna. I njegov komentar je bio, da nažalost mi nismo takvo društvo da se deca ponašaju normalno i uvek će biti manje ili više te druge dece koja će, iz neznanja, da se rugaju njegovoj ćerki.

Po cenu mnogo većih troškova, on je našao ovaj "izlaz" da bar donekle spase svoje dete ovog surovog sistema.
mlekac mlekac 10:21 12.01.2014

Re: Ako išta znači...

iqiqiq
Mi svi vičemo "Tačno! sram bilo obrazovni sistem!" na onu sliku kada riba, pingvin, majmun i slon dobijaju zadatak da se za ocenu popnu na drvo, a onda se opet okrenemo pa želimo realno ocenjivanje i da majmun dobije realno zasluženu peticu iz penjanja na drvo a samim tim i riba mora da dobije jedinicu.
I ne znam kako te dve stvari možemo da pomirimo i svaki kompromis je kao puzzla, s jedne strane ide u pravom smeru a sa druge je ugnuto unutra

Ovo je veoma tačno i korisno pitanje, kako oceniti onda IOP dete i dete koje nema IOP. Lakše bi bilo sprovoditi individualne planove ako se deca ne bi ocenjivala.

Moj drug ima ćerku sa disleksijom, traume proživela u državnoj školi, onda je upisali u privatnu. Komentar je bio da koliko god da ih to košta, sačuvaće dete poniženja jer kako god se nastavnici odnosili prema njoj, vrlo brzo će biti jasno da je ona nestandardna. I njegov komentar je bio, da nažalost mi nismo takvo društvo da se deca ponašaju normalno i uvek će biti manje ili više te druge dece koja će, iz neznanja, da se rugaju njegovoj ćerki.

Po cenu mnogo većih troškova, on je našao ovaj "izlaz" da bar donekle spase svoje dete ovog surovog sistema.


Nazalost, sve je to stvar skole i pp sulzbe u skoli. Moja Princeza je, ali stvarno, imala srece da upise srednju koja ima fenomenalnog pedagoga. Zena je u startu izvukla najbitnije stvari iz stampanih materijala i izlepila ih po zbornici - za slucaj da neko od kolega ne zna sta bi sa disleksicno/disgraficnim detetom - a evo, vec drugu godinu znma da NE moram svaki cas da trckam do skole. Ako se i dogodi neka kriza, prvo pozovem nju i u 99% slucajeva ni ne moram da idem da je razresavam. Sto je potpuno suprotno od situacije u osnovnoj (a pri tom je nasa osnovna jos bila pomoz' Boze, sa nastavnicima koji su hteli da saradjuju).

Znaci, nije stvar u tome da li je skola drzavna ili privatna, nego, jednostavno, kakav je kolektiv. Samo sto to nema veze ni sa disleksijom ni sa posebnim potrebama - jednostavno, pojedine skole su katastrofa u svakom smislu...
sneza.lazarevic sneza.lazarevic 11:37 12.01.2014

Re: Ako išta znači...

Jukie

Ako sam dobro shvatio, i za individualizaciju/diferenciranu nastavu postoji procedura i formular tako da je to kao mini IOP (priznajem da sam godinama čitao američke tekstove gde postoji neki 504 pa nisam siguran kako se on prevodi na srpski), dakle nastavnik dok piše kilometarsku pripremu mora da prvo smisli a onda i pribeleži "a Pera će da radi to to i to" (pa sad ide opis šta treba da radi) kao što piše i za Žiku po malo izmenjenom IOPu i Lazu po mnogo izmenjenom IOPu.

Ako petoro dece u odeljenju trećeg razreda ne umeju da čitaju to je veliki problem jer sa svakim sledećim razredom će nastavnik sve teže i teže da individualizuje nastavu.




Individualizacija je uvek postojala, i mora da postoji. Nije obavezan nikakav formular. Postoji, ali je veoma kratak i nije obavezan. Ali da, nastavnik kada planira čas mora da ima u vidu i tu decu sa kojom će raditi nešto drugačije.
Što se tiče petoro dece koja ne znaju da čitaju u trećem razredu (!), za njih već mora IOP i sigurno nije dovoljna samo individualizacija. Samo se postavlja pitanje šta se to dogodilo kad ih ima toliko u trećem razredu koji ni slova nisu naučili.


Inače ne znam kako vi, ali dok razmišljam o ocenjivanju i standardima (tj. da li neko kome nešto uopšte ne ide treba da ima jedinicu (pa onda poklonjenu dvojku) ili veliki IOP pa odatle peticu na drastično izmenjene ishode), stalno osećam kako mi se bore dva stava:
-kad već ocene postoje, treba da budu realne da bih znao da na radno mesto sutra postavim onog ko je pokazao najbolje rezultate iz određene oblasti gradiva
-ako je već jasno kao dan da nema šanse da ikada nešto savlada, zašto to uopšte pokušavati ocenjivati

Mi svi vičemo "Tačno! sram bilo obrazovni sistem!" na onu sliku kada riba, pingvin, majmun i slon dobijaju zadatak da se za ocenu popnu na drvo, a onda se opet okrenemo pa želimo realno ocenjivanje i da majmun dobije realno zasluženu peticu iz penjanja na drvo a samim tim i riba mora da dobije jedinicu.
I ne znam kako te dve stvari možemo da pomirimo i svaki kompromis je kao puzzla, s jedne strane ide u pravom smeru a sa druge je ugnuto unutra


Jukie, ocena nikada nije bila objektivno merilo znanja, i to teško možeš postići. O.k., sad postoje standardi, ali se postavlja pitanje kako ti kao nastavnik proveravaš ispunjenost standarda.
Što reče Nena u originalnom postu, dete može nešto da zna, ali ako ti insistiraš da ono to mora da napiše, a ima disleksiju/disgrafiju, onda ispadne kako ne zna
mlekac mlekac 03:10 09.01.2014

Vec sam....

Nekoliko puta pisala ovde o disleksiji.

Kao prvo, dete MORAJU da ti pitaju usmeno.
Razrednoj pripreti da ces, ako ne odrade sta treba, traziti pomoc iz ministarstva.

Da li u tvojoj skoli postoji PEPSI sluzba?

Oni, pre svih, MORAJU da ti pomognu.

I nauci dete da se bori za sebe i svoja prava - uz malo srece, proci ce kao moja Princeza. U osnovnoj nije mnogo htela da se gnjavi, ali cim je presla u srednju, s vrata je svakom profesoru saopstila da je ona disleksicar, da zna svoja prava i da joj na kraj pameti ne pada da odgovara pismeno...

I da vidis, upalilo je.
Sad je odlican djak i obozava svoju skolu.
Biljana 77 Biljana 77 12:58 09.01.2014

Jedan mali predlog:

da promenite ovo što ste stavili u podnaslov - "Čovek nije ostrvo, osim ako je majka disleksičara", da to bude naslov bloga, a da podnaslov bude ko je gost autor. Mislim da će tako imati veću čitanost, a ovo je tema koja to zaslužuje.
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 12:21 10.01.2014

...

Znanje o tome kako je besmisleno što 99% ljudi koje srećem ne mora sve to da zna a moj sin disleksičar to zna, samo ne može da napiše, pa mu se računa da ne zna, odvaja me još više od drugih ljudi, drugih majki, prijatelja, neprijatelja, kolega, od cele proklete države u kojoj je propisan takav program za decu od 10 godina! I? Kome mogu to da kažem? Nikom! Koga to uopšte pa zanima!


hm, razumem da vas ovo odvaja još više od onih koji su vam [ne]prijatelji, sa državom se nikad nismo ni spojili, tako da o njoj nema potrebe arčiti tastaturu, ali zašto vas ovo odvaja od prijatelja i drugih ljudi (nako, generalno)?
i u čemu je razlika (kvalitativna, nevezano od poteškoća sa kojima se možemo svi susresti prilikom učenja (nečega, bilo čega) između diskleksičara koji uči nešto što je besmisleno i nediskleksičara u istoj situaciji?

ponekad nas te poteškoće (naročito kad ne možemo da ih rešimo, kada dugo traju i kada nam se čine nepremostivim) odvajaju od drugih ljudi, zbog nas - ne zbog njih (ovo ja iz ličnog iskustva povlačenja u čauru, pa zato i - 'ponekad', dakle - ne mora da bude default stanje), a možda baš neko od tih od kojih se odvajamo, može da nam pomogne.

i još jedno pitanje - kako vaše dete kuca? tj. da li mu je lakše da koristi tastaturu od pisanja olovkom?

i linak:
Creating a Reading Culture for Struggling Readers

snezana mihajlovic snezana mihajlovic 19:29 10.01.2014

Re: ...

ps
a zamislite kako je disKleksičaru koji se pritom bavi jezikom. au.
elem, tek sam sada videla šta sam napisala. i ostavljam. :))
korisnica korisnica 20:14 10.01.2014

nije baš tako crno

Pozdrav svima, ja sam jedna od one četiri umorne suosnivačice Prvog srpskog društva za disleksiju. Ovaj tekst ima neprijatan i optužujući ton koji nije sasvim realan.

Prvo - ima života i posle školovanja, a ima života i sa disleksijom. Naši sinovi (njih četvorica) su svi postali studenti i za sada im dobro ide. Naše obaveze su sada još veće jer svi znamo da na studijama ima mnogo više teksta za čitanje nego što ima u školi. Svi smo preživeli osnovno i srednje školovanje sa prilično dobrim uspehom. Ohrabrujuće je što odnos nastavnika prema disleksičarima postaje kooperativniji kako se prelazi u starije razrede, a na fakultetima je sasvim zadovoljavajući, pogotovu zato što postoje jasna uputstva iz projekta profesorke Golubović.

Drugo - što se Prvog srpskog društva za disleksiju tiče, a svi živimo u Srbiji, mislim da nije potrebno detaljno objašnjavati koliko je bilo teško da se nešto u vezi s disleksijom pomeri s mrtve tačke, da se o disleksiji barem nešto čuje i da se otvori prva mogućnost da se učenicima obezbede barem osnovni odgovarajući uslovi za rad. Sve to je rađeno skoro bez ikakvih sredstava, a niko od nas nije tajkun(ka)i sve imamo svoje profesije i porodične obaveze.

Treće - nije moj stav da je potrebno da se osniva sto udruženja. Mi smo želele da pozovemo nove snage, mlađe majke čija su deca još uvek osnovci, da nastave tamo gde smo mi stale i da doprinesu našoj zajedničkoj dobrobiti novim idejama i novim akcijama.

Na kraju, a najvažnije - niko od nas nije na ostrvu. Naprotiv - svi smo povezani, i ovde i na Fejsbuku i u Kancelariji za mlade i na sajtu društva, barem kada radi. Zato - umesto kukanja i očajavanja - povežite se (na sajtu imate pristupne formulare u kojima možete da napišete šta bi mogao da bude Vaš doprinos zajedničkom radu), organizujte se, ponudite neki projekt, nađite finansijere i postaćete mreža umesto ostrva. Mreža jakih i uticajnih.

A pre svega - povežite se sa svojim disleksičarem i otkriće Vam se jedan divan novi svet. Svet povezanosti kroz mnoge dimezije.
Jukie Jukie 08:41 11.01.2014

Re: nije baš tako crno

korisnica
Ohrabrujuće je što odnos nastavnika prema disleksičarima postaje kooperativniji kako se prelazi u starije razrede, a na fakultetima je sasvim zadovoljavajući,

Moguće je da je to generalno slučaj sa svom decom kojoj treba dodatna pomoć, ne samo sa disleksičarima. Ja sam u srednjoj školi postizao stvarno dobre rezultate jer je sve bilo dobro organizovano, znalo se šta treba da postigneš i na koji način. U (mojoj) osnovnoj školi (a čitajući komentare raznih roditelja čini mi se da je to i danas slučaj u mnogim školama) imam utisak da je sve bilo potpuno neorganizovano; često mi se dešavalo da stojim i ćutim ispred table jer nisam imao pojma da određeno pitanje (i odgovor koji ne umem da kažem) uopšte spadaju u gradivo i da smo to radili, a i nastavnici su izgleda počesto imali stav "aha! vrpoljiš se! ti si ili glup ili lud ili nevaspitan, a pošto znamo da nisi glup jer vidimo da iz drugih akademskih predmeta imaš 5, znači da namerno nećeš da učiš, sram te bilo što se praviš da si nesposoban da učiš, rugaš se ovoj jadnoj deci koja stvarno ne mogu, i ja ću sada da te kaznim, eto ti ova jadna trojčica, pa kad se vaspitaš i počneš da budeš kao mali robot koji sipa tačne odgovore na zahtev, e onda opet ništa jer neću hteti da te pitam da popraviš ocenu jer ne zaslužuješ; ne, ne možeš da odgovaraš jer nikog nisi ubio; evo ti trojka, ali sve sam znao, eee to je bilo lako pitanje, pa pitajte me teže pitanje, a pa ne mogu tebe da pitam teže pitanje"
kleinemutter kleinemutter 09:44 11.01.2014

Re: nije baš tako crno

organizujte se, ponudite neki projekt, nađite finansijere i postaćete mreža umesto ostrva. Mreža jakih i uticajnih.



Draga Korisnice,
a zašto da to rade majke? Zašto to ne bi radili službenici na svojim radnim mestima koji treba da se bave obrazovanjem dece i zaradili svoju platu?

Majke dece sa teškoćama treba da svojoj deci budu samo majke kao što su i svojoj deci bez teškoća.

korisnica korisnica 10:45 11.01.2014

Re: nije baš tako crno

Kada bismo živeli u idealnom društvu na rajskoj planeti, Vi biste svakako bili u pravu, malamamice. Ali, pošto živimo u realnosti, onda je bolje da uradimo nešto da sebi i našoj deci obezbedimo bolje uslove za učenje i školovanje, nego da čekamo da Veliki Autoritet uredi naše živote. Dok sačekamo da se makar i doneti zakoni primene, već ćemo ljuljati unuke. Biti majka danas znači i biti svesna kulturnog, socijalnog, ekološkog i svakog drugog okruženja i raditi sve što možemo da nam bude bolje.
iqiqiq iqiqiq 13:53 11.01.2014

Re: nije baš tako crno

korisnica
Kada bismo živeli u idealnom društvu na rajskoj planeti, Vi biste svakako bili u pravu, malamamice. Ali, pošto živimo u realnosti, onda je bolje da uradimo nešto da sebi i našoj deci obezbedimo bolje uslove za učenje i školovanje, nego da čekamo da Veliki Autoritet uredi naše živote. Dok sačekamo da se makar i doneti zakoni primene, već ćemo ljuljati unuke. Biti majka danas znači i biti svesna kulturnog, socijalnog, ekološkog i svakog drugog okruženja i raditi sve što možemo da nam bude bolje.

Nemam ništa protiv ovakvog pristupa, mada ne znam koliko je to realno u baš ovoj sredini koja je daleko od rajskog ostrva i u kojoj, majke sa zdravom decom, jedva opstaju, jer su svojoj deci i nastavnici i hranitelji i zaštita od nasilnika, te ne mogu da zamislim da moram još i da budem lekar svom detetu a pri tome se udružujem u neka udruženja da bih ostvarila legitimna prava koja meni i mom detetu pripadaju po postojećim zakonima.

Ako se odlučimo za pravac koji savetujete,Korisnice, onda bih molila da se ukinu sva radna mesta zaštitnika pacijenata, zaštitnika RFZO osiguranika, prosvetnih inspektora, socijalnih radnika i inspekcija socijalnih radnika. TO mi deluje fer, jer bih onda manje plaćala poreze i imala više novca da neke od preuzetih funkcija SuperMame (storučica majka) ipak platim nekom drugom.
korisnica korisnica 14:11 11.01.2014

Re: nije baš tako crno

Razmem Vaš stav. Imate pravo da čekate da Vam drugi pomognu i da se pri tom žalite kako to nisu dobro uradili. Mi smo Vam obezbedile udruženje, ali, eto, ni mi nismo storučice, pa nismo u mogućnosti da baš sve sažvaćemo i da Vam otvorimo usta da progutate.

Suštinski je važno za svakog pojedinca da odredi svoj delokrug prema svojim realnim kapacitetima. Samo izvolite!
sneza.lazarevic sneza.lazarevic 15:34 11.01.2014

Re: nije baš tako crno

kleinemutter
organizujte se, ponudite neki projekt, nađite finansijere i postaćete mreža umesto ostrva. Mreža jakih i uticajnih.



Draga Korisnice,
a zašto da to rade majke? Zašto to ne bi radili službenici na svojim radnim mestima koji treba da se bave obrazovanjem dece i zaradili svoju platu?

Majke dece sa teškoćama treba da svojoj deci budu samo majke kao što su i svojoj deci bez teškoća.



Zato što mora tako. Ni u jednoj zemlji ovog sveta ništa se nije pomerilo sa mrtve tačke kad je u pitanju obrazovanje, ali uopšte, i položaj dece sa invaliditetom ili dece sa teškoćama u razvoju dok se roditelji nisu udružili.
iqiqiq iqiqiq 17:36 11.01.2014

Re: nije baš tako crno

Zato što mora tako. Ni u jednoj zemlji ovog sveta ništa se nije pomerilo sa mrtve tačke kad je u pitanju obrazovanje, ali uopšte, i položaj dece sa invaliditetom ili dece sa teškoćama u razvoju dok se roditelji nisu udružili.

Udruživanje i artikulisani zahtevi jesu preduslov, toga ne manjka, koliko sam upoznata

Jedino što svi zahtevi koji su legitimni i odnose se na bolje funkcionisanje nadležnih institucija, ne bivaju rešavani, ma koliko god se novih udruženja stvaralo.

Pisala je Kleinemutter o pravilnicima koji su manjkavi i/ili se ni ne primenjuju. Ne vidim da se nešto promenilo u tim pravilnicima ili njihovoj primeni. Udruženja mogu da traže bolju regulativu, ali hoće li to vredeti?
sneza.lazarevic sneza.lazarevic 17:51 11.01.2014

Re: nije baš tako crno

iqiqiq
Zato što mora tako. Ni u jednoj zemlji ovog sveta ništa se nije pomerilo sa mrtve tačke kad je u pitanju obrazovanje, ali uopšte, i položaj dece sa invaliditetom ili dece sa teškoćama u razvoju dok se roditelji nisu udružili.

Udruživanje i artikulisani zahtevi jesu preduslov, toga ne manjka, koliko sam upoznata

Jedino što svi zahtevi koji su legitimni i odnose se na bolje funkcionisanje nadležnih institucija, ne bivaju rešavani, ma koliko god se novih udruženja stvaralo.

Pisala je Kleinemutter o pravilnicima koji su manjkavi i/ili se ni ne primenjuju. Ne vidim da se nešto promenilo u tim pravilnicima ili njihovoj primeni. Udruženja mogu da traže bolju regulativu, ali hoće li to vredeti?


Udruženja postoje zato što se ljudi, samo kad su okrupljeni oko zajedničkog interesa bolje čuju, lakše dopiru do odgovornih, imaju težinu i snagu mnogo veću nego pojedinac.
Ne znam hoće li vredeti, zavisi šta rade i kako rade, ali svakako nema brzih promena.
iqiqiq iqiqiq 18:10 11.01.2014

Re: nije baš tako crno

sneza.lazarevic
Udruženja postoje zato što se ljudi, samo kad su okrupljeni oko zajedničkog interesa bolje čuju, lakše dopiru do odgovornih, imaju težinu i snagu mnogo veću nego pojedinac.
Ne znam hoće li vredeti, zavisi šta rade i kako rade, ali svakako nema brzih promena.


Jasno je da probleme možemo rešavati samo ako smo složeni i udruženi, jedino ne vidim razlog da se registruju udruženja, jer ciljeve možemo postići i razmenom mejlova i pokretanjem akcija bez registrovanja nekog udruženja.

Iako ih ima već registrovanih 35.000 aktivno je tek 5.000 udruženja. (LINK)

Isto tako mnoga udruženja se bore za iste stvari, pa mi stvara sumnju zašto su toliko rascepkani, kada imaju iste ciljeve. Zašto se udruženja ne povezuju?

Ako se NORBS i NURDOR bore da roditelji koji neguju teško bolesnu decu dobiju neke beneficije i podršku društva/države, zašto ne nastupaju zajedno?

Ako se udruženja koje se bore za bolje uslove i podršku deci sa disleksijom, zašto se ne povežu sa udruženjima koji to isto traže za decu sa autizmom, pa onda sa udruženjima koja se bore za bolje uslove u školama za decu sa smetnjama u razvoju, pa udruženja koje se bore za bolje uslove u školama za decu sa invaliditetom?

I zašto moram da se učlanjujem u udruženje ako hoću da pomognem ili volontiram ili ostvarim pravo za neko dete kojem bih rado pomogla?
korisnica korisnica 18:30 11.01.2014

Re: nije baš tako crno

Eto ideje koju možete da ostvrite! Radite na koordinisanoj akciji i povežite udruženja!

Što se tiče Prvog srpskog društva za disleksiju, uopšte nije nužno da ispunjavate formu i postanete član. Predložite projekat i radite na njegovom ostvarenju svima na korist. Verujem da je slična situacija i sa ostalim udurženjima, to su živi ljudi koji se bore za cilj, a ne za ispunjenje forme.
iqiqiq iqiqiq 18:37 11.01.2014

Re: nije baš tako crno

Verujem da je slična situacija i sa ostalim udurženjima, to su živi ljudi koji se bore za cilj, a ne za ispunjenje forme.

Tu ste jedinstveni i po pravilima blogera dobijate

Kada smo kretali u inicijativu rešavanja problema teško bolesne dece, lično sam pisala mnogobrojnim udruženjima koje se bave sličnim ciljevima. Samo su sa dve od trideset adresa stigli odgovori. Da li je pitanje nepoverenja ili nešto drugo, mnogo ružnije, ne znam.

Inače lično sam uključena u tri različite akcije, tako da nisam ciljna grupa za nove projekte. Nadam se da ćete naći puno aktivista i da ćete ih naći širom Srbije. Svako dobro.

I da ne zaboravim, angažujte i apelujte i na tate, i bake i deke,stričeve i tetke, nemojte samo mame, one jesu najborbenije za svoju decu, ali moraju ponekada i da se odmore, da traju duže.
arianna arianna 18:53 11.01.2014

Re: nije baš tako crno

. Ni u jednoj zemlji ovog sveta ništa se nije pomerilo sa mrtve tačke kad je u pitanju obrazovanje, ali uopšte, i položaj dece sa invaliditetom ili dece sa teškoćama u razvoju dok se roditelji nisu udružili.
Udruživanje i artikulisani zahtevi jesu preduslov, toga ne manjka, koliko sam upoznata


Prvi veliki posao bio bi EDUKACIJA, da narod nauči da razlike u ponašanju i razvoju nisu bolest, nego u velikom broju slučajeva - normalitet. Recimo u Švedskoj, većina ljudi bi vas gledala veoma čudno da u bilo kom kontekstu izjavite da ste protiv homoseksualaca, ili osoba sa smanjenim funkcijama, nebitno da li su kognitivne ili fizičke.

Ali ono što prethodi sistemskoj edukaciji, je to što problem kod nas nije do kraja prepoznat, niti su ljudi koji se bave ovom tematikom zanimljivi. Jave se, tu i tamo po neki roditelj, samostalno ili kroz udruženje, podigne malo prašinu oko cele priče i za par dana kad se prašina slegne, stvari se vraćaju na polaznu tačku.

Na zapadu pored edukacije, postoji i konstantna senzibilizacija sredine od strane medija, i to funkcioniše odlično, jer je sve prilagođeno njihovom načinu razmišljanja. U Srbiji to ne funkcioniše, zato što naš narod razmišlja drugačije, uglavnom egocentrično ili plastičnije rečeno, dominira obrazac razmišljanja: "normalno je samo onako kakav sam ja, i kako razmišljam, i tu nema diskusije", kao narod, smo potpuno gluvi i slepi za potrebe drugih i drugačijih, a same priče, isposvesti i vapaji roditelja koji imaju decu sa razvojim smetnjama, kod onih koji to čitaju, izaziva uglavnom saosećanje, samilost, žaljenje, bes i osećaj nemoći, veoma retko kvalitativni i kvantitativni pomak u željenom pravcu.

Kad se i kod nas, kao na zapadu, budu birali predsednik, ministri, poslanici, glavni i odgovorni urednici velikih medija, ljudi na odlučujućim pozicijama u zemlji, koji imaju decu sa razvojim smetnjama ili zašto ne reći i homoseksualci i pripadnici drugih marginalizovanih društvenih grupa, moći će da shvate i razumeju ono o čemu pišem.

Menjanje kolektivne svesti jednog naroda, nije rovovska ili gerilska borba pojedinaca, nego planska, svesna, sistematska i svrsishodna aktivnost iza koje treba da stane i podrži država.

Pre par godina bila sam jako zainteresovana da radim kao savetnik na tu temu, ali to niko nije razumeo, i odustala sam od toga.



sneza.lazarevic sneza.lazarevic 18:57 11.01.2014

Re: nije baš tako crno



Jasno je da probleme možemo rešavati samo ako smo složeni i udruženi, jedino ne vidim razlog da se registruju udruženja, jer ciljeve možemo postići i razmenom mejlova i pokretanjem akcija bez registrovanja nekog udruženja.

Iako ih ima već registrovanih 35.000 aktivno je tek 5.000 udruženja. (LINK)



Ne moraš se registrovati, ali u nekom trenutku i to postane važno (na pr. da bi imao pečat, memorandum, i sl.)

Isto tako mnoga udruženja se bore za iste stvari, pa mi stvara sumnju zašto su toliko rascepkani, kada imaju iste ciljeve. Zašto se udruženja ne povezuju?


Pa povezuju se, i to veoma često ako imaju iste ciljeve.

Ako se NORBS i NURDOR bore da roditelji koji neguju teško bolesnu decu dobiju neke beneficije i podršku društva/države, zašto ne nastupaju zajedno?


NORBS i NURDOR ne postoje samo zbog borbe za beneficijama, možda se ne slažu u ostalim ciljevima? Ne znam, samo pretpostavljam.

Ako se udruženja koje se bore za bolje uslove i podršku deci sa disleksijom, zašto se ne povežu sa udruženjima koji to isto traže za decu sa autizmom, pa onda sa udruženjima koja se bore za bolje uslove u školama za decu sa smetnjama u razvoju, pa udruženja koje se bore za bolje uslove u školama za decu sa invaliditetom?


Opet ti kažem, povezuju se udruženja koja imaju iste ciljeve. Udruženje u kome sam ja, MDRI-S, na primer veoma često zajedno nastupa sa Inicijativom za inkluziju VelikiMali, sa Udruženjem studenata sa hendikepom, sa Beogradskim centrom za ljudska prava, YUCOM-om. Ali ne sarađujemo sa onima sa kojima se programski, pa i po ciljevima i stvarima koje zastupaju ne slažemo.

I zašto moram da se učlanjujem u udruženje ako hoću da pomognem ili volontiram ili ostvarim pravo za neko dete kojem bih rado pomogla?


Ne moraš da se učlanjuješ, niko te ne tera.
iqiqiq iqiqiq 19:00 11.01.2014

Re: nije baš tako crno

Pre par godina bila sam jako zainteresovana da radim kao savetnik na tu temu, ali to niko nije razumeo, i odustala sam od toga

Možda je sada trenutak, pokreni pa ćemo kroz blogove da pratimo i dajemo podršku koju trebate.

Za Nenu gosta i za Korisnicu pitanje, da li ste svoje primedbe uputili institucijama npr Zavodu za unapređenje obrazovanja i vaspitanjaСЕКТОР ЗА СПЕЦИФИЧНА ПИТАЊА ПРЕДШКОЛСКОГ, ОСНОВНОГ И СРЕДЊЕГ ОБРАЗОВАЊА
Koliko sam videla njihov raspored obuka, postoji i na temu o kojoj pišete. Ako su dotične učiteljice propustile seminare, možda im pomogne ova informacija.
Sledeći korak je i obraćanje prosvetnim savetnicima i prosvetnim inspektorima, ako učiteljica neće da sarađuje i maltretira dete. Možete i Ombudsmanu za prava deteta da se obratite.
Postoje i mnogi novinari koji hoće da pišu na konkretnu temu i problem.
korisnica korisnica 19:18 11.01.2014

Re: nije baš tako crno

Naravno, imamo iskustvo sa svim pomenutim organizacijama i institucijama.
kleinemutter kleinemutter 11:18 12.01.2014

Re: nije baš tako crno

Udruženja postoje zato što se ljudi, samo kad su okrupljeni oko zajedničkog interesa bolje čuju, lakše dopiru do odgovornih, imaju težinu i snagu mnogo veću nego pojedinac.


Da, da. Da dodam još : I da bi neki zarađivali na toj bolesnoj deci. I da bi država umesto da natera svoje službenike da poštuju zakon i da ,,proradi ,, sistem davala pare za projekte i ne uvodila te usluge kao obavezne.

Ko je gubitnik?

Deca i porodice.

Državu projekti manje koštaju, neki glasni dobiju pare pa zaćute, zakon se ne sprovodi, podzakonski akti se ne donose a mi ljuljamo unučiće od zdrave dece i kosu čupamo šta će biti sa onim ometenim kad mi umremo.

To je da prostiš bacanje prašine u oči!

sneza.lazarevic sneza.lazarevic 11:26 12.01.2014

Re: nije baš tako crno

kleinemutter
Udruženja postoje zato što se ljudi, samo kad su okrupljeni oko zajedničkog interesa bolje čuju, lakše dopiru do odgovornih, imaju težinu i snagu mnogo veću nego pojedinac.


Da, da. Da dodam još : I da bi neki zarađivali na toj bolesnoj deci. I da bi država umesto da natera svoje službenike da poštuju zakon i da ,,proradi ,, sistem davala pare za projekte i ne uvodila te usluge kao obavezne.

Ko je gubitnik?

Deca i porodice.

Državu projekti manje koštaju, neki glasni dobiju pare pa zaćute, zakon se ne sprovodi, podzakonski akti se ne donose a mi ljuljamo unučiće od zdrave dece i kosu čupamo šta će biti sa onim ometenim kad mi umremo.

To je da prostiš bacanje prašine u oči!



Ima različitih udruženja, kao što ima i različitih projekata. Neke finansira država, a neke ne.
Ima i udruženja koja pružaju usluge.
Što ne formirate takvo udruženje?
kleinemutter kleinemutter 11:35 12.01.2014

Re: nije baš tako crno

Kada bismo živeli u idealnom društvu na rajskoj planeti, Vi biste svakako bili u pravu, malamamice



I koliko dece sem Vaše lične ima pomoći od i preko Vašeg udruženja?.

A ako je zakon jasan i ako se sprovodi onda korist ima svako dete u Srbiji.

Za mene je to cilj da se problemi dece sa smetnjama izdefinišu zakonom i da se taj zakon počne konzumirati .

Nema hoćeš ili nećeš, nego ima da vežbaš dete sa disleksijom u školi u koju ide sve dok ne nauči da čita i .... Kraj.
I da se zna da ga treba da vežbaju: pedagog , psiholog, učitelj, veroučitelj(bar neke koristi i od njih) , i svi drugi koji uče sa detetom.

Kad bi gore pobrojani svi po jedan čas nedeljno radili sa detetom za njega bi Škola bila dobro mesto što jeste cilj i dete bi savladalo gradivo a kući išlo rasterećeno.

A da objasnim teoriju, majka 5 terapeuta. Kad majka obavi sa detetom sa smetnjama sve pobrojano (logoped, defektolog, fizioterapeut, radni terapeut,učitelj) ona više nema vremena da mu bude majka, jer je stalno u ulozi terapeuta.

To dete onda odrasta bez majke!
sneza.lazarevic sneza.lazarevic 11:43 12.01.2014

Re: nije baš tako crno

kleinemutter


Nema hoćeš ili nećeš, nego ima da vežbaš dete sa disleksijom u školi u koju ide sve dok ne nauči da čita i .... Kraj.
I da se zna da ga treba da vežbaju: pedagog , psiholog, učitelj, veroučitelj(bar neke koristi i od njih) , i svi drugi koji uče sa detetom.


Ima tu jedan problem - moraš prihvatiti da dete neke teškoće nikada ne može da prevaziđe, pa koliko god uvežbavalo neku veštinu. A nekad i to silno vežbanje može biti kontraproduktivno.
I šta smeta da dete sa disleksijom uvek odgovara usmeno?



A da objasnim teoriju, majka 5 terapeuta. Kad majka obavi sa detetom sa smetnjama sve pobrojano (logoped, defektolog, fizioterapeut, radni terapeut,učitelj) ona više nema vremena da mu bude majka, jer je stalno u ulozi terapeuta.

To dete onda odrasta bez majke!


Najbolji terapeuti za svako dete su druga deca.
iqiqiq iqiqiq 11:58 12.01.2014

Re: nije baš tako crno


Najbolji terapeuti za svako dete su druga deca.

Upravo sam o tome pisala baš na ovom blogu, moj drug je platio privatnu školu jer u tom odeljenju ima 5 dece i može da se utiče na decu da prihvate svoju drugaricu normalno i da se lepo druže.

U državnim školama gde ni učitelji ni nastavnici ne znaju dovoljno o disleksiji, kako možeš očekivati da će svo 30 dece biti vaspitani u svojim porodicama da prihvate dete sa disleksijom kao svog druga/drugaricu.

Deca se podsmevaju debelom, mršavom, čupavom itd a kada čuju "disleksija" to im je već jednako "opasno" kao što se odrasli ne rukuju sa osobom koja ima sidu.
Naravno da ima rešenja, ali udruženja mogu samo da ustalasaju, a zakonskim rešenjima i aktivnim učešćem državnog aparata (a kažu da postoji 750000 državnih službenika) cela priča može da se postavi na pravilan način.

Ovo sve o čemu pričamo je enormna energija pojedinaca. Kao što reče Gost Autor Nena, ona obavlja edukaciju nastavnika koju treba da obavljaju kroz intenzivne seminare oni iz Zavoda za unapređenje obrazovanje.

Ona će otići na sastanak Saveta roditelja da vaspita masu, roditelje, o tome šta je disleksija i da to nije zarazno. Hebote, što Zavod za unapređenje obrazovanja ne pošalje u SVAKU osnovnu školu BAR JEDNOM nekoga da pred Savetom roditelja održi jedno predavanje o disleksiji i kako se može podržati potpuno uključenje deteta sa disleksijom u nastavu i rad. Da se roditelji obrazuju, jer širom Srbije ne čitaju svi ovaj blog. I ne čitaju novine uvek. I nema udruženja sa takvim kapacitetom da će besplatno neko obići sve škole u Srbiji.
sneza.lazarevic sneza.lazarevic 17:48 12.01.2014

Re: nije baš tako crno

iqiqiq



Čuj, ja uopšte nemam tako loše iskustvo sa decom i njihovim odnosom prema mom sinu.
Kad su bili u osnovnoj, mislila sam da je to zbog toga što su prosto odrasli zajedno, a i u školi je vladala takva atmosfera da su sva deca sa smetnjama u razvoju bila dobro prihvaćena jer se na tome radilo godinama.

Međutim, u srednjoj školi, gde su se momci i devojke koji su u njegovom razredu po prvi put susreli sa nekim ko je tako specifičan i različit od njih najmanje je problema bilo sa decom.
Tako da su te priče o surovosti mladih opšta mesta, negde je ovako, negde onako, ali odrasli su ti koji prave najveće probleme.
iqiqiq iqiqiq 17:52 12.01.2014

Re: nije baš tako crno

Tako da su te priče o surovosti mladih opšta mesta, negde je ovako, negde onako, ali odrasli su ti koji prave najveće probleme.

pa i ako su deca surova, to je zato što su im roditelji nametnuli predrasude, dete samo po sebi nema sigurno niti strahove niti odbojnost prema različitosti.

Tako da edukacija mora da se radi u svim dimenzijama. Škole jesu polazno mesto, od nastavnika, pepsi službe, ali i roditelja, koje treba obrazovati.
iqiqiq iqiqiq 13:56 11.01.2014

STORUCICA MAJKA

Sto ruku ima nasa seljacka mati.
S jednom te u svet silje, s drugom vrati.
S jednom zeni, s drugom u vojsku prati.
A kad uzuti jesen, zadrhti iznad snopa.
Jer sjednom zivoot daje, sa drugom u grob kopa.
Sto ruku ima nasa seljacka mati.

Sto ruku ima nasa seljacka mati.
S jednom te krsti, s drugom ispod vedja
bakarne pare spusti, da sklopi oci sinu.
Tad mati nasa stavlja nevidljivi krst na ledja
i zauvek potanja u negdbinu.
Sto ruku ima nasa seljacka mati.

Sto ruku ima nasa seljacka mati.
S jednom te kiti, s drugom o desno rame
okaci pusku I na drum carski otprati.
A kad se vrati, u duge noci tame,
Ona ce beli pokrov za crne slutnje tkati.
Sto ruku ima nasa seljacka mati.

Sto ruku ima nasa seljacka mati.
Vojne su, I samo ona sred ravnice se klati.
Osvane barjak crn ispuste crne kise.
Sto ruku ima nasa seljacka mati.

Sto ruku ima nasa seljacka mati.
S jednom isceli, s drugom svu noc kopa
Po grobovima svojim, oci svoje da iskopa.
I sve su ruke bele, samo jedna se crni.
Gospode, obeli nasu seljacku majku.
Duni I kandilo ratova utrni.
Sto ruku ima nasa seljacka mati.
korisnica korisnica 14:16 11.01.2014

Re: STORUCICA MAJKA

Izgleda da ova diskusija prelazi na temu o identitetu majke. Rekla bih da mi nismo seljačke, nego građanske majke. A svaka od nas zna da radi bar nešto sem da gaji dete i svaka od nas ima bar sat vremena nedeljno za "društveno koristan rad"... da bi sledećim majkama bilo lakše i da bi im dve ruke bile dovoljne.
iqiqiq iqiqiq 17:30 11.01.2014

Re: STORUCICA MAJKA

korisnica
Izgleda da ova diskusija prelazi na temu o identitetu majke. Rekla bih da mi nismo seljačke, nego građanske majke. A svaka od nas zna da radi bar nešto sem da gaji dete i svaka od nas ima bar sat vremena nedeljno za "društveno koristan rad"... da bi sledećim majkama bilo lakše i da bi im dve ruke bile dovoljne.

Meni je ova pesma jako lepa, pa sam je okačila da se podsetimo naših starih baka i prabaka, koje su zaiste pogurene šibale kroz život i odgajale mnogo više dece. Nije uopšte bila u kontekstu selo-grad, ali jeste u kontekstu da nekada jeste veličana storučica majka, a da danas se veliča SuperMama koja mora da bude i uspešna na poslu, i dobra majka i supruga, te dobra domaćica, a najzad, usled nefunkcionalnog sistema i države, evo nam i nove uloge, udružene kroz udruženja radimo posao onih koji su za to plaćeni a ne rade ga.

I da Vas citiram
Treće - nije moj stav da je potrebno da se osniva sto udruženja. Mi smo želele da pozovemo nove snage, mlađe majke čija su deca još uvek osnovci, da nastave tamo gde smo mi stale i da doprinesu našoj zajedničkoj dobrobiti novim idejama i novim akcijama.


Osim mlađih majki, postoje i mlađi očevi, pa nema razloga da se bar, ovde na blogu, ne obratite i njima

Ne možemo ni mi, majke, baš sve, mada nam jeste ideal storučica majka

Što se tiče žena sa sela, ne verujem da one mogu da se udružuju, lično poznajem jednu mladu mamu sa troje dece, od koje jedno ima određen deformitet, koja nema gde i kada da se pridruži nekom udruženju. Njoj je briga o troje dece plus posao na imanju i u kući više nego obaveza 24/7. Ima li pomoći i njima iako nisu u udruženjima?
korisnica korisnica 18:35 11.01.2014

Re: STORUCICA MAJKA

Imam utisak da terate mak na konac. Majke, očevi, građani, seljaci - svi mogu nešto da učine, a najbolje je ako ih ima puno koji zajedno rade na istom cilju kroz udruženje ili na poselu. Bitno je da kad završe obaveze ne dremaju pred serijom ili igricom na Fejsu čekajući da Oni rade za nas dok ne stigne Deda Mraz ili uređena pravna država.
iqiqiq iqiqiq 18:41 11.01.2014

Re: STORUCICA MAJKA

Bitno je da kad završe obaveze ne dremaju pred serijom ili igricom na Fejsu čekajući da Oni rade za nas dok ne stigne Deda Mraz ili uređena pravna država.

Teško ćete ih pomeriti i znam o čemu govorite. I ja sam se tako osećala dok sam borila neke bitke za svoje dete ali i drugu decu. Mnogi su me tapšali po ramenima, neki su izražavali divljenje ali sa zadrškom "ne smem, jer.." a neki su mi otvoreno govorili da ne vredi ni pokušavati "ništa nećeš uraditi".

Malobrojni su mi na ovaj ili onaj način pomogli.

Ne teram mak na konac, nego se samo pitam kako pokrenuti i one koji veruju u Deda Mraza i uređenu pravnu državu ali i one koji jesu deo države (tzv. državni aparat) ali ne rade ništa da pomognu zajednicu koja ih plaća.
korisnica korisnica 19:23 11.01.2014

Re: STORUCICA MAJKA

Sumnjam da možete da pokrenete nekog dok sam ne shvati da treba da se pokrene ili dok se ne upita: "koja je moja odgovornost? "
kleinemutter kleinemutter 11:24 12.01.2014

Re: STORUCICA MAJKA

dok ne stigne Deda Mraz ili uređena pravna država


Država smo svi mi.

Nikada neće biti uređena ako su rešenja neke NVO, a ne poštovanje zakona.

I draga Korisnice naročito volim te što se grade kao super mati dece sa teškoćama.

Dete sa teškoćama ne sme biti ostavljeno samo porodici. Društvo MORA da ima obavezu prema takvoj deci, koju će da ispunjava i sprovodi.

Ako se u Srbiji vodi računa o životinjama ( lepo je što je tako ) zašto onda da se ne vodi računa i o deci. Svoj. Ni zdrava deca nemaju mnogo bolje uslove za odrastanje i obrazovanje od bolesne.

I briga me kako je u svetu.

I bogati plaču! Da prevedem i među našim političarima ima onih koji imaju decu sa smetnjama ili problemima i oni to kriju i DALJE ništa ne čine da se sistem popravi.

sneza.lazarevic sneza.lazarevic 11:28 12.01.2014

Re: STORUCICA MAJKA

kleinemutter




I briga me kako je u svetu.

I bogati plaču! Da prevedem i među našim političarima ima onih koji imaju decu sa smetnjama ili problemima i oni to kriju i DALJE ništa ne čine da se sistem popravi.



I dobro, kakav je tvoj predlog, kako popraviti sistem?
iqiqiq iqiqiq 12:02 12.01.2014

Re: STORUCICA MAJKA

I dobro, kakav je tvoj predlog, kako popraviti sistem?

Moj predlog je da se državni službenici nadležni za ova pitanja upute u vrtiće i osnovne škole i da rade kako sa nastavnim osobljem, tako i sa roditeljima koji imaju decu u predškolskim i školskim ustanovama Srbije. Dakle državni službenik regionalno raspoređen u školskoj upravi i socijalnim službama, obučen da održi predavanje i da skupi primedbe.

I naravno da školske uprave imaju sajtove da bismo mogli da razmenjujemo informacije širom Srbije o praksi i problemima iz prakse.
mlekac mlekac 16:20 12.01.2014

Re: STORUCICA MAJKA

kleinemutter
i među našim političarima ima onih koji imaju decu sa smetnjama ili problemima i
oni to kriju
i DALJE ništa ne čine da se sistem popravi.



I konačno smo došli do suštine!
oni to kriju
.
Kad je dete sa nekim vidljivim poremećajem, to se ne može lako sakriti, ali, kad je u pitanju nešto što se ne vidi na prvi pogled (disleksija, dijabetis, ADD) kod nas je, i dalje, fazon da se stvari guraju pod tepih, da se prećutkuje i stidi...

PRVO NAUČITI DETE DA VERUJE U SEBE I SVOJE SPOSOBNOSTI. Naučiti ga da se ne stidi toga što jeste i da bude ponosno na sebe i svoja postignuća.

Nije to lako - nisu sva deca ista, naravno, ali nipošto se ne sme ići linijom manjeg otpora niti učiti dete da se sklanja i stidi.

Tek kad roditelji nauče da budu ponosni na svoju decu i njihova dostignuća i mogučnosti, deci će moći stvarno da se pomogne, jer će se menjati celokupna svest društva.

Dok toga nema, dok se baziramo samo na kukanju, problemi će samo nastaviti da se gomilaju.
sneza.lazarevic sneza.lazarevic 17:42 12.01.2014

Re: STORUCICA MAJKA

iqiqiq
I dobro, kakav je tvoj predlog, kako popraviti sistem?

Moj predlog je da se državni službenici nadležni za ova pitanja upute u vrtiće i osnovne škole i da rade kako sa nastavnim osobljem, tako i sa roditeljima koji imaju decu u predškolskim i školskim ustanovama Srbije. Dakle državni službenik regionalno raspoređen u školskoj upravi i socijalnim službama, obučen da održi predavanje i da skupi primedbe.

I naravno da školske uprave imaju sajtove da bismo mogli da razmenjujemo informacije širom Srbije o praksi i problemima iz prakse.


Pa u redu, ali kako ćeš ih naterati na to?
iqiqiq iqiqiq 18:56 12.01.2014

Re: STORUCICA MAJKA

sneza.lazarevic
Pa u redu, ali kako ćeš ih naterati na to?

Ne bih nikoga terala da radi po mome. Moja energija se troši na smišljanje nekih rešenja problema i predlaganju onima koji su bolje upoznati sa samom materijom. Ako neko vidi ova rešenja kao primenjiva, biću veoma srećna i ako treba sastaviću neko pisamce i uputiti gde treba.

Računam da ipak komuniciramo sa odraslim školovanim osobama koje se nalaze u institucijama koje su nadležne za ova pitanja. Ako ova rešenja dovode do boljih rezultata, ne vidim zašto ih moramo terati. Još uvek pokušavam da razumno posmatram "drugu stranu" i da ne vidim te ljude u institucijama kao protivnike nego kao saradnike.

E sad, dok ne sazre ideje i rešenja, treba puno pričati, pisati i dopisivati se. Prosto nekome ne "klikne" odmah šta je jednostavno i izvodljivo.
iqiqiq iqiqiq 19:10 11.01.2014

Komentar 1

Izlazim, žurim. Da li sam nešto saznala? Nemam pojma. Razredna mog sina stalno mu govori kako mi kao roditelji komplikujemo. Ona ne veruje u disleksiju. Traži da idemo od nastavnika do nastavnika i zauzmemo se za svoje dete. To i radimo. Nastavnici neće da nam pruže ruku kad se vidimo. Ne žele da imaju ništa sa nama. Pokazujemo papir na kome piše da je dete disleksično, ne žele da dirnu papir. Predajemo im odštampane brošure – stručna uputstva kako se postupa prema detetu koje je disleksično, neće da uzmu u ruku. Ostavljamo na njihovim stolovima.
“Treba zvati inspekciju” kaže jedna mama. “Samo.. posle su još gore prema tvom detetu.”

Nisam za inspekcije ako postoji sluh za ono što saopštavate. Probajte još jednom, možda na Sastanku saveta roditelja jer njemu obično prisustvuje i direktor škole i pepsi služba (pedagog i psiholog). Najavite razrednoj svoju nameru, to je nekako fer.

Ako ne, slobodno kod inspekcije, i to napismeno, da imate potvrdu, njih možete naći u školskim upravama. Ako se posle toga ponašaju gore, onda kod OMbudsmana za prava deteta i javna osuda preko medija. Težak put, ali potreban, jer je jasno da deca najviše trpe zbog neodgovornosti odraslih.
iqiqiq iqiqiq 19:17 11.01.2014

Komentar 2

Učim lekciju sa sinom i zaključujem da mnogo toga ne znam. Mislim da ne zna niko, samo majke koje moraju da čitaju svojoj deci disleksičarima lekciju po lekciju prebukiranog programa o svemu i svačemu saznaju KOLIKO NE ZNAJU. Kad pogledam ljude na ulici, biznismene, direktore, poslanike, profesore fakulteta u napasti sam da ih upitam: “Recite mi molim vas ime prvog grada Egipta koji je osnovan kao grad – država. I prvog, drugog i trećeg osvajača Persije hronološkim redom.”
Znanje o tome kako je besmisleno što 99% ljudi koje srećem ne mora sve to da zna a moj sin disleksičar to zna, samo ne može da napiše, pa mu se računa da ne zna, odvaja me još više od drugih ljudi, drugih majki, prijatelja, neprijatelja, kolega, od cele proklete države u kojoj je propisan takav program za decu od 10 godina! I? Kome mogu to da kažem? Nikom! Koga to uopšte pa zanima!

Ovo je mnogo šira tema, 99% ljudi koji imaju decu u školama složilo bi se sa Vama da je gradivo preobimno i da se brzo prelazi preko njega. Nisu samo deca sa disleksijom ugrožena. Skoro nijednom detetu ne odgovara tempo i pitanje je samo da li se nastavnici slepo drže nastavnih planova i nejasnih udžbenika ili kreativnije i hrabrije pristupaju prenošenju znanja i proverama stečenog znanja.

Kao privatni nastavnik sam se susrela sa detetom koje boluje od dijabetesa i prima dva puta dnevno insulin. Jasno je bilo u radu sa ovim detetom da postoje velike oscilacije u koncentraciji, vrlo uočljivo u odnosu na mnogu drugu decu koju sam podučavala prosto jer nisu motivisani, zainteresovani ili nemaju talenta za matematiku, pa im je trebala pomoć.

I onda sam morala da budem i na strani nastavnika, prosečan broj učenika je 30 u razredu, koja je šansa da u 45 minuta nastavnik prati svako dete, koncentraciju svakog deteta i druge individualne probleme svakog deteta. Strašno i tužno, jer deca ne mogu da se žale, njihovi legalni zastupnici su roditelji ili staratelji. Često je lakše svu "krivicu" prebaciti na decu ili podjednako često na nastavnike.
mlekac mlekac 10:29 12.01.2014

Re: Komentar 2

iqiqiq

Znanje o tome kako je besmisleno što 99% ljudi koje srećem ne mora sve to da zna a moj sin disleksičar to zna, samo ne može da napiše, pa mu se računa da ne zna, odvaja me još više od drugih ljudi, drugih majki, prijatelja, neprijatelja, kolega, od cele proklete države u kojoj je propisan takav program za decu od 10 godina! I? Kome mogu to da kažem? Nikom! Koga to uopšte pa zanima!

Ovo je mnogo šira tema, 99% ljudi koji imaju decu u školama složilo bi se sa Vama da je gradivo preobimno i da se brzo prelazi preko njega. Nisu samo deca sa disleksijom ugrožena. Skoro nijednom detetu ne odgovara tempo i pitanje je samo da li se nastavnici slepo drže nastavnih planova i nejasnih udžbenika ili kreativnije i hrabrije pristupaju prenošenju znanja i proverama stečenog znanja.


Aman, ljudi, pa NE mora sve sto pise u knjizi da se uci napamet!

Zbog ovakvih stavova nasa deca, u stvari, nista ni ne nauce kako treba. Dete treba da prepozna sta je najbitnije u odredjenoj lekciji, pa to da nauci, a sve ostalo je nadogradnja...

Ovo posebno vazi za disleksicnu decu - taman posla da ih teramo da citaju bas SVE sto u knjizi pise.

Znam da ce da zvuci kao reklama, ali, "Mape uma", t.j. njihov princip su sjajno pomoco sredstvo za takvu decu.

Dete iscrta podatke na papiru onako kako njemu odgovara i ucenje postaje zabava.

Recimo, moja cerka tvrdi da joj je mnogo lakse da uci kad sama sebi ispise lekciju. Jest da to malo ko sem nje moze da protumaci, ali ne bunim se - ako ona ZNA sta bi tu trebalo da pise, fine with me.

Sin je, opet, vise voleo da podvlaci raznobojnim markerima u knjizi i da pamti po bojama.

Kao sto rekoh - svako je drugaciji, bitno je samo da decu na vreme naucimo sta je najvaznije, sta je manje vazno a sta je samo zanimljivost u nekoj lekciji...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana