Autor: Rodoljub Šabić
Već dugo vremena svako jutro, sasvim rano, izlazim u šetnju. Uglavnom obalom Save i Dunava, Kalemegdanom, pa i kroz sam Grad - Dorćol, centar, nekad i do Vračara. U poslednje vreme stekao sam i naviku da tokom šetnje fotografišem različite beogradske motive, i da ih „objavljujem“ na Tviteru. Po pravilu slikam lepe stvari one koje meni ili ljudima sa kojima ih „delim“ mogu da poprave raspoloženje. Prekjuče sam, međutim, slikao jednu sasvim drugačiju, ružnu i deprimirajuću, pored koje nažalost već duže vremena prolazim. Iz razloga koje pretpostavljam ne treba objašnjavati, podigao sam je na Tviter uz komentar: „Ulaz u zgradu u kojoj je živeo (piše na spomen ploči) naš jedini nobelovac Ivo AndrićL“
Tvit je ubrzo retvitovao, favorizovao ili propratio komentarom popriličan broj tviteraša. Zanimljivo je da se pojavio čak i u nekoliko elektronskih novinskih izdanja. Kažem, „zanimljivo“, jer to zapravo ne bi trebalo da bude nekakva „novost“. Ulaz je u takvom, očajnom stanju (pri čemu su „grafiti“ kako sam čuo od prijatelja koji tu žive, čak manji deo problema) već dugo, a kuća se nalazi u vrlo frekventnoj zoni, u Prizrenskoj, u samom centru, pedeset-sto metara od „epicentra“ - Terazija. A, (i nezavisno od Andrića) zgrada je vredna pažnje kao kulturna vrednost. Dobitnik je nagrade za najlepšu fasadu grada 1934. godine, delo Branislava Kojića, člana famoznog GAMP-a (Grupa arhitekata modernog pravca) koja je u svoje vreme postala mejnstrim u oblikovanju Beograda.
Jutros sam na poslu primio i sa zadovoljstvom pročitao mejl: „Poštovani gospodine Šabiću, Povodom vaše izjave na Twiteru da je sramota što je ižvrljan i prekriven grafitima ulaz u zgradu u Prizrenskoj 7 u kojoj je nekad živeo i stvarao jedini naš nobelovac Ivo Andrić grad je preduzeo mere. Kontaktirano je JKP Stambeno i njihova ekipa će preduzeti čišćenje u najkraćem roku. Služba za informisanje grada Beograda“.
Lepo, zaista lepo. Ne bih ničim da kvarim. Ipak, praktično je nemoguće na zapitati se – koliko će trajati efekti najavljene gradske akcije? Primer koji sam izabrao možda jeste (zbog Andrića) posebno markantan ali ni slučajno nije izolovan, naprotiv. Broj bukvalno devastiranih ulaza naših zgrada raste „geometrijskom progresijom“. Zato je pravo pitanje – kad ćemo kao društvo i država znati, hteti i moći da na akcije „vandala“ reagujemo i na način koji bi bio energičniji i efikasniji od uklanjanja tragova njihovih aktivnosti?