Hapšenje osumnjičenih za brutalnu likvidaciju novinara Slavka Ćuruvije svakako je vest koju smo očekivali još tokom 2001. godine, a evo dočekali tek 2014. O izvršiocima ubistva, kao i o nalogodavcima, pisalo se i javno govorilo još 1999. godine. U tome su svakako bili najglasniji i najuporniji rođeni brat Slavka Ćuruvije, Jovo Ćuruvija, nevenčana supruga Slavka Ćuruvije, istoričarka Branka Prpa, kao i Nezavisno udruženje novinara Srbije.
Zašto srpsko pravosuđe i ovdašnja politička nomenklatura nisu mogli toliko dugo da reše slučaj ovog ubistva, uprkos činjenicama koje su prosto bole oči? Odgovor se nameće: strah od rizika otkrivanja formule režiranja ratova krajem devedesetih i održanja na vlasti jednog de facto nacional-socijalističkog režima.
Da su ubice i nalogodavci ubistva Slavka Ćuruvije uhapšeni početkom 2001, dakle par meseci nakon 5. oktobra 2000, i potom sudski procesuirani, danas bi Zoran Đinđić bio živ, a Slobodanu Miloševiću , Miri Marković, Vojislavu Šešelju i pripadajućoj političko-vojno-policijsko-debeovskoj-ratno-profiterskoj kamarili bi najpre bilo suđeno u Beogradu, pre izručenja Tribunalu u Hagu. Sve u svemu, između 100 i 200 osoba bi danas još uvek bilo utamničeno u požarevačkoj Zabeli, dok bi za preostalih 1000 do 2000 funkcionera važila zabrana bavljenja politikom ili zaposlenja u državnoj službi na osnovu Zakona o lustraciji, koji, na žalost, nikada nije primenjen, od 2003, kada je usvojen, pa sve do 2013, kada mu je istekao „rok trajanja".
Dakle, čak i da tokom 2014. bude okončano suđenje za ubistvo Slavka Ćuruvije, taj slučaj neće biti rešen.
A kada će?
1. Kada Mirjana Marković bude izručena Srbiji i kada joj bude suđeno za sve počinjene zločine tokom strahovlade režima Slobodana Miloševića. Na optuženičkoj klupi pored nje trebalo bi da se nađu vrhuške SPS-a i JUL-a iz devedesetih godina, kao i njen sin Marko Milošević.
2. Kada bude suđeno (u odsustvu) Vojislavu Šešelju, kao i vrhuški SRS-a za sve zločine počinjene tokom devedesetih godina.
3. Kada na optuženičku klupu sednu svi urednici i novinari ratnohuškačkih medija iz Beograda i Novog Sada, predvođeni Miloradom Vučelićem.
4. Kada se otvore tajni dosijei i kada se do kraja otkrije monstruozna uloga Službe državne bezbednosti Srbije u režiranju rata u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. To podrazumeva suđenje svim pripadnicima tajnih službi, koji su ubijali srpske civile u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini i na Kosovu i Metohiji u cilju raspirivanja međuetničke netrpeljivosti.
5. Kada se usvoji novi, još bolji Zakon o lustraciji, bez roka trajanja, kao i Zakon o ratnom profiterstvu, takođe bez oročavanja.
Ako ovoga ne bude, ne samo da nema moralnog iskupljenja i duhovnog ozdravljenja države i zemlje Srbije, nego će Slavko Ćuruvija, Dada Vujasinović, Milan Pantić i mnoge druge žrtve zločinačkog režima crveno-crne koalicije, sa aminom čelnika SANU, Udruženja književnika i Udruženja novinara Srbije tokom devedesetih, biti ponovo likvidirane, a uspomena na njih oskrnavljena.