Daklem...
Kada se žena u Bocvani porodi (o porođaju ću malo posle), odmah ide, zajedno sa bebom, u izolaciju. Odredi se jedna prostorija u kojoj će ona i beba boraviti i dok je tamo niko iz kuće, uključujući njenog muža, ne sme ni da proviri u istu. Niko, osim dve starije žene (najčešće su to njena majka i svekrva, ili čak njena majka i baka) koje su zadužene da 24/7 dvore bebu i porodilji.
A kad kažem „dvore" to je bukvalno to. Porodilji je za sve vreme izolacije najstrože zabranjeno da stupi nogom na tlo, t.j. da siđe sa postelje. Osim za menjanje posteljine, kada joj se postavi poseban dušek da pređe na njega i posle se odmah vraća na svoj krevet.
Ona ima tri zadatka. Da što više leži na stomaku (da bi joj se smanjio posle porođaja), da dobro jede i da doji bebu, koja inače, tradicionalno, deli krevet sa mamom. I nisam ni jednom tokom mojih osam godina tamo čula horor priču o mami koja se u snu okrenula i... Mislim, svi znamo tu priču, zar ne? E, pa, dole je nisam čula. Za Mocvane je sasvim normalno da beba stalno bude uz mamu.
A one gorepomenute bake zadužene su za sve ostalo - pranje bebe, presvlačenje i slično.
Kad prođe određeni period vremena, koji je, zavisno od plemena od šest nedelja, pa sve do šest meseci, porodilja i već poodrasla beba svečano se izvode i upoznaju sa ostatkom porodice.
Ulazak kod porodilje je tabu koji skoro niko ne sme da prekrši. Doduše, kod plemena koja više od šest nedelja drže porodilju u izolaciji, dozvoliće, posle jedno dva meseca, da neka žena iz porodice koja već ima svoju decu uđe na kratko, da joj malo pravi društvo. Muškarci, međutim, ni pod razno neće biti pušteni unutra.
A, ako ćemo pravo, oni se baš ni ne guraju da uđu...
E, tek kad se taj period izolacije završi, kad je porodilja oporavljena a beba je ojačala, ona se vraća svojim svakodnevnim poslovima.
Doduše, zbog lepog afričkog običaja nošenja dece na leđima, beba i tada, najčešće, ostaje non-stop uz mamu. Ako mama nije kod kuće, naći će se uvek neko drugi, baka, starija sestra, rođaka, kućna pomoćnica, uglavnom, naći će se neka druga osoba koja će bebu privezati sebi na leđa i nastaviti da obavlja svoje poslove dok beba spava ušuškana i sigurna jer neprekidno oseća uz sebe dodir ljudskog tela.
Znam da se ponavljam - ali, zaista, tokom boravka dole nisam srela ni jedno jedino afričko dete koje bi bilo histerično. Hoću da kažem, dete sklono pravljenju scena tipa valjanja po podu samoposluge i urlanja „HOOĆU TOOO!" Ne kažem da nema i tamo razmažene dece, naravno da ih ima, ali, narodski rečeno, ne histerišu. A nekako mi se čini da je upravo ovo nosanje beba na leđima za to najzaslužnije. Jer, te bebe nemaju razloga da se i za sekundu osete nesigurno ili uplašeno.
I onda pogledam kako se kod nas odnose prema bebama i porodiljama, setim se dragih rođaka i prijatelja koji, ne misleći ništa loše, nagrnu u čoporima čim žena izađe iz bolnice, ne pitajući, pri tom, da li je ona sposobna da se druži i smeška i da li bebi prija ta gungula kroz kuću?
Što se samog porođaja tiče - stvarno se osećam užasno kad pomislim da sam se pre trinaest godina, u podsaharskoj Africi, porađala u humanijim uslovima nego neke žene danas, ovde, u sred Evrope.
Dakle, moj četvrti porođaj počeo je pucanjem vodenjaka dok sam bila na poslu. Radila sam tada na grafičkom dizajnu u jednoj štampariji, vreme bilo mesec i po pred Božić, na poslu šljake preko glave - kalendari, božićne akcije, plus redovne stvari, a pošto je trudnoća proticala bez problema, radila sam do samog kraja. Usput smo se šalili kako mogu, za ne daj Bože, da se porodim i u lokalnoj ambulanti koja je bila par stotina metara od posla. Naime, u Bocvani svaka lokalna ambulanta ima porođajno odeljenje, par soba samo, i dežurne babice, tako da se mnoge žene odlučuju da ni ne idu u bolnicu. Dođu u svoju ambulantu, porode se, prespavaju tu, i, ako je sve OK, vrate se sutradan kući sa bebom. Naravno, ako, ne daj Bože, nešto nije u redu, odmah ih šalju za najbližu bolnicu.
I tako mi se dogodilo da zamalo i uradim ono oko čega sam se šalila. Zamalo, al' nisam.
Dakle, pukao mi vodenjak i moja šefica, momentalno, angažuje vozača i firmina kola da me smesta voze u bolnicu.
Džaba moje objašnjavanje da nemam bolove, da je bolnica na deset minuta od firme i da stvarno nema potrebe da se paniči. A ne! Odmah, odmah, odmah...
Jedva se u kolima ubedih sa vozačem da me prvo odveze kući, da uzmem stvari i kažem mojima da idem u bolnicu... Naravno, kod kuće samo kućna pomoćnica, Mudrica i Princeza. Kažem im da prenesu tati da sam otišla da rodim bebu, pa odoh sa vozačem u bolnicu.
Jedna simpatična sestra sačeka me na prijemu. „Dumela, mma..." i.t.d. Uze podatke pa me odvede da vidim gde ću da se porađam. Pita me imam li bolove? Ne, nemam. Da li bi mi smetalo da me pregleda? Naravno da ne bi. Ustanovi da je vodenjak pukao, da sam otvorena nešto nešto (ne sećam se više koliko) i da joj kažem kad počnu bolovi.
A šta dotle?
„Pa ne znam, mma. Hoćete li da ležite ovde, ili hoćete malo da prošetate, da izađete malo u baštu, možda? Bojim se da će vam biti dosadno da stalno ležite ovde. Samo nemojte mnogo da se udaljavate, ipak vam je to četvrta beba."
I tako me je žmu, koji je doleteo sav u panici, našao kako uživam u bašti čekajući da ti bolovi konačno i počnu... A oni nikako ne počinju.
Posle jedno sat i po, vratim se unutra da raportiram da je stanje nepromenjeno i da pitam smem li da pojedem ručak koji mi je žmu doneo?
„Naravno, mma. Pa trebaće vam snage za porođaj, taman posla da budete gladni!"
Pojela, naravno, ali, bolova i dalje nema.
U to vidim, stigao i doktor. Pita kad sam došla, kad je pukao vodenjak i na kraju mi kaže: „Ako ne dobiješ bolove u narednih sat vremena, radimo carski. Ne valja za bebu da se porađaš na suvo."
Kakav carski? Pa meni je četvrti porođaj i uvek sam se porađala vaginalno!
„A da ti meni, pre toga, probaš da daš indukciju?"
Zapanjen pogled. „Ali, porođaj pod indukcijom mnogo više boli!"
Malo je falilo da vrisnem od smeha.
Tu se, konačno, ubedismo da mi, ipak, uključi indukciju, i ja pitam gde je stolica na kojoj će žmu da sedi tokom porođaja?
Žmu? Muškarac? U porođajnoj sali? Tek kasnije sam saznala da je to jedan od najvećih tabua - jedino su doktori izuzeti. Inače, čak ni bolničari ne prisustvuju porođajima. To je ženska stvar.
Al' ja zapela ko mazga. Bio je sa mnom kad se rađala Princeza, zna kako to izgleda, prema tome...
Par sekundi domunđavanja i otvaraju mi vrata druge porođajne sale, manje, samo jedan krevet u njoj, i unose stolicu za žmua.
Onda su me zamolili da se potpuno skinem, (kod njih se žene tako porađaju), pokrili su me čaršavom, priključili indukciju, i udaljile su se, da ne smetaju. Posle jedno pola sata žmu pogleda na sat i ustanovi da je zaboravio da otkaže trening...
Nije daleko, vraća se za 20 minuta, ali, mora odmah da krene.
I, tako ostanem sama.
Doduše, babica je svaki čas proveravala kako napredujemo, ali bila sam, uglavnom, neuznemiravana.
Mali kuršlus je nastao u finalu - ja sam, iskustveno, očekivala da se porodim ležećki, dok mi neko pridržava glavu pri napinjanju, a tamo se žene, uglavnom, porađaju u nekom polučučećem položaju na koji ja nisam bila ni spremna ni naviknuta. Niti mi je iko držao glavu.
Al' nekako smo i to prevazišle, te se, posle dvadesetak minuta od odlaska mog dragog, uz pomoć dve babice, Biberče rodio.
I odmah su mi ga, bez diranja pupčanika, položile na stomak a on se, kao mali crvić, par puta odupro nožicama, došao do dojke, uhvatio je i odmah krenuo da sisa.
I to je bilo najfantastičnije iskustvo ikad!
Tako su nas žmu i doca koji je došao odmah iza njega, i našli.
Ja sam sedela, pokrivena do pola, Biberče je uredno sisao a doktor je konstatovao da je beba, očigledno, super, čim se odmah prihvatila posla, a zatim je ponudio žmuu da preseče pupčanik.
Onda su obojica, neceremonijalno, bili izbačeni od strane babice dok sam izbacila posteljicu, pa se doca vratio da pregleda istu i mene, za svaki slučaj, a uspavano Biberče su odneli na merenje i brisanje (nisu ga kupali da ga ne probude), pa su mi ga vratili u naručje i zajedno su nas odgurali u sobu. I, naravno, bio je sa mnom u krevetu.
Biberče se rodio u 6 i 15 popodne. Kući su nas pustili sutradan u podne uz objašnjenje da nema potrebe zdravu bebu i zdravu mamu bespotrebno držati u bolnici.
I tako smo se Biberče i ja vratili kući nepuna 24 sata posle njegovog rođenja, a sad, kad pogledam unazad, moram da priznam da mi je to prijalo mnogo više od beskrajnih ležanja iza zaključanih vrata kojima sam tri puta bila podvrgnuta kod nas... Tamo ništa nije bilo zaključano. Žene koje su tu ležale duže slobodno su šetale, izlazile u baštu i, generalno, niko nije ograničavao slobodu kretanja porodilja.
I samo još jedna napomena za kraj - bolnica u kojoj sam se porodila, Alhtone Hospital u Lobatse-u, sagrađena 1920 i neke... Zgrada jeste stara, ali unutra je sve bilo besprekorno čisto. Ne, najnovije, ali čisto i dezinfikovano.