To gore, sa sve smajlijem na kraju, napisao sam u petak uveče, nakon svirke, na svojoj facebook stranici.
Odmah je bilo nekoliko komentara, a u dva je pisalo nešto u fazonu "stipso, škrtico..."
Gledam ja, gledam, ne znam da li ljudi misle ozbiljno ili ne, pa odlučim da proverim.
Prvoj osobi, koja je stavila i smajli na kraju, odgovorim... evo vidi se ispod kako... pa i ja stavim smajli na kraju.
Drugom tipu, pošto nije bilo nikakvog smajlija, repliciram "ti to ozbiljno?"
On mi odgovara: "Ne mogu da verujem da nećeš da daš pola evra prosjaku. Znači STIPSO!"
Ja: "Za tvoju informaciju, moja porodica (moja žena, tačnije) šalje 22€ mesečno jednom detetu u Siera Leone i to traje već oko 11 godina, pa sad ti računaj..."
On: "Žena. Ne šalješ ti."
Ja: "M**** a, inače, te pare u porodici nisu zajedničke, a? To pod 1. A pod 2. to nije bio prosjak, već klasični grebator, neradnik, alkos itd."
Nisam doživeo da pročitam odgovor, jer je M**** obrisao svoje komentare, tj. onaj prvi, a ostali koji su bili ispod (replike) su automatski nestali sa njim.
...........................................................
Da, taj 'prosjak' je bio i mlađi od mene, i bolje obučen, ne bi me začudilo da sa 40 godina još uvek živi na grbači svojih roditelja...
A tom detetu (sada je već čitav momak) u Africi, u Siera Leone, u stvari ja šaljem pare češće nego moja žena. To se šalje na 3 meseca, po 66 eura, pa me žena obično zamoli da ja to završim. I ja odem do banke i uplatim od para koje imam pri sebi. A to su pare od sviranja, koje druge bi bile? Samo ukrupnjene, gvožđe pretvoreno u papirne novčanice.
Prosjacima retko dajem, previše ih ima, na svakom ćošku, na svakom semaforu...
Radije nekom kolegi sviraču, onako kada šetajući sa porodicom naletimo na nekoga ko mi je simpatičan.
Inače, devedesetih godina su me dobro muzli. Kome sve nisam davao na "zajam".
Dođu kod mene, kukaju, pričaju mi priče... A ja ne volim da lažem i ne mogu da kažem da nemam, pa dam.
"Stigle Marke", što reče jedan tip, koji je (kao i ja) radio u inostranstvu. Čim se vrati u Leskovac, počnu da ga posećuju rođaci, komšije, prijatelji...
Od tih koje sam kreditirao devedesetih 5% njih je vratilo, ostali ništa. A ukupna suma koju su mi dužni je preko 2.000 eura. Pojela maca. Ali dobro, takav je život: neko je te pare popušio, neko popio, neko prokockao, a ja poklonio...
Ali od kad nisam više sam, od kada imam porodicu, ne dajem pare tek tako na lepe oči, a i nema ko da mi traži ovde u inostranstvu, pravo da vam kažem...
.......................................................
Na kraju još da dodam da je dobro da se javio neko sa onakvim komentarom, pa sam evo dobio priliku da pojasnim neke stvari. Baš mi ne bi bilo pravo ako su mnogi koji su pročitali tu objavu na mojoj stranici pomislili da sam nekakva škrtica, stipsa, cicija... Ovako sam objasnio situaciju, pa ko razume-razume, a ko neće da razume-ništa.
Evo i danas jednog kritičkog komentara na toj objavi na facebook stranici, od osobe koju znam uživo, i to odavno. Nije stavila nikakav smajli na kraju, pa stvarno ne znam da li ozbiljno misli to što je napisala...