Priča prva, stiskavac:
Angie i crveni džemper
U tunelu usred mraka i taj repertoar. Tiše pevajte, probudićete vozača - Ahhaahahahaha!
Stignemo mi na taj Zlatibor (Zlatibore, naše more!), a ono kiša, a ono ladno, a ono jes maj al još krpe snega na sve strane...
Smrzli se ko grlice i sad se tu nešto šunjamo oko tih bungalova, sve kao gledamo kad će veče da neko zaspi pa da ga mažemo kaladontom ili kremom za cipele. Da radimo nešto korisno i zabavno, jebiga.
Cimne me Mikica (svi smo bili u nju zatreskani, bar nedelju dana, i uglavnom grupno) u stranu. I tu ti dobijem prvi vajldkard u životu: Usedamžurkakodnasusobi! Psssst!
Vau!
VAU!
VAU!
Do pet nekako i prolazi vreme. A Onda milimilimiliiiii... Sat prođe al minut nikad!
pa okolo-naokolo, šunjšunjšunj u ženski bungalov i pred naznačenu sobu. Liznem dlanove pa sredim frizuru, i onda onako kul banem unutra.
Deste ribe evo inže...
Niko me ne zarezuje za crvljivu šljivu. Igraju se fote uveliko.
Oke, propo mi nsatup, aj sad polako.
Tamvam, Fote, istine, e sad mjuza: da se đuska.
Curice poskakale, to je njima sve ok, a mi se nešto gurkamo, pogledavamo iskosa, kao nije to ništa al nas sramota.
Saće stiskavci! nego, jako svetlo... Ej, pa Frihend (sekaPersa!) ima crveni džemper! Dajdajdajdaj!
Jes, aj sad ne daj... Evo, naravno, sve za lajtšou i potrebne efekte!
I tad kreće Angie.
Cure biraju!
Kao mrtvi ladni, kao baš nas briga...
Gledam je kako ustaje i ide prema meni! Jebote, neće valjda!? OĆE, NIJE NOMRALNA MILE MI MAJKE MENE ĆE! NIJEMINIŠTANIJEMINIŠTANIJEMINIŠTA.
AAAAAAAAAAAAAAAAA...
Ksenija, jebote, Ksenija me fata za ruku i vodi na podijum.
Pazi sad, nemoj da je zgazišnemojdajezgaziš KONJU JEDAN!
Leva, desna, leva, desna...
Dobar je taj crveni džemper, strava je što je crven! To je od njega, nije mi faca crvena i užagrena od uzbuđenja...
Oje.
Prvi stiskavac. Peti razred.
A džemper je dobio strava žutu i narandžastu aplikaciju od sijalice.
...
Priča druga: Human league, bura i temperatura
I kad izađosmo iz tog busa u tom Dubrovniku, oni razvaljenih vilica od smija a ja razvaljene bulje od podjebavanja što sam u maju krenuo u Dubrovnik sa Elanovom ski jaknom - dočeka nas bura. A možda i jugo, bemliga, al su oni počeli da cvokoću a ja da se cerekam.
Dabre, tih pešes dana bilo je vreme smrzavanja za većinu. Sem za nas nekoliko glupih.
Dobro, nije bitno, al ispostaviće se - nije ni nebitno.
Jebeš smeštaj, jebeš klopu - ko o tome razmišlja sa 17?!
Ali smo sutradan unatoč, uprkos i dapače strogoj zabrani gledanja u vodu a kamoli močenja - nas nekolicina, u pratnji brojne publike (i da se ne foliramo sad - naročito zbog publike) krenuli da sebi ispunimo nezutaživu želju da se častimo pneumonijom i upalom jajnika bućnuvši se umore.
Uvala neka prečnika stotinak metara. mala. Negde dvadesetak metara od obale, u moru, kameni tobogan. Cupkamo tako na obali naježeni, sve kao nešto radimo tjelovežbe (zbog infrakta, iskusno) i pogledavamo se koji će prvi da ispadne čkapi i da odustane pa da ga otkinemo od šege al da se i mi mufljuski obučemo i uteknemo neokrnjenog ugleda.
Niko. Niko se ne usuđuje da bude kukavica. A publika počinje da zviždi, pocikuje, baca kamenje tik do nas. Temperatura jedno 12 stepeni odokativno, a puše, puše - da mu hebeš kevu! Kad te prsne voda od kamenčića ko bičem da te neko švićnuo!
Ne znam koja je budala prva ušla - ne tvrdim ni da jesam ni da nisam - ali to stanje šoka još pamtim. Dole, pa gore, na površini sam, i onda pljaspljaspljaspljas - u četri zaveslaja eto me na toboganu. Izripim iz vode na ono kao sunce a ono, to sunce zubato - mamemuga - zarije one očnjake u mene, pa me dovati onaj vetar, pa krenu da me šamaraju, ujedaju, deru... Tresem se bekontrolisano al ne smem u vodu. I skičao bih, i vrištao, al ne mogu glas da ispustim iz sebe.
Gledam prema obali - ovi normalno nenormalni uskočili i iskočili - eno ih obučeni ko poslednji štreberi...
Da preskočim tih nekoliko minuta drame koje numem da opišem do momenta kad sam ipak ponovo uskočio u tu plazmatičnu slanu supstancu koja me je dohvatila i sabila u jedno jajce, tako sam se nekako osećao - i kroz koju sam narednih 50 godina, čini mi se, gmizao pokušavajući da se dokopam kamenja, čarapa, gaća, jakne... U stvarnosti kažu da sam preleteo kao kamen kad se cak-cak-cak-cak-cak žabice prave.
Badel-aspirin-badel-aspirin. Đeša kaže da je to odlična terapija za ovakva desmrzavanja. Autoritet njegove keve kao glavne ssestre na ortopediji ne dozvoljava prigovaranje. I onda sam, doduše, sumnjao da je ona preporučivala brendi sa aspirinom, al jebiga, nije bilo alternativne medicine.
Krevet, ćebad, kolektivna groznica.
Do večeri.
A onda - pravac Babin kuk i diskoteka. To se ne propušta ni kad te zgazi voz!
Padaju mi kapci, lepe se. Pokušavam da ostanem budan, gledam kroz prozor tog žutog autobusa (valjda je bio žut?) al i kroz prozor kao da gledam samo jebeni vetar. kao da se razmazujje na staklu, pokušavajući da opet dopre do mene i da me štipa i ujeda. Pokazao bih mu srednjaka, al me prsti en slušaju.
Kunjajući razmišljam - ono malopre što sam rekao vozaču - da li je to stvarno nešto što ima veze sa nazivom fakin odmarališta u kome smo smešteni?
A bilo je strava kako smo ono sinoć divlje uleteli u tu diskoteku: Babin kuk, rumble, momci, iiiiidddeeemo! Vau, sačebude opako!
Daj dva piva! Može i vinjak, no problemo. Pa imam sedamnaest, bre, skoro punoletan, čoveče. Pijem ko dvojica od 16 hehehehe!
Šara lajt šou, kugla sa ogledalcima vrti pege naokolo. Sav sam se, u beloj košulji pretvorio u neonku od onog UV stroboskopa. Jea, ala blještim!
U jednom momentu, kao da nas je neka centrifuga izbacila, na podijumu smo samo ona i ja. Mislim, možda ima i nekih drugih, al ko mravi su, kao senke. Nebitni.
Skroz izblurovani od njenih očiju... Mama mia kakve oči?! Jebote, pa jel moguće od očiju nisam video sise?! Fakin vudu mađik - šta su mi ovo sipali u pivo?
Obilazi oko mene ne skrećući taj urokljivi pogled što me topi. Skida traku sa sveoje glave i stavlja je meni na kosu. (dabre, Frihend sa kosom do ramena...)
Dok se uvija oko mene kroz glavu mi trči Lojko Zobar - lele, neću valjda morati da je zakoljem do zore?! Veštica, garant!
I onda iz zvzčnika zaurla - Don't aou want me baby... Vidim da peva mada je ne čujem. A glava mi sama radi gore-dole dadadadadada!
Pa Mudi bluz. Ko me pita da li hoću? Eto nas u zagrljaju i sad više i ne pokušavam da zadržim kontrolu. Samo se prepustim i pratim.
Čoveče, ko bi rekao da može da boli koliko je lepo? Valjda mi je neko u nekom momentu pričao nešto o tome kako neko ide negde, nekoj kući, neka soba, šta ja znam. Neki ključevi, trtmrt... Ajte vi braćo igumani s mirom i srećan vam put, ostajte čedni i nemojte da vam sutra počne kičma da se supši a dlanovi orutave hahahaha.
Ovaj baja ima nekog pametnijeg posla noćaske.
... sav taj peting, šesting, svo to bolno a obnevidelo gnječenje i kidanje prenosi se u magnovenju na neku klupu tu negde u parkiću ispred ulaza.
Prvo razdrljeni i u šoku od testosterona i estragona, i kojekakvih udarača i belančevina i žumančevina koje nam prže mozgiće i utrobe a sve pokušavajući očajnički da nađemo nekakvo skrovište, logu, gnezdo, jazbinu, štagod...
Odvajamo se nekako i obilazimo prokleti hotel.
Ništa.
Mrzim farmerke.
To đubre je svakako trebalo ženama zabraniti!
Neštoneštonešto... Šator. Kutija od veš mašine. Na Babinom kuku niko ne kupjue veš mašine. Jebote, kako perete taj veš pizdavammaterinadavampizdamaterina!
Zašto nema neke kućice kad ovako duva kroz kosu, kroz oči, kroz kosti.
Opet se ljubimo, zubi nam se sudaraju. Tresemo se. Smejemo se, još se kao nadajući...
"Čekaj!" - kaže. "Idem izbaciti kolegicu, neka spava kod drugih u sobi!"
Pa da... Pa oni, virovitička maturantska ekskurzija su smešteni upravo tu!?
Sviće.
Ok, čekaću, naravno. Čekaću. Posle mogu da me nose u Japan na izložbu ledenih skulptura.
Nema problema.
Ljubi me, ugrize me za usnu. uuu, tu sad gori.
Ulazi preko terase.
Ćekam, no problemo, tu sam. Gde bih, ovakav?
Stojim na jednoj nozi. Na drugoj, Hop, hop, hop... Mogu i školice.
Poslednja cigareta. Smrznuta ruka ne može da natera upaljač da proizvede plamen. Ipak palim.
Bura ili jugo? Bura, garant bura u dupe ti tura.
Nema je.
A kako bi sad bilo lepo ući u ugrejanu sobu, spustiti se na krevet. Sa njom ili bez nje...Iš, bre! Sad bi spavao, kreten?!
Svanulo je. Prolaze neki ljudi.
Možda kuvari? Perači sudova?
Utrnuo sam.
Pa dobro, ne može se iz prve na Mont Everest. A samo kreteni kreću bez vreće i šatora. Zapamtiti: kad kreneš u dikoteku - ponesi vreću za spavanje. zalihe suve hrane, rzkavice. Vunene čarape.
Izlazi.
Ima šare na obrazima.
Ma daj, baš nam je bilo super, ne plači bre!
Kako se ono ti beše zoveš? Krećete za pola sata? STrava. Naravno, adresa. Evo.
Ljubimo se prazno. Filmski, za film. Za potrebe scen.
Odlazim, ne okrećem se, tata, ne brini.
Oči mi se lepe, boli me seksus... Teturam. Vidim žuti autobus. priđem vozaču koji puši ispred.
Pitam ga ide li tamo negde gde smo ono mi, neko odmaralište, ono - kući?
Smeje mi se. "Uđi" - kaže.
I eto ispadam iz tog autobusa ispred tog nečega što će mi još nekoliko dana biti kuća.
Naletim na razrednog, gleda me kao utvaru. "Odakle ti dolaziš?"
"Futing", kažem i prođem
Uđem u sobu, skotrljam neku budalu sa svog kreveta.
Padnem nauznak.
Sutra sam se samo zagonetno smeškao i zatajnom mimikom dozvoljavao pitaocima da poveruju kako je bilo strava.
Beleška na margini: priče prvobitno objavljene na Bocveninom blogu, kao komentari.