Postoji jedna anegdota, koju rado pominjem kada se povede razgovor o aktivizmu i mogućnostima pojedinca da utječe na promjene. Osobno smatram da je u pitanju Urban Myth, ali priča, istinita ili izmišljena, svakako je vrijedna pomena.
Priča se da je jednom prilikom Gandhija posjetila grupa kršćanskih misionara u potrazi za savjetom. Već dugo su boravili u Indiji s namjerom da Indijce privedu vjeri u kršćanskog Boga, ali sa slabim uspjehom. Posjetili su Gandhija, u nadi da će im on pružiti odgovor na pitanje kako se približiti indijskoj duši i otvoriti je za njihovu vjeru, za priklanjanje njihovoj Istini?
Priča kaže da je „Velika Duša" pokazao na cvijet koji je tu rastao i gotovo omamljivao čarobnim mirisom: „Pogledajte ovaj cvijet," reče im, „što mislite, što ga čini tako privlačnim?"
„Lijep je i zamamno miriše," jednodušno zaključiše drugari s okcidenta.
„E pa, idite i širite miris!" Tim riječima se oprosti veliki Mahatma od svojih posjetilaca.
Čini mi se da je ova crtica pridodata kao duhovita, inteligentna ilustracija Gandhijeve poruke da budemo promjena koju želimo vidjeti u svijetu.