Šta je to što razdvaja Vojislava Koštunicu ili Zorana Đinđića od Aleksandra Vučića ili Čedomira Jovanovića. Pa, jedna presudna činjenica: prva dvojica su ostvareni ljudi, dok su druga dvojica neostvareni ljudi.
Prvoj dvojici je politika (bila) mesto na kojem će delovati nakon što su se već dokazali u svojoj primarnoj karijeri, drugoj dvojici je politika mesto na kojem tek treba da se dokažu, politika je njihova primarna delatnost i ona je njihova karijera.
I Koštunica i Đinđić su u politiku ušli kao ostvareni ljudi, ljudi koji su se u svojoj primarnoj karijeri - pravu i filozofiji - ostvarili, a u politiku su krenuli u zrelim godinama i iz nekih viših interesa. I Aleksandar Vučić i Čedomir Jovanović su u politiku ušli pravo sa fakulteta, kao veoma mladi, potpuno neiskusni i nezreli ljudi. Takođe, oni su u politiku ušli iz prilično nepoznatih interesa - jer zaista, zašto bi mlad momak u svojim dvadesetim hteo u ozbiljnu politiku, oblast delatnosti koja nije ni društveno veoma priznata (političari su kod nas uvek među najomraženijim ljudima), ni ko-zna-kako zabavna (kada nema mućki).
I gde je tu problem? pitate se vi, pretpostavljam.
Pa problem je u tome što ostvaren čovek uđe u politiku, jednom možda dođe i na vlast i jednog dana je isto tako možda i izgubi. On tada mirno preda vlast i jednog dana kada tome dođe vreme on batali politiku i vrati se svojoj primarnoj delatnosti. Ostvarenom čoveku nije teško da da ostavku, ostvareni čovek se već dokazao, sada više nema potrebe da se bori po svaku cenu i da tera po svaku cenu i da opstaje uz pomoć svakakvih kompromisa i nagodbi. Ostvareni čovek je u politici radi svojih ideja (tzv. viši ciljevi) i samo su mu one važne, sve ostalo je sasvim sporedno. Onog momenta kada nema uslova za ostvarenje tih ideja, kada doživi izborni poraz na primer, ostvareni čovek to ne shvata kao pitanje života i smrti već se povlači u opoziciju. On se već ostvario u primarnoj karijeri, poraz u politici nije i njegov životni poraz.
Ako neostvareni čovek u politici izgubi na izborima, njegov poraz je životni i on će ga doživeti veoma teško. Ili će nastojati da po svaku cenu poništi taj poraz, ili će gledati da doživi neku vrstu preumljenja i menjaće svoje ideale i svoja uverenja sve dok ti ideali i ta uverenja ne budu na liniji poželjnog za povratak na vlast ili bar u političku relevantnost. Neostvareni ljudi u politici (ali i šire, na upravljačkim i rukovodećim pozicijama na primer) su problem za svako društvo, naročito za društvo koje je tako emocionalno i fatalističko kao što je naše.
Kada je Koštunica rekao Kosovo je Srbija! on je to i mislio. Ako se društvo sa time ne slaže - kao što se pokazalo na izborima 2008. - utoliko gore po društvo (utoliko gore po realnost, planetu, univerzum, i sve ostalo, reći će neko). Koštunica je tada preputio vlast nekome drugome, ali on i dan danas zastupa te iste stavove iako je postalo jasno da je ostao potpuno sam u svojim nastojanjima. Ali opet, on zastupa svoje ideale, a društvo samo treba da odluči da li će ih prihvatiti ili neće. Koštunici ni iz džepa ni u džep, jer on naprosto nije u politici da bi bio voljen i omiljen (pa čak ni politički relevantan, reći će neko). Još uvek živi u svom stanu, sastavlja saopštenja i možda još uvek vozi onog svog Juga.
Kada je Vučić shvatio 2008. da sa svojim idealima i uverenjima ne može da dođe na vlast, koliko god se trudio i koliko god mu porastao rejting nakon odlaska Šešelja u Hag, on je naprosto preko neći doživeo jedno sasvim nepriorodno i potpuno glupo preumljenje kojim je bukvalno okrenuo sve svoje ideale i sva svoja uverenja naopačke! I što je najgore - on nije ni trepnuo, na njemu se nije videlo da je upravo preživeo psihološki prevrat i kompletnu promenu vlastite ličnosti (od autoritarne ka liberalnoj, od nacionalističke ka građanskoj, od poslušničke ka autonomnoj). Naravno, sve to je zato što je to bilo samo zamena jedne maske drugom. Nema ideala i nema uverenja ispod tih maski. Niti ih je ikada zaista i bilo. Aleksandar Vučić je političar i ništa više.
Naša politička scena je prepuna neostvarenih ljudi, ljudi koji ne znaju ništa drugo da rade - sem da se bave politikom. Politikom po svaku cenu, bez ikakvih ideala, bez uverenja i bez izlazne strategije (jer zaista, šta će na primer Dačić da radi, kada jednom ne bude političar?). Politika je njihova primarna profesija, njihova karijera se ogleda u izbornoj statistici i ''postavljanjem po stranačkom-koalicionom ključu'' na mesto direktora (umesto da poziciju direktora zasluže na poštenom konkursu uz uredno predstavljen CV pun relevantnih referenci na minuli rad). Neostvareni ljudi ne daju ostavke, ne preuzimaju odgovornost. Oni bivaju smenjeni i razrešeni.
Ali ne brinu se mnogo, jer evo idu novi izbori a nakon njih uvek neka nova raspodela ...