Gost autor: dr zura
Teške su primorske zime, kišne i depresivno sive. Ako izuzmem poneki lijep dan koji u biti samo pojačava čežnju za ljetom, i dodam obilje vijesti koje svakodnevno čujem i vidim, a znamo da su i one pretežno sive boje, osjećaj težine je potpun. Često mi je muka, nekad ono do povraćanja od svega i svih, nekad samo apatija i indiferentnost sa primjesama zlurade dragosti tipa " tražili ste, gledajte!“ i " e da oće sve ovo da propadne dabogda!“ . Tada dođe januar, masovna konzumacija jake hrane i velikih količina alkohola, što samo po sebi i nije problem, ali tajming je malo nezgodan. Zbog prirode posla upravo je to vrijeme kad sam ( tradicionalno ) na odmoru (na primorju je inače svaki qrac tradicionalan) te me onda ovi osjećaji posebno ubijaju u pojam.
Eee, i tako počinje melanholija i nostalgično sjećanje na ljeto, odnosno na ljepše strane istog. Naime ja obožavam da ronim na dah. Ništa boce, ništa profi , samo tanko ronilačko odijelo, tegovi, maska, disaljka i peraje, (zbog docsa neću pomenuti da ponekad nosim i pušku za podvodni ribolov). Ronim već desetak godina (tradicionalno, možemo reći), i nemam prave riječi kojima bih vam mogao opisati svoju zaljubljenost u more i ronjenje na dah. Ne znam ustvari šta mi se od svih sitnica vezanih za ronjenje više sviđa. Da li kolorit boja pod površinom mora, osjećaj bestežinskog stanja, ili blaga anestezija usljed hipoksije pred izranjanje, uostalom - pogledajte.
Tokom zimskih dana liječim se snimcima na tubeu, ima ih i više nego dobrih. Čim odgledam dvadesetak minuta osjećam se mnogo bolje, brzo će i taj maj, pomislim, leći ću potrbuške na toplu stijenu sa koricama soli oko malih udubljenja punih mlake morske vode, glavu okrenuti od sunca i udisati gusti slani povjetarac kao inhalaciju. Otkucaji srca u ušima bubnjaju u nepravilnom ritmu i strujanje krvi liči na talase juga . malčice otvorim oko, zaškiljim i počinje čudesna igra svjetla kroz slanu suzu između trepavica. Pomjeram kapke lagano i sve postaje blještavi kaleidoskop. Čudesna bića koja sam gledao pod vodom u proteklih sat dva mi se ponovo vraćaju u kratkim pokretnim slikama...osjećaji su to koji me podmlade, raspolože, odmore, kako god hoćete.Što bi reko jedan moj prijatelj, da sam ikoliko pismen ja bih vam to napisao, ali ovako.... ostaje samo ytube, jbga
Da ne dođe do zabune ovo na snimcima su monstrumi. Mi, obični smrtnici niti ronimo tako duboko niti možemo držati dah toliko dugo. Lično ne prelazim 15m dubine, najviše iz praktičnosti, jer se na većim dubinama ne mogu zadržati dovoljno dugo, ali bar jedan zaron zaronim i dublje, čisto zbog osjećaja.
Dobra stvar sa ronjenjem na dah je da je to sport za svakoga, nema ograničenja, mogu i pušači ne može da škodi, naprotiv. Jedina stvar koja me razočarava jeste zagađenje i uništavanje morskog dna kako u Boki tako i šire, mada smo se mi baš svojski potrudili. Vjeruje se da ćemo kanalizacioni kolektor napraviti do ljeta gospodnjeg 2015. Ovaj bum sa nekretninama i masovnom izgradnjom doveo je do bacanja velikih količina šuta direktno u more, i to naravno na divljim djelovima obale gdje je ronjenje i najljepše.
Nemam kameru da snimam sve što vidim po morskom dnu, ali vjerujte da ima svih veličina guma od onih malih za vespu do traktorskih (bagerskih?), akumulatora (više vrsta), limenki i pet ambalaže na stotine, vešmašina, šporeta, wc sanitarija, automobilskih šasija....
Srećom, morski organizmi to prekrivaju tako da se donekle može govoriti i o reciklaži, što ne opravdava takvo postupanje ni najmanje. Ako imate vremena i ako vas tema uopšte zanima preporučujem za pogledati: