Inače nemam ništa protiv golišavosti. Naprotiv. I beskrajno mi je smešno i žalosno što su novine taj termin gurnule u prvi plan, kao da je to najbitnije... Kam diplome, preporuke, iskustvo... Nego šta sam ono htela da kažem...
Negde oko deset neko kuca na vrata. Zvono ne radi. Tako smo zatekli, tako smo i ostavili. Nekako je prijatniji zvuk kuckanja o drvo nego nekakvo zvrndanje. Miki radoznalo pritrčava.
-Tata i bata?
-Nije srećo, pa samo što sam odvela batu u vrtić.
-Ko je?
-Komšinica sa trećeg.
Samo da nije pukla neka cev – to iz mene progovara paranoja života u prethodnom stanu. Komšinica je mlađana, zgodna crnka, u nekoj uskoj crnoj plišanoj trenerci* (manjak ukusa u svakom smislu ako mene pitate) i kućnim papučama. Ja sam otvorila sa kosom umotanom u peškir, tek izašla iz kupatila... (Uvod koji bi izmaštao svaki pošteni uživalac lezbo akcije )...
- Dobar dan! Ja sam komšinica tu iz zgrade...
-Dobar dan! Mi smo se (... skoro doselili...)gubi se među recitacijom:
-Ja sam znate danas malo rešila samonicijativno** da se bavim humanitarnim radom... (tek tad primećujem da u ruci drži nekakav papir sa nekom listom i počinjem da u glavi prebiram po prilično praznom novčaniku.. sigurno skuplja nekakvu pomoć na lokalu..) Pa sam htela da vidim ima li znate tu socijalno ugroženih, ili neko da mu treba pomoć, znate sad kad je ova predizborna kampanja da se nabavi neki paket...
Nikad do sad nisam bila suočena sa jeftinim pokušajem kupovine glasa. Čak ni oni retki među prijateljima ili rođacima koji su aktivni u nekoj stranci, nikad, ali nikad nisu pokušali da od mene zatraže glas...
Pa sam tako ostala zabezeknuta bezobrazlukom. Jer na 50 metara od zgrade (gde stu stanovi od 70 m2 pa naviše i socijani slučaj teško da biste našli, možda u podrumu!?) nalazi se sirotinjsko naselje, nedovršene kućice, kamp prikolice, ljudi koji žive od sakupljanja sekundarnih sirovina, karton na razbijenim prozorima.. Ljudi kojima bi nekakav paket može biti nešto značio... Umesto da joj kažem da se obuje i malo toplije obuče pa prošeta malo po naselju, samo sam rekla:
– Ne treba ništa, hvala. Doviđenja
- Doviđenja!
*Biće da je bilo i boljih raspleta.. Mogla sam da pustim Mikija i ujaka, kod nas na privremenom radu kako babysiter, da otvore.. možda bi razgovor otišao u nekom smislenijem pravcu. Žmu može samo da žali što nije bio kod kuće da on otvori vrata, naslućujem da bi se dao nagovoriti...
**Bold i underline moji (smajli koji se krsti, prevrće i povraća i opet sve to, ne nužno istim redosledom)