Baš su se igrali nad nama. Ili sa nama ? Jedan od njih, odlučniji, je išao pravo noćnim nebom. Tek jednom ili dvaput je skrenuo oštro, onako u trenu, možda da bi pokazao kakvog je roda, šta može i kakvim je veštinama sazdan, da nije tek neki tamo običan od ljudskih ruku avion. Druga svetlost, drugi svitac (ja volim da mislim da je u pitanju ona, nemirna, treperava i možda zaljubljena - ako svici takve nepraktične stvari uopšte rade), kružila je oko ::njega::, igrala se, plela u našim očima neku nevidljivu od svetlosti mrežu. Pa bi se na trenutak opustila, mirno letela u paru. Onda bi opet krenula ispred, pa iza, sekund kasnije iznad, kružila, pravila violinske ključeve. Jakog sjaja, visoko, visoko iznad naših glava. Trajalo je to nekoliko minuta, put ih je vodio od juga ka severu, potom ka istoku.
Repitj i ja smo ih gledali, opušteni, sa Terase. Ta Terasa je i inače jedno izvanredno mesto. Odlična je za lepe i jake stvari, za prva, za poslednja i za drugačija iskustva. Na gornjem je spratu, sa pogledom na nebo i zaštitom od tuđih pogleda. Neki gradski ljudi znaju za takva mesta, valjana i za zimu i za leto, samo zavisi kako se obučeš. Ili se ne obučeš.
Rekoh, gledali smo ih. Povremeno komentarisali. Pomalo iznenađeni, zadivljeni, ali bez sumnje, moram to reći, privučeni i obuzeti. Bilo je tu na toj Terasi nečeg kristalnog, tamnocrvenog u onoj jednoj čaši koju smo delili, šatro da bi posle bilo manje sudova za pranje; jeste bilo, ali fascinacija nije poticala od toga. A unutra, u sobi, sanjani su snovi, onakvi kakve ih sanjaju umorni četvorogodišnji dečaci kada je sve u redu. Jer, tada je bilo baš sve u redu.
Ples na nebu je bio tu. Viđen je od četvoro očiju na isti način, ali od one vrste što se posle ne priča jer takve stvari ne postoje. Svici su se igrali, odlazeći u nekom svom pravcu, kao da su znali da dole, u gradu koji lagano pada u san, imaju svoju publiku. Naravno, Repitj je bila ta koja ih je nazvala. Ona je bolja od mene u davanju imena. I od ta doba, uvek smo ih zvali i nazivali svicima. To je i prirodno: ništa drugo nama poznato ne može bolje da ih objasni.
Eto, par godina kasnije, ta slika je opstala nedirnuta u mojoj glavi. I kad drugo nije.
A razlog, namena, namera ? Još nešto osim da nam prosto bude lepo, još nešto osim da vidimo ? Razmišljao sam o tome. Treba li, zaista, još nešto ?
Sve se nadam, ipak, da nisu bili tu da nam na nešto važno ukažu. Ili da nam osvetle put, da ga pronađemo. Pošto - tako nam zbori vreme koje je od tada prošlo - nismo.