February 12th, memento 3
Nikada nisam bio u sličnoj situaciji – niko od mojih nije bio sklon suicidu, možda po malo depresivni ali to je valjda normalno.
Sestrin muž. On je razmišljao o tome, nije krio, pričao je otvoreno o tome. Sestra ga je izvukla, sada je samo na lekovima koji ga smire kada vrišti u snu. Još uvek je polukonfuzan po pitanju da li je trebalo da ide u Irak ili ne. Mada često kaže da bi opet otišao, patriota je.
U zatvoru nisam razmišljao da se ubijem. Ne vidim razlog, odslužim svoje i idem dalje. Loša karma me neće pratiti jer ništa loše nisam uradio. Nikoga kinjio, ni sa kim se svadjao. Jednoj budali fali pola uda, ali sam je kriv.
I sistem je kriv, naravno.
Možda je sistem kriv i što je Džoni pokušao da se ubije. Psihijatrica je rekla da će u početku negirati, da će reči da je slučajno popio sve te lekove, ali pogrešila je. Nije negirao. Čemu laganje ? Nisam razumeo psihijatricu. Zašto bi lagao da nije hteo da se ubije ?
Peta bolničarka koja me je pogledala i rekla da ću uskoro moći sa partnerom kod doktorke. Nisam se ni trudio da im objasnim da nismo u vezi. Svejedno je. Možda jer sam bio uz njega i na terapiji. Možda jer mi je oslonio glavu o rame i drema. Možda jer sam ja mršav zdrave boje kože a on kao Džoni Hendriks na heroinu. Ne znam, pitaću.
Prozvali ga, ušli, lepa žena. Katrin Denev.
- Koliko si popio lekova ??
I ta je završila fakultet. Za pitanje OK, ali izraz lica ? Kao da je silovatelj, pedofil, masovni ubica.
- Jebi se frigidna lepotice – reče joj polupospani Džoni.
Kakav izraz lica, takav odgovor.
Uostalom, koliko god da je popio i našmrkao se svakojakog smeća, ovaj beli mantil pomoći mu neće.
- I nismo pederi, čisto da znaš – reče joj kada smo odlazili.
Otišli smo u moj stan.
Pustio sam ga da se naspava. Uzeo sam dan slobodno.
Kada je ustao, stavio je pirinač u mikrotalasnu, izmešao sa nekom italijanskom kobasicom, ćutke jeo.
Pustio sam 10.000 Maniacs i The Pretenders, muziku za muvanje, lagano, dok joj recitujem poeziju. To je muzika za ribe do kojih ti je stalo.
Džoni se zavalio pored mene, i pustio, po ko zna koji put, na mjut, snimak meča Džon Džons vs Aleksander Gustafson. I opet je, po ko zna koji put, rekao
- Tri i po runde za Gustafsona, pobedio je.
... I found a picture of you, oh oh oh oh
Those were the happiest days of my life
Like a break in the battle was your part, oh oh oh oh
In the wretched life of a lonely heart
Now we're back on the train
Oh, back on the chain gang...
February 2nd, memento 2
Himnu i početni udarac propustih umivajući se u klonji i gutajući 25mg diazepama i 2 kafetina, donela polukres šema iz Otadžbine. Sedeo sam još 5 minuta da mi sve bude ’’jasno’’, da mi se ’’izbistri’’. Bolje da Alabamaši misle da serem nego da gutam pizdarije. Kako im objasniti da su mi pizdarije u Otadžbini bile kao asmatičaru pumpica. Gledamo Superboul. Nisam znao ni ko igra, niti me je zanimalo. Izguglao sam pre dolaska, čisto da prozborim i ja neku, mrzim partibrejkere. U stanu nas desetak, svi naloženi, u narandžastim dresovima, broj 8 na leđima, piše Mening. Njega sam upamtio iz nekog članka, kao i Tom Brejdija. Svi iz Alabame, izuzev Kolina i mene. I jedne naše ribe. Svi pivo u šaci, izuzev Kolina i mene. I naše ribe.
- Odakle si iz Srbije ?
- Beograd.
- Koji deo ?
- Centar.
Centar. Aha. Centar splavova. Ali nisam odustajao.
- I ja sam tu negde, Dorćol. Jel smo blizu ?
- Jesmo.
- Ok. Otkud u Americi ?
- Studiram.
- A šta studiraš, ako nije tajna ?
- Zašto te zanima ?
Jebote. Zašto me zanima ??
- Ok, izvini na zadiranju u intimu.
Ptišao nam jedan od narandžastih, uleteo u priču, nahvali ovu našu kako je slatka i ponudio se da joj donese piće. Objektivno lep dečko, biceps kao moja butina, vidi se trenira nešto i to ozbiljno.
- Ne treba mi ništa, hvala. I nemoj da me muvaš, ne volim niske muškarce.
Narandžasti se smeškao i dalje, potpuno mu bi nejasno šta priča ova riba. Ali ona nastavi.
- I ova dvojica kao da nisu Srbi – pokaza u Kolina i mene – niski su, Srbi su visoki ljudi a naše žene su među najlepšim na svetu, ako ne i najlepše.
Šta da joj kažem, da krenem da kenjam koliko nesrazmernu bulju u odnosu na sise ima, ili da je drkam za njene ljakse platform šuz od 10 inči bez kojih mi je do pupka, ne znam.
- Ok, odosmo mi kepeci sada, samo mi reci koji broj nosi Mening ?
- Osam.
Nija znala za foru. Bio mi bedak da joj je uvalim, čemu trošiti energiju.
- Hvala.
Sedeo sam i gustirao pivo i na 30 sekundi gledao u Dženi. Naravno da ne bih uletao Kolinu u kombinaciju. Ali Dženi je bilo greota ne gledati. Frizura kao u Džejn Fonde u ’’Barbareli’’. Dres uz telo. Šorts. Dokolenice. Ugsice. Ličila je na miks Brižit Bardo i Deniz Ričards.
Od reklama sam hteo da odlepim, bližilo se poluvreme, sjajni ovi likovi, pričljivi, pitaju odakle sam, nasmeju se kulturno klimajući glavom, gistro znaju gde je Otadžbina. Ali ok, bolje da se smeju nego da se mršte.
Stiglo i poluvreme. Poče vatromet, neka kičerica, i izađe neka pevačica sa sve kravatom. Ista Marija Šerifović, samo mršavija. Koji trip. Liči na Šerifovićku a đuska kao Džekson. Vidim ribe znaju reči a publika se iskuda. Pitao ko je ova riba, oni me pogledali i nasmejali se, kažu
- Šta, ne voliš Bruno Marsa ??
Kakav Bruno Mars, kakvo je ime Bruno za devojku, ko si ti rođače ?? Nikad video, nikad čuo. Odjednom u kadar ulete Entoni Kidis. Jebote, izgleda kao da ima 25 godina. Mora da uzima HGH ili TRT, na nečemu je sigurno. Zabavno je to poluvreme, samo to i ima smisla, kao mini koncert. Šerifovićka je ok pevala, tralala pesmice, ženski deo Alabame odlepio.
Ovi u belim dresovima guzili su ove u narandžastim, morao sam da na svakih 30 sekundi pogledam u Dženi. Uzeo sam i ja pivo, neko sa bednim procentom alkohola, i rekoh Kolinu
- Jel mi veruješ da ribe iz Otadžbine misle da su najlepše na svetu ?
- Ne seri.
Tu nisam izdržao i od smeha mi izletelo pivo po Kolinu, i smejući se odveo u kuhinju da ga obrišem, mučenik mršavi, pokvarih mu frizuru koju je montirao celo pre podne, baš zbog Dženi.
- Jebote, zaista veruju da su najlepše ! Jebote, pogledaj Dženi, jebote ! Pogedaj ove 4 ribe pored nje. Jebote !! Alabama !!
- Ok, hajde da gledamo utakmicu.
- Nisi ulepljen ?
- Nisam, ok sam. Kakva mi je frizura ?
- Dobar si, bitno da ne izgledaš kao hipster. Izgledaš kao Sajmon Le Bon.
- Zajebavaš.
- Ne, zaista. Bar nisi iskompleksiran kao ja. Hajde, vraćamo se, i nemoj da ispališ. Startuj je. Neću da te gnjavim, ali startuj je.
Kolin se unervozio, ja provalio da i meni nešto smeta a ne znam šta. Ok ekipa, nit sam gladan nit sam žedan, mislim da me šmeka jedna od cupi, možda poentiram nakon dodele pehara – ako se uopšte i dele pehari, ne znam sport, jebiga. Izađoh na terasu, kiša pada, retko za videti ovde, i osetim kuglu ispod grkljana. Pulsira.
Dodirnem. Puls otišao na 3 u sekundi. U kurac, šta je sada. Možda od jebenog piva, ali nisam siguran. Vrtim film šta sam od jutros jeo i pio.
Lepo sanjao. Otvorio oči. Glavobolja. Diazepama 10mg i kafetina 2. Sok od jabuke. Kreatin i aminokiseline. Onda ono sranje za topljenje sala. Ima kofeina i zelenog čaja i efedrina. Sva sreća duva vetar, ohladio mi glavu. Ali puls galopira. Vratih se na gajbu, opet otiđoh u klonju, ovaj put će misliti da serem za medalju. 2 šumeće magnezijuma, skoro pa gram, 3 desetke diazepama. Jebiga, mora čovek da vodi računa o svom zdravlju. Ne pijem, ne pušim, ne duvam. Fak jea, što bi rekli ovdašnji ljubitelji sporta i razonode.
Izašao na kišu opet, kad eto Dženi pored mene.
- Sve ok ? Smorila te utakmica ?
- Sve ok, malo mi treba vazduha, mnogo duvaju ovi tvoji.
- Zato sam ja samo pijana...
Ostatka večeri se ne sećam, zaspao sam. Mada nisam mogao zaspati na terasi, blek aut. Provalih da sam u tuđoj majici i trenerci. Neću da cimam Kolina, pitaću ga sutra šta je bilo, kunta pored Dženi na kauču. TV uključen, sve blesavo narandžasto u sobi. Pogledam Dženi pa ostale ribe. A Otadžbinske misle da su najlepše na svetu. Jebote. Puls 80.
...It was fun for a while
There was no way of knowing
Like a dream in the night
Who can say where we're going
No care in the world
Maybe I'm learning
Why the sea on the tide
Has no way of turning
More than this, you know there is nothing
More than this, tell me one thing
More than this, you know there is nothing...
--------------------------------------------------------------------------------------------------
February 15, memento
- Jel si zaista hteo da se ubiješ ?
- Ne. Nikada. Verujem u Boga. Jel smo smuvali Dženi ?
Kolin Vilson