Prvog poskoka sam video krajem pedesetih. Lomatali smo se uskim makadamom koji je od Virpazara vodio naviše prema Rijeci Crnojevića a odatle ka Cetinju. Otac koji je vozio, odjednom je usporio a zatim i zaustavio Fiata 1100. Izađite polako i budite iza mene, rekao je. Uzbrao je jednu šipkovu granu, prelomio višak i na vrhu ostavio male raklje. Polako je krenuo ispred kola i tada smo videli vireći iza njega, zmiju šarenih leđa koja je sporo vijugajući puzala sredinom druma. Otac joj se približio, rakljom joj pritisao vrat, sagao se, uhvatio je palcem i kažiprstom iza glave i podigao je. Ovo je poskok, uz šarku jedina otrovna zmija na našem području, rekao je dok smo majka, brat i ja s pristojne daljine posmatrali uvijanje i koprcanje poskoka. Otac ga nije stezao jako , samo onoliko koliko je trebalo da ga ne ujede. Kad smo ga se nagledali i kad nam je ispričao sve što je znao, otac je otišao do šipražja pored puta, pažljivo ga spustio na zemlju i naglo povukao šaku. Poskok je za trenutak bio miran a onda se serpentinišući izgubio u prašnjavim dračama.
Moj drugi poskok je bio iznenađenje! Neprijatno! Dogovorio sam se s drugom da se nađemo na Gorici, tik do borove šume koja kao neka zelena kapa pokriva sam vrh brda po kojem je Podgorica dobila ime. Približavao se maturski ispit pa smo želeli da zajedno, pomažući jedan drugom, ponovimo što više gradiva. Bejah uranio iako je sunce već bilo iznad severnog dela Prokletija. Ovlašno, očnom periferijom spazih jednu prostranu kamenu ploču i odlučih da se tu stacioniram. Da bih zapalio cigaretu, spustih knjige i sveske na levu stranu. I odmah osetih oštar bol! Naglo okrenuvši glavu video sam poskoka koji me ugrizao. Sedajući nisam ga primetio zbog utopljenosti u lišajevima prekrivenu kamenu ploču. Zgrabio sam ga za rep, ustao i snažno zamahujući počeo sam da ga udaram o kamen! Kad sam mu razmrskao glavu, zapalio sam cigaretu, dobro zažario vrh i snažno ga pritisnuo na mesto ujeda. Držao sam cigaretu sve dok se nije ugasila. Onda sam uzeo poskoka i držeći ga za rep sjurio se niz Goricu ka Domu zdravlja koji se na sreću nalazio stopedesetak metara niže. Primili su me preko reda, kako i ne bi, svet se iz čekaonica razbežao videći me s zmijom u rukama. Dobro je što si ga donio, sad znamo koji serum da ti damo, rekao mi je lekar. Uboli su me u prkno a sestra mi je rekla da pratim ranu i kožu oko nje pa ako otekne i postane ljubičasta da hitno dođem kod njih. Zahvalio sam se, pozdravio i krenuo put vrata. Momak da nijesi što zaboravio, čuo sa lekarov glas. Molim? Nemoj nam ostavljat ovđe ovu zmijurinu no je nosi sa sobom, bači je u neku kantu i zatrpaj je dobro da se narod ne prepada. Nije bilo nikakvih drastičnih otoka, niti mi je koža poljubičastila, te to prođe po onome: Na psu rana, na psu i zarasla. Kao spomen na taj davni susret s poskokom, imam okrugao, već izbledeo, ožiljak na unutrašnjoj strani podlaktice. Ali ima jedna stvar koja me i danas muči! Iskreno mi je žao što sam ga ubio! Vagam ja svoj afekat ali i njegov, na pravdi boga, oduzet život. Nema nikakve njegove krivice, iznenadio sam ga i on je reagovao instinktivno.
Treći poskok, bolje reći poskoci, desili su mi se u Mostaru. Davno sam već pisao da sam vojsku služio kao plavac na Mostarskom aerodromu. Prvih nekoliko meseci pre nego što su me oslobodili svih dužnosti i obezbedili mi deo hangara za atelje, davao sam stražu od po sedam dana. Tri puta me zapalo da čuvam podzemni aerodrom, odnosno jedan njegov ulaz. Nas koji smo prvi put došli na stražu sprovodio je niko drugi nego sam komandir. Moj ulaz je bio skoro kilometar daleko od stražarske kućice, išli smo po danu utabanom stazom od crvene zemlje pomešane s kamenjem. Oko nas je bila aleja starih visokih čempresa. Vidi, pokazao mi je prstom komandir. Ni dva metra od staze po stenama su se nalazile desetine, meni se činilo stotine, poskoka koji su se grejali na suncu. Slušaj me pažljivo, ni danju ni noću ne skreći sa staze ni pola metra i ne moraš da brineš. Poslušao sam njegov savet iako mi prvih dana nije bilo prijatno. Kasnije sam se navikao, nisam ih dirao ni začikavao a oni nisu obraćali pažnju na mene, sklupčani ili opruženi upijali su sunčevu toplotu. Nkad ni jednog nisam video na stazi, puteljku, kojim smo išli mi vojnici. Jednog dana, bio sam na straži od 12 do 14 sati, sedeći ispod velikog badema, omiljenog mi mesta sa kojeg sam imao panoramski pogled i ništa nije moglo da mi promakne, video sam, na jedno petsto, šesto metara daljine, komandira sa nekim čovekom koji je u ruci nosio nešto što mi je izgledalo kao džak. Posle kraćeg razgovora, komandir se okrenuo i vratio u stražaru. Ustao sam da bih bolje video šta to čovek radi ali mi se vrlo brzo, zaklonjen čempresima, izgubio iz vida. Još neko vreme sam stajao buljeći ne bih li ga video a onda sam seo i zapalio cigaretu. To mi je bio poslednji dan stražarenja. Oko pola tri sam se vratio u stražaru, spakovao se kao i ekipa sa kojom sam odradio sedam dana. Natovareni i naoružani kao Rambo, spustili smo se do Tonke, prislonili automate uz zid kafane, razgaćeni i razdrljeni posedali smo i poručili flašu Loze. Nismo mrdnuli dok joj nismo videli dno! Onda smo preko piste krenuli ka svojoj baraci. Mikele, dođi da ti pokažemo nešto, pozvaše me piloti koji su se baškarili ispred oficirske kantine. Moji produžiše a ja priđoh stolovima, spustih provijant i automat i sedoh na ponuđenu stolicu. Anđa, lična i personalna pilotska kelnerica i još ponešto, nasu mi deci Loze i donese porciju pršute i tvrdog žutog sira. Čiča, pokaži mu, Major Dodevski, mlađi od mene dve godine, jedan od najboljih pilota tadašnje SFRJ i moj dobar drugar, obrati se čoveku sede kose i izbrazdanog lica, na prvi pogled sitnom i neuglednom. Čiča iskapi Lozu, sagnu se, podiže džak, shvatih u trenu da je to onaj čovek, zavuče ruku u njega, probrka malo i izvuče poskoka dok su mu još dva visila zuba zarivenih u podlakticu. Čiča ih prilično nežno otkači i vrati u džak. Skuplja, hvata ih i prodaje Plivi, prave neke lekove od njihovog otrova, reče mi Dodevski. Čiča je još neko vreme držao poskoka, onda ga vrati u džak i promuklo reče: Sipaj. Tada se prosvetlih! Naime, bejah redovan posetilac i pratilac Festivala dokumentarnog i kratkometražnog filma, ko se seća, u Domu sindikata. E na jednom od Festivala gledao sam kratki film, ime autora sam zaboravio, baš o ovom čiči i poslu kojim se bavi. Čiča je bio Hercegovac, gorštak, škrtim rečima je ispričao da se njegova porodica istim poslom bavila još za vreme Austrougarske. A protivotrov, upita neko. Čičino izbrazdano lice se skupi u nešto što je trebalo da liči na osmeh: Moj davno upokojeni đed je imao jednu bačvu koju bi napunio kišnicom i u nju bi iscijedio otrov od dva poskoka. Nama đeci je davao tri puta po kašičicu na dan. Svake sljedeće godine je dodavao otrov povećavajući broj poskoka. Oni iz Plive su mi rekli da nam je tako stvarao...kako ono rekoše...otpornost... Imunitet, dobaci jedan pilot, E to, taj imunitet, završi čiča. Sipaše mu još dva deci Loze, popi je i ode svojim putem. Ni tada, ni sada ne znam da li da verujem u njegovu priču ali znam da se ne bih igrao s tim.