Sjećate li se uvodnog dijela o Zelenom Zubu na samom početku filma Kako je Propao Rokenrol? Ono kad Koja par puta ispremješta na stočiću opružene noge, a onda kamera krene da prelazi preko ploča sračunato izaranžiranih na polici iza
Kadar, normalno, završava Najvećim Hitovima Discipline Kičme, iza kojih slijedi još samo Hendrix ;) A prva u tom nizu ploča je Chewing Hides the Sound (iz 1979.) od Snakefinger-a.
E, ovo je blog upravo o tom čudaku. I moguće, djelimično objašnjenje otkud baš on na tom mjestu u toj sceni.
Album Chewing Hides the Sound je rađen u kolaboraciji sa Rezidentsima, sa kojima je Snakefinger (Philip Charles Lithman) već sarađivao tokom svog boravka u San Francisku (‘71-'72). Ujedno, to je njegov prvi od svega tri studijska albuma u dotičnoj inkarnaciji (prva i predhodna se zvala Chilli Willi and The Red Hot Peppers).
Nažalost, Philip Charles Lithman je umro prerano, u 39. godini života od posljedica urođene srčane mane, u trenutku kada je širom Evrope najavljivan kao kocertna senzacija .
Svoj nadimak je, inače, dugovao vijugavim zmijolikim kretnjama dugačkih mu prstiju niz gitarski vrat. Baš kao i Hendriks, Phil je sviranju gitare pristupao kao niko do tada. Na sebi svojstven, originalan i iščašen način.
Od kada sam ga prvi put čuo, zahvaljujući jednom starijem prijatelju, audiofilu istančanog ukusa, koji je uzgred budirečeno bio i Kojin dobar drug, imao sam utisak da je Snakefinger zapravo stvarao muziku iz crtanih filmova. Ne muziku za crtane filmove, već bukvalno muziku IZ crtanih filmova. Kao da su ti zvuci nastajali u opičenom svijetu onih bizarnijih, alternativnijih, ostvarenja Čaka Džonsa, ili su možda dopirali sa radija kabriolet-hoverkrafta tokom animirane esid vožnje ljubičastom gumenom pustinjom.
Popične u smislu forme, a nadrealističke po šmeku, Snejkfingerove pjesme se kreću od prepoznatljivih žanrovskih idioma do genijalnih improvizacija i neočekivanih iskliznuća u NEOČEKIVANO. Briljantnog humora. Začudne a prijemčljive, gotovo za pjevušenje.
Čak i u opskurnom friky miljeu tadašnje art, avangard i druge nekomercijalne muzike, Snakefinger je djelovao kao izuzetna pojava. Njegov svirački talenat bio je zastrašujuć, a ideje očaravajući blesave.
Uz svu imanentnu mu eksperimentalnost i nekonvencionalnost, s puno osjećaja je izbjegavao zamke ispraznog artizma, odnosno puke dosade, ne libeći se da bude šarmantan i zabavan i više nego što je to cool za muziku koja nije mejnstrim.
Na prvom albumu, između autorskih stvari, se nalaze i dvije mudro odabrane obrade, uvodna - Model od Kraftwerka i Morikoneova Magic and Ecstasy. Uz koketiranje sa regeom, svingom, kabaretskim formama i simultanim poigravanjem irskim i kineskim folklorom, Philip Charles Lithman je tu tek dao nagovjestitii o kako eklektičnom pristupu muzici se radi.
Sva tri albuma ( drugi Greener Postures (1980) , i treći Mannual of Errors (1982)) snimio je za Ralph Records, uz producentsko i povremeno autorsko saučestvovanje Rezidentsa.
Nakon trijumfalnog koncerta u Linzu, Austrija, Philip Charles Lithman je umro od srčanog udara u hotelskoj sobi, 1. Jula 1987. Upravo na taj dan izašao je njegov singl There's No Justice in Life.
Možda nema pravde, al' zasigurno ima magije ...