Lift u jednoj novoj zgradi u Podgorici je besprekorno funkcionisao nekoliko dana, a onda jedne večeri oko ponoći dočekalo me je ne baš prijatno iznenadjenje. Dugme za pozivanje lifta je svetlelo, a lift je stajao na poslednjem spratu.
Penjanje na četvrti sprat invalidskim kolicima je tehnički izvodljivo. Naravno i naporno. Nisam pristala da mi prijatelji pomognu i izvuku me do četvtog sprata jer su tog dana to već radili kada su mi pomagali da se popnem na treći sprat u zgradi u kojoj nema lifta. Osim toga i osećaj da budem zarobljena na četvrtom spratu mi nije bio prijatan.Rešenje problema je bilo veoma jednostavno, prespavati u hotelu. Najbliži hotel je hotel sa četiri zvezdice, relativno skup no najbliži je stanu, odnosno pokvarenom liftu pa se ni jednog trenutka nisam dvoumila da li u njemu da odsednem tu jednu noć.
Soba je stvarno lepa, ogromna, sa lepim pogledom i udobnim krevetom, pomislila sam da to prenoćište možda i vredi svaku plaćenu paru.
Naspavana, odmorna, dobro raspoložena, odlučila sam da doručkujem u restoranu. Stigla sam do recepcije, pitala gde je restoran, ljubazna devojka koja je radila na recepciji mi je pokazala put i dodala da će ona i koleginica da mi pomognu. Na moj iznenedjeni, upitni pogled dodala je: „ Znate imamo stepenice na ulazu u restoran, žao nam je ali nećete moći sami da uđete."
Šok i neverica su se videli na mom licu. Kao da me je neko polio hladnom vodom. Bilo mi je neverovatno da u novoizgradjenom hotelu sa četiri zvezdice ne mogu da udjem u restoran.
Kakva bahatost, nemarnost, neodgovornost, kako ih nije sramota, kako mogu, ko im daje za pravo, samo su neke od misli koje su mi se motale po glavi. I to je početak začaranog kruga. Osetila sam da mi se želudac zgrčio, kugla mi je stajala u grlu. Suze su mi navirale na oči i da ne bih pravila scene uljudno sam rekla: „U redu, preskočiću doručak."
„Nemojte, molim Vas! Možemo da Vam pomognemo da udjete u restoran, možemo doručak da Vam donesemo u bistro." I dok sam odmahivala glavom, kao da ne pristajem na bilo šta od toga, neki unutrušnji glas je počeo da mi govori:"Kako si izabrala da se osetiš žrtvom? Šta te tačno navelo da se osetiš bespomoćnom? Ljudi ti nude pomoć, otkud ti pravo da je ne prihvatiš? Kako to da ti baš ovih par stepenika predstavlja problem, po čemu se one razlikuju? Ako ti već smeta, šta možeš da uradiš da to promeniš? Čemu osećaj bespomoćnosti i žrtve? Pa, nisi ni jedno ni drugo!" Nekako, moj svesni deo uma je shvatio poruku. Osmeh se vratio na moje lice, mogla sam normalno da dišem i da ljubaznom osoblju kažem: „Bistro je u redu, mogu li da dobijem i novine?"
Još neko vreme sam osećala bes prema neodgovornim arhitektama, inspekciji, državi, samo ništa nisam preduzela, a možda je trebalo.