Piše: Nikola Knežević (a.k.a. metanoia)
(Kratak osvrt na osnovna pitanja kojima se bavi teološka antropologija)
Kako na najbolji način rezimirati ono što predstavlja predmet vekovnog naučnog diskursa, centar svih filosofskih čuđenja i bogoslovskih rasprava, osnovu metafizike, početak i kraj svih pitanja. Ko je ljudsko biće i kuda ono ide? “Istinu o čoveku ne možemo iscrpsti nekim znanjem o njemu, to samo možemo da doživimo na osnovu našeg razmišljanja i delovanja. Čovek je u principu, više od onoga što je kadar da zna o sebi.“[1] Uistinu, mera svega nije čovek, kako je to svojevremeno tvrdila klasična antička misao[2], jer uzimajući u obzir teološko – antropološku refleksiju i teologiju uopšte, njegova spoznaja može biti potpuna tek u perspektivi eshatona.
Sagledavajući poreklo ljudskog bića u odnosu na teološku antropologiju, dolazimo do zaključka da je čovek mnogo više od karike u lancu evolutivnog poretka prirode, razumne životinje, biološkog egzemplara, kako ga moderna nauka po svojoj redukcionističkoj inerciji definiše, jer takav čovek bi apriorno bio lišen svoga višestrukog značaja i ontoloških dubina. U njegovom životu koji nije slika natprirodnoga tvorca , nego prirodne tvari, nemoguće je otkriti večni Logos. [3]
Čovek – „srednja tačka i srce svega“, težište i aksiološki centar cele tvorevine – ne može da se shvati u duhu ateističkog evolucionizma; pa i kad bi smo to pokušali, mi ne bi smo imali pred sobom biće koje je otvoreno prema večnosti, nego, samo sitni i neznatni odlomak kosmosa, prolazan stepen kosmičke stihijske evolucije, koji je okrenut prema tvari i njenu sliku nosi u sebi.
Naprotiv, vera u stvaranje izražava uverenje da svet u svojoj celini proizilazi iz Božjega Logosa[4] te da je sav svemir kojega otkriva nauka sa jedne strane, a filozofija i teologija sa druge, jeste smislen, nije pod vlašću apsurda, već njime upravlja um Stvoritelja.[5] Ljudsko biće predstavlja vrhunac u poretku Božijeg stvaranja koji nosi u sebi lik Onoga koji ga je stvorio. Svako drugo tumačenje narušava njegov integritet, umanjuje njegovu ličnost i Božanski promisao.[6] Setimo se reči blagoglagoljivog Grigorija Bogoslova: „Čoveče, ako li misliš o sebi nisko, onda se seti da si ti Hristova tvorevina, Hristovo disanje, Hristov časni udeo, i zato si ujedno i nebeski i zemaljski, sazdanje svagda dostojno spomena – sazdani bog, koji kroz Hristovo stradanje i Vaskrsenje ide ka neprolaznoj i nepropadivoj slavi...“[7]
U odnosu na pad ljudskog bića i implikacije pada na njegovu prirodu može se zaključiti da za razliku od rimokatoličke antropologije koja posmatra unakaženje lika kao gubitak čovekove „prvobitne pravednosti“, natprirodnog imputiranog dara, koji na taj način i nije činio deo ogranske prirode čoveka i manje optimističnih tumačenja protestanskog stajališta „potpune iskvarenosti“, pravoslavno stajalište teološke antropologije podrazumeva da lik Božji u čoveku nije uništen, već kako je to rekao ava Justin: „duboko povređen, pomračen i unakažen“.[8] Ljudsko biće i dalje je sposobno da opredeljuje sebe prema dobrome, i da prihvati ili odbaci božansku blagodat spasenja. Iako je inercijom greha ova odluka znatno otežana ne može se ni na koji način poreći da ovakva mogućnost opredeljenja kod ljudskog bića i dalje prisutna. Obraz (ikona) Božiji u čoveku nije u potpunosti izgubljen, već „zatamnjen, jer prirodna težnja razuma i volje prema istini i dobru nije u potpunosti iščezla“.[9]
U odnosu na prirodu ljudskog bića može se zaključiti da teološka antropologija nadvladava ovu antinomiju i polarizovanost. Ona prevazilazi antropološki dualizam drevnih jelina i savremeni materijalistički redukcionizam. Oslanjajući se na svoju Svetopisamsku i Crkvenu pozadinu ona želi naglasiti i sačuvati celovitost ljudske prirode gde antropološke polarnosti tumači kao izražaje ljudskog bića. Njegovu telesnost kao njegovu smrtnost, slabost, bolest i nemoć. Njegovu duševnost kao biće u svom doživljavanju. Njegovu duhovnost kao biće u njegovoj veličini i iskoraku u onostrano, transcendentnosti i jedinstvenosti u odnosu na sva ostala živa bića.
U odnosu na smisao ljudskog bića jasno je da ljudsko biće ne može ostvariti sebe, odnosno svoje naznačenje i objasniti problem sopstvene egzistencije bez Boga, čiji lik predstavlja i nosi u sebi. Čovek je biće koje putem svoje prirode unosi onostrastranost u sopstvenu egzistenciju, jer čovek, ne postoji radi sebe samog, on postoji za drugoga i vapije za drugim, on ne postoji sam od sebe, već mu je to postojanje dato. Ono mu nije dato iz stihije vekovnih uzročno posledičnih bioloških reakcija kako to evolucija trvrdi, već iz ničega – ex nihilo, upravo onako kako Bog stvara, kroz Njegovu reč i Njegovo disanje. Hristos se ovaplotio radi čoveka, postao je čovekom da bi čovek ispunio svoje prvobitno naznačenje, na čega nas uvek i nanovo podseća maksima svetih otaca: “On je postao čovekom, da bi smo mi mogli postati bogom.”
Smatram da čovek ostvaruje sebe u ontološkom, i da postaje čovek u soteriološkom[10] i eklesiološkom[11] smislu tek kada iz potencije pređe u puninu ljuske egzistencije, to kretanje počinje tada kada počne da se upodobljava vrlinama koje se stiču kroz veru, to je proces u kome se beslovesno okreće ka slovesnom, telesno ka duhovnom, besmisleno ka smislenom. U tom procesu duhovne katarze i preporoda on u potpunosti ostvaruje svoj indentitet i postaje ličnost u njegovom izvornom smislu, postaje prvolik i prevazilazi sopstvenu prirodu. Jer samo biti znači nalaziti ili naći ljudski odgovor na misteriju postojanja, odnosno na pitanje na što ga upućuje izazov bivstovanja. Biti hrišćanin znači da je taj odgovor pronađen ili da se uvek iznova pronalazi i produbljuje sa Hristom u Bogu. Dakle, živeti u Hristu za hrišćanina znači istinski biti ljudsko biće, odnosno biti pripadnik čovečantsva koje se smisleno preobražava na putu ka Bogu kao suštvom bitstvu. Aristotel je davno rekao da: „svi ljudi po prirodi teže za znanjem“, dopunio bih njegove reči i rekao bih da svi ljudi po svojoj prirodi teže za Bogopoznanjem, razlika je u tome što jedni toga postaju svesni, a drugi ne. Prvi ispunjavaju svoje Bogom dano naznačenje, približavaju se prvoliku i ostavaruju sebe, oni drugi, nastavljaju da tragaju za istim.
[1] Karl Jaspers, nd: 172.
[2] “Mera svega je čovek” gr. μετρον παντων ανθρωπος
[3] Kalezić, 122.
[4] Hrišćanska vera jeste vera u Ovaploćenog (utelovljenog) Boga, Večnog Sina i Logosa Božijeg – Bogočoveka Hrista.
[5] Vidi: Scola, Marengo, Prades, 112.
[6] Vidi: Isto, 121.
[7] Sv. Grigorije Bogoslov
[8] Popović, 1980: 282.
[9] Vidi: Tudoran, 14.
[10] U smislu spasenja
[11] U smislu pripadnosti crkvi
Citirana dela:
Scola, Marengo, Prades
2003. Čovjek kao osoba, Zagreb, Kršćanska Sadašnjost
Grigorije Bogoslov, Sv.
2001. Praznične besede, Vrnjačka Banja, Manastir Hilandar, Ostrog, Tvrdoš i Bratstvo sv. Simeona Mirotočivog
Popović, Justin
1980. Dogmatika Pravoslavne Crkve 1. Beograd, Manastir Kelije
Popović, Justin
1980. Dogmatika Pravoslavne Crkve 2. Beograd, Manastir Kelije
Tudoran, Isidor
2003. Stanje čovek pre i posle pada, članak u elektronsko formatu: www.verujem.org