Posle mene potop je najčuvenija sebična rečenica na svetu! Postala je životna maksima mnogim kasnijim diktatorima a koliko vidim danas je i u Srbiji na delu.
Na Svadbi u Kani, Mati Isusova, Bogorodica, primače se Sinu i šapnu mu: Nemaju vina! I šta biva? Sin Božji, plod bezgrešne Marijine utrobe, grubo (za moj ukus) joj odgovori: Ženo, šta ja imam s tobom? Slična stvar se desila, nije bitna lokacija niti da li je bila pre ili posle ove, sedeo je za večerom u kući nekog domaćina sa svojim apostolskim trabantima, ribarima, nevernim tomama, judama...kad mu javiše da su ispred vrata njegova Majka i braća. Nemam ja majku niti braće, ovo je moja porodica i okruži rukom pokazujući na već pomenute apostole. Sebičnost Izabranog? Sebičnost diktirana zacrtanom i zadatom misijom? Ipak sebičnost!
Kad je jedan od Svetog Trojstva, Sin, sebi dozvolio da bude sebičan, šta onda očekivati od nas običnog, preobičnog puka?
Nema i nikad nije bilo, osobe, persone, deteta, žene, muškarca, od postanka do sutra u 10 AM a da makar u jednom jedinom životnom trenutku, nije bio sebičan! Čak ne mora da bude na delu, može biti samo misao, pomisao, skrivena želja. Mnogi od vas će ovu moju tvrdnju odbaciti s indignacijom, još dublje uturavajući sopstvena sećanja na sopstveni sebičluk s izveštačeno bezgrešnim osmehom na licu. Nije na odmet podsetiti se reči Sina: Ko je bez greha, neka se prvi baci kamenom na mene. Sebičluk, sebičnost jeste greh, nekad manji, nekad veći, nekad sa smrtnim ishodom. Uspešno ili manje uspešno krijemo i prikrivamo sujetnost našu, mržnju, pohlepu, taštinu, želju za tuđim mužem ili ženom, tako kao zmija noge, krijemo u nadubljoj tamnosti našoj, sebičnost, sebičluk.
Deca su po pravilu sebična i za razliku od starijih skoro da to i ne kriju. Sećam se, imađasmo od pet do deset godina, brat moj i sestre moje (od tetke), živesmo, stanovasmo kuća do kuće. Po povratku s puta, očevi su nam svima donosili po onu veliku Krašovu čokoladu s lešnicima. Tri moje sestre i ja smo ih odmah otvarali i nutkali jedni druge sve dok ih ne bi pojeli. Moj brat je zdušno učestvovao u klopanju ali nikad nije otvarao ni nudio svoju čokoladu. Sutra bi se pojavljivao i na pristojnoj daljini ljuštio staniol sa čokolade, otkidao štanglu i dugo, dugo je lickao. Na ovo me me skoro podsetila najstarija sestra moja vršnjakinja: Takav bio, takav i ostao! Sazdan sam da više volim da dajem nego da primam ali da se ne lažemo, imao sam i ja svojih trenutaka ali nekako u potaji, skriveno da niko ne sazna. On je svoju sebičnost voleo i voli skoro do perverzije. Nisam od onih koji se drže pravila da se porodični prljav veš ne iznosi javno, uzeli mi to za zlo ili ne.
Kako starimo, kako se bližimo kraju, sebičnost sve više uzima maha, kao neki crni neprovidni plašt prekriva sve ostale osobine, negdašnje vrline i karakteristike! Na tom crnom neprovidnom plaštu , kao zapaljen fosfor svetli samo i jedino: JA i MENI! Imam dovoljno iskustva i pameti te sam svestan da je to samo posledica grčevite borbe za opstanak, za još koji dan, mesec...života. Nepokretan, teško bolestan, slep, gluv, dementan, 35 kg mesa sa sve kostima...i noktima i zubima, veštačkom vilicom, protezom, kačiš se, grebeš, pridržavaš, bogoradiš, ne tražiš, zahtevaš pomoć iako ti je daju i preko svojih snaga, nikad dosta, stid, sram, netragom nestali, još ovo i ovo, halapljivo jedeš i piješ, imaš razrađen sistem šta je sve potrebno, doručak, kafa, šolja tople vode da bi se potom ispraznila creva, zakeraš bez prestanka, ne steži mi toliko pelenu, žulja me pižama, neću to, hoću ono a jel' ima hleba za sutra, šta kažu kakvo će vreme biti sutra, ovaj sat mi izgleda kasni, navij ga ili promeni baterije...Bojiš se da ne zakasniš na avion, gde se to spremaš, na put oko sveta... A šta su to rekli o... Vidiš da čitam, ne gledam i ne slušam šta lupetaju na televiziji... Dobro, dobro, ne moraš da budeš tako rigidan, sediš tu pa kao mislim... Sedim jer čekam da dođe vreme da te...Nisam ja kriva što sam živa, jel' hoćeš da umrem? Daleko bilo! A što me bar jednom ne upita šta je s mojim srcem, s kolenima, vidiš, toliko vidiš, da se jedva krećem, šepesam... Biće bolje, biće, znam ja to, jesi li stavio boraniju u frižider, pokopac ti je ispod sudopere... I tako unedogled! Nemojte mi o dužnosti, ja svoje dužnosti ispunjavam najbolje što mogu!
Na kraju pričica koju zakačih na mreži:
Jednog dana je Svetac ulučio priliku da popriča s Bogom te Ga upita:
-Gospode, bilo bi mi zadovoljstvo znati kako izgledaju Pakao i Raj.
Bog odvede sveca do dvoja vrata. Otvori jedna od dvoja vrata i dozvoli mu da pogleda unutra. Na sredini sobe, stajao je veliki okrugli STO. Na sredini stola, nalazila se velika posuda, s jako finom i mirišljavom hranom. Svetac oseti kako mu ide voda na usta. Osobe koje su sedele za stolom bile su izrazito mršave, ljubičaste boje i bolesnog izgleda. Delovali su izgladnelo. Imali su kašike sa veoma dugačkim drškama koje su bile pričvršćene na njihove ruke. Svi su mogli dohvatiti tanjir sa hranom i uzeti malo, no kako je drška kašike bila duža od njihove ruke, nisu mogli staviti hranu u usta. Sveti se čovek stresao na sam pogled njihovog jada i njihovih patnji.
Bog reče:
Upravo si video pakao. Bog i Svetac se uputiše prema drugim vratima.
Bog otvori druga vrata. Scena koju je Svetac ugledao bila je identična prethodnoj. Bio je tu veliki okrugli STO, posuda prepuna fine hrane, koja mu je opet naterala vodu na usta. Osobe za stolom su isto imale kašike dugih drški. Ali, ovaj put su osobe bile dobro nahranjene i sretne, pa su medjusobno razgovarale zadovoljno se smeškajući.
Sveti čovek reče Bogu:
Ne razumem!
Jednostavno je, odgovori Bog, ovi hrane jedni druge, dok prvi misle samo na sebe.