Izbori u Srbiji održani su 2012. godine. Oni važni, presudni, predsednički. Na njima je odlučen put zemlje u drugoj dekadi ovog veka. Naglo urušavanje DS, formiranje nove većine u Skupštini i nove Vlade samo su njihova posledica. Sve što je usledilo - do danas, nije mogao da predvidi onaj ko nije hteo. I politički analitičari.
Izbori u 2014. samo su operetna faza u ispunjavanju zadataka iz ugovora sa doktorom Faustusom.
Elem, dragi moji - da parafraziram Basaru - budite bez preterane brige oko glasanja. Ne zato što nas čeka bezbrižna budućnost, o ne! dapače, već zato što se njime ništa bitno ne odlučuje.
Razbucana i razbacana opozicija potpuno je i stabilno impotentna. Ako ne postoji neki supertajni plan - kao što, eto, ne postoji - Đilas i živković obećanjem da neće sa Vučićem praktično su obećali da neće u Vladu i da ih interesuje samo mesto gradonačelnika Beograda i to klupa u Skupštini što mogu da domaše..A koje gradonačelničkko mesto takođe neće dobiti. LDP se guzi za cenzus, kao i URS pokušavajući da ga nekako, na prstiće, domaši. Tadić i NDS lelujaju i traže se sve fantazirajući o nekom rezultatu koji bi im dao status ozbiljnog pregovarača u razgovorima o nekoj budućoj koalciji. Samo što to ne biva tako, bez poklonjenja. A poklonjenje suši kičmu i rasteruje i članstvo i podržavaoce.
Ostaje SPS sa svojim trabanitma da ležerno čeka ispunjenje Vučićeve noćne more o visokom rezultatu i novom braku za dovršenje posla oko promene Ustava i kosovske agende. U tu će Vladu ući i toliko onih manje gadljivih sa viškom odgovornosti prema državi, koliko bude potrebno do komotne i komforne većine i stvaranju iluzije o širokom konsenzusu, a ostali će na pomenutim zadacima konstruktivno sarađivati iz opozicije.
DSS, Dveri, Radikale i druge učesnike na izborima koji čak i ako budu ostvarili uspeh po svojim kriterijumima ne pominjem zbog njihove irelevantnosti za veliku sliku.
Posle toga Srbija više nikom neće bita važna. U tegli, sa stabilnim statusom čekača pred EU kapijom, bez moći da na bilo koji način utiče makar i destabilizacijom, na svoj status.
Kritičnu masu za produvavanje i otpušenje zakrečenog političkog i privrednog sistema Srbija neće dobiti. Nekakva Vlada nacionalnog jedinstva koja bi imala kapacitet da taj posao obavi u ovom je momentu u domenu fantazija.
Te zato možemo svi mirno i bez mnogo stresa na glasačka mesta Da svako svoju građansku dužnost obavi u skladu sa sopstvenim uverenjima, a rasterećen odgovornosti koji bi nosila važnost izbora koji o nečemu odlučuju. Onda nam sledi godina Potemkinovih dostignuća na vodi, kopnu i u vazduhu uz prodaja EPS i Telekoma i šta je već za prodaju ostalo da namiri gladna usta plebsa.
A onda ponovo dolaze ozbiljni izbori, za godinu ili dve.
Kojih se sve više plašim, a što sam bliži uverenju da će se dogoditi na ulici.
Beleške na margini:
* dragokovačevićevski ton ovog bloga nije nameran i potpuno je spontan, a trudiću se da ga u budućnosti striktno izbegavam.
** da, siguran sam da su oko kutije sa Mogvajem onomad noću šetali i Vesna Pešić, i Srbijanka Turajlić, I Vesna Rakić, i Vlada Pavićevič i to sa kesama pubim čvaraka,. duboko uvereni da znaju šta rade a da su bapske priče o strašnim gremlinima samo obična tradicionalna glupost za plašenje u pokušaju inače neustrašivih nezavisnih intelektualaca.