Kad sam se onomad zaljubila u Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, odlučila sam u svom malom svetu pokušati njegovom primenom doprineti povećanju transparentnosti rada javnih institucija s kojima sam imala posla na dnevnoj osnovi.
Škola, na primer.
Krenula sam lagano, tražeći kopije sasvim benignih dokumenata. Recimo: htela sam da pročitam osnovne dokumente koji objašnjavaju način funkcionisanja svake institucije, iz kojih se može videti koji organ i pod kojim pravilima upravlja školom, ko ga nadzire, kako se donose odluke, kakva je procedura za bilo kakvu žalbu po bilo kom osnovu.
Sudeći po reakciji direktorki samo dve osnovne škole u kojima sam pokušala dobiti kopiju Statuta i Poslovnika o radu Savetu roditelja, i najbenigniji zahtev za bilo kakvom transparentnošću u radu doživljava se kao guranje prsta u oko.
*****
Osnovna škola "Mladost" s Novog Beograda, novembar 2010. godine. Scena s roditeljskog sastanka - kraća razmena mišljenja s direktorkom škole:
"Nećete dobiti Statut."
"Kako neću, po zakonu imam pravo da dobijem Statut."
"Ne znam koji ste vi zakon čitali, niti koje veze imate, zovite vi slobodno Dačića ako hoćete..."
"??????"
"...ali samo da znate da je vaše dete ovde upisano samo zahvaljujući mojoj dobroj volji, a to može da se promeni..."
"Jel vi to meni pretite?"
"Ne. Samo vas upozoravam."
*****
Nije mi bilo jasno otkud tako žestoka reakcija na tako benigni zahtev?
Nakon što sam posle slično (u stvari, mnogo gore) prošla i u OŠ "Radoje Domanović" s Novog Beograda, međutim, postalo mi je jasno.
INFORMACIJA DAJE MOĆ.
Ko ima informaciju, ima i moć.
Ko pročita Statut, shvatiće da i roditelji učestvuju u procesu donošenja glavnih odluka unutar škole, naučiće proceduru po kojoj to može da se učini i - negde može da se nađe neki lud da pokuša svoja prava tim povodom i ostvariti.
Pitam se... da li bi roditelji iz dana u dan postajali sve agresivniji prema nastavnicima da imaju drugog načina da izraze neka svoja nezadovoljstva? Da su upoznati sa procedurom žalbi - opisanom u dokumentima koji se skrivaju - i da ta procedura u praksi funcioniše kako treba, da li bi se opredelili za isterivanje pravde kroz instituciju sistema, ili bi i dalje praktikovali o'ruk varijantu pritisaka i pretnji?
Isto pitanje imam i kada je reč o sve agresivnijim pacijentima unutar zdravstvenog sistema.
Informacija daje moć.
Nedostatak informacije širi osećaj bespomoćnosti.
A od osećaja bespomoćnosti do agresije - samo korak jedan.
*****
Kako je sa školom, tako je u našem društvu i sa svim ostalim javnim ustanovama i institucijama. Sve redom šire osećaj bespomoćnosti. Svaka pruža otpor zahtevima za transparentnošću u radu kao da ti zahtevi podrazumevaju da će bez oka ostati.
Pratim kampanju i uočavam: svima usta puna reformi, a niko da se pređe da makar T od Transparentnosti pomene kao OSNOVU bilo kakve smislene reforme.
Izuzev Radulovića.
Jedino on shvata da je transparentnost OSNOV svake reforme i sistemske borbe protiv korupcije.
U stvari - verovatno nije jedini koji to shvata, ali je svakako jedini koji u ovoj kampanji sebi može da dozvoli da na transparentnosti insistira.
*****
Od suštinske je važnosti da svi ugovori koje država u ime građana potpisuje budu dostupnu tim istim građanima.
Kada već potpisani ugovori jednom budu objavljeni, svako sledeće potpisivanje bilo kakvog ugovora odigravaće se uz svest da će ugovor biti stavljen na uvid javnosti.
Nije li to najjednostavniji i najjeftiniji način borbe protiv korupcije?
Nije li to najjednostavniji i najjeftiniji način osnaživanja institucija i povratka poverenja u njih?
Dobra rešenja su uvek jednostavna.