Zavoleo sam i pravilno shvatio ovu latinsku izreku od kad sam se još u ranim godinama susreo s njom. Ipak priznajem, iako sam se svojski trudio, moji pokušaji da se vladam po njoj, da je u životu sprovodim, u detinjstvu su mi bili prilično traljavi. Nije mi bilo lako uzdržati se a da se ne pohvalim nekim svojim dobrim delom.
A da, izreka slobodno prevedena glasi: Ko učini neka ćuti, kome je učinjeno neka priča.
Hvalisavost je jedna od najstabilnijih i najsnažnijih ljudskih karakteristika! Hvalimo se, hvalimo sebe, svuda i na svakom mestu, lažemo i dodajemo, farbamo, lakiramo i prekrajamo, sve dok ne zadovoljimo svoju halapljivu hvalisavost. To kako ćemo izgledati u tuđim očima, važnije nam je od istine, koja skoro uvek, zatrpana hvalisavošću, postaje nevažna, marginalna. Pa čak i kad govorimo čistu istinu o tome kako smo ovoj ili onom pomogli, učinili dobro, izgovoreno, rečeno na glas, etrovano, gubi suštinu, svrhu, postaje bljutavo i nedostojno!
Pre desetak dana sam zamolio svog dugogodišnjeg prijatelja da mi pomogne kao što mi je pomogao pre pet, šest godina, tako sam baš rekao! Namrštio se, razmišljao i rekao mi da se ne seća toga. Naravno da mi je pomogao i ovog puta ali je i dalje tvrdio da se ne seća, da ništa ne zna o tome. Iako sam pokušavao da ga podsetim, odrečno je odmahivao glavom. To je TO!
Moj brat od strica Vule mi je u životu pomagao nebrojeno puta. Imao je neverovatno istančan osećaj da oceni kada mi je pomoć bila neophodna i uvek se pojavljivao u pravi čas! Nikada mi nije dozvolio da mu se zahvalim, prekidao bi me odmahujući rukom: Burazeru idemo da ručamo, šteta što više ne piješ a bogami i ja sam reducirao alkohol ali nama i nije potrebno piće da bi nam bilo lepo, a? I to je TO!
Kada nam je požar 2009 godine pojeo skoro sve što smo imali, iz mase nezainteresovanih i ravnodušnih ljudi, komšija na prvom mestu, bilo je i bliskih i najbližih rođaka, pojavio se bračni par, i jesmo i nismo prijatelji, više nekako dobri poznanici, zagrlio nas je onako pocrnele i unezverene, pomazio, pomilovao pogledom i rečima, doneli su nam ćebad, perjane jastuke, dunje, muž je Sremac, lonac sveže kuvanog pasulja i nekoliko stotina evra! I nastavili su tako mesecima, sve dok nismo koliko toliko stan doveli u iole pristojno stanje. Naše iskreno zahvaljivanje, bivalo im je neprijatno: I vi biste isto uradili za nas...i šta smo pa to... doneli vam ono što smo imali...e a za pasulj prihvatam, šalio se muž, to ćete morati da nam vratite. I to je TO!
Odnesem slike, dvadesetak i više, sve velikog formata, na ramljenje u Fabris, firmu koja mi uramljuje slike od osnivanja. Neprijatno mi je ali pitam Branku da li mogu da sačekaju dok mi Ministarstvo kulture i Gradski sekretarijat za kulturu uplate lovu?! Ma naravno gospodine Mikele, pa vi ste naša stara mušterija, skoro pa zaštitni znak, nemojte da brinete, kad budete imali platićete. Sirotinjo i bogu si teška, pomislim ali i to je TO!
Činite drugima dobro kad god možete ili ste u prilici! Osmeh je dobar i lepa reč ako ništa drugo ne možete da učinite. Zagrljaj, razumevanje. Ne bacajte hleb u kontejner, uvijte ga u kesu i stavite na vidno mesto. Volite sve bez razlike. Niko ne mora da zna za to, dovoljni ste vi i osoba kojoj se osmehujete. Štitite tuđi ponos! Napisah ponos! Evo istinite priče kojom kršim gore navedeno pravilo. Benigna je pa se nadam da mi nećete mnogo zameriti. Dugo putujem tramvajem kad se vraćam od Radmile kući pa zato a i uvek nosim knjigu, ponekad i nešto za grickanje. Pre oko mesec dana, bilo je devet sati uveče, uđem u tramvaj kod Šest kaplara, skoro prazan, sedam ispod najsvetlije neonke, otvaram knjigu (Priče sa Kolime, Varlama Šalamova), počinjem da čitam i iz šuškavog omota vadim neke napolitanke. Više osetim nego vidim pogled! Preko puta sa leve strane sedi dečak od svojih dvanaest, trinaest godina i na krilu nežno i s pažnjom drži mališana ne starijeg od dve godine. Taj mališa, njegov pogled je fokusiran na napolitanke, ne trepće! Tamnoputi su, lepi, njihove oči u meni izazivaju sećanje na Indiju. Mališan i dalje ne odvaja pogled, izvadim napolitanku, pružim mu je a stariji mi kaže: Hvala gospodine, već je večerao. Ponos izbija iz svake njegove reči, iz glasa, iz očiju, iz celog njega! Dajem maleckom napolitanku koju on grčevito stegne šaćicom a starijem, pažljivo kao da hodam po jajima: Ti si već veliki, znaš kakva su deca, neka se zasladi. Osmehne mi se: Hvala gospodine, niste trebali. Kad sam ustao da siđem, zahvalio mi se još jednom, dodajući kao pozdrav: Neka vas sreća prati! I vas obojicu lepi moji, odgovorio sam osećajući naviruće suze i grč u grlu!
Ne pričajte, činite!