Juce je u Beogradu u Medija centru u Knez Mihajlovoj ulici odrzana je promocija knjige "Zenska strana rata" u izdanju Zena u crnom koju su priredile Lina Vuskovic i Zorica Trifunovic. Dah teatar je izveo performans pred nas pedesetak, umesto klasicne govorancije. Onda je nastao tajac. Trebalo je publika da govori ali nam nije bilo lako: price su jako bile potresne, ljudske zenske price, dokumentarne naracije...beyond literature...odavno sam zapazila da kad ljudi govore i pisu u emotivnom naboju bilo da je sreca ili strah da svi postaju pisci. Mejdutim te price mogu biti i katarzicne pod uslovom da postoje uslovi za katarzu. Ono sto sam ja juce osetila je da posle svih ovih godina od kako su te price napisane, da mi jos uvek zivimo u tim jeziivim pricama rata kao da sutra mogu opet da se dogode. Zasto znate i sami, odnosno ja stvarno ne znam zasto je tako moralo biti. Juce mi drug kaze, eto taman sam mislio da ce moja 13 godisnja cerka da odraste u nekom drugoj atmosferi za razliku od mog starijeg sina, koji ima uzrast huligana sa beogradskih ulica...medjutim stvari krecu na dole opet.
Na promociji nije bilo mnogo ljudi, cak ni nasih ljudi; bilo je dosta policije jer je ZUC "visoko riskantna grupa". Meni i dalje deluje to kao lecenje posledica a ne uzroka rizika ali dobro, bolje da nas cuvaju od nasilnika nego da nas serviraju istim.
Ovih dana osecam da vlada neki tajac svuda oko mene; prosto ni ljudi s ulice ni s medija ne smeju da izgovore neke reci i misle, ispravne ili ne koje su do pre otcepljenja Kosova bacali u raspravu s manje ili vise argumenta. Stupor, autocenzura, strah i nedoumica, cesto i bes stvaraju neku psihozu jednoumlja. Mene to sve vise plasi: strah od nasilja po beogradskim ulicama 21 februara je prosao, imam sliku i obajsnjenje za sve sto se desilo, ali sta je sad ovo? Na manipulacije dogadjajima cujem samo neku jezivu tisinu. Zveci.