"Ovaj chovek je mnogo vazhniji od mene! Morao bi biti placen mnogo vishe nego ja jer je mnogo talentovaniji od mene."
Cuvene rechi koju je izgovori Pablo Picasso, gledajuci pri tom u veselog kuzhdravog roma, koji je na svojoj gitari upravo pisao nove stranice flamenga dajuci mu jednu potpuno novu dimenziju, onu koja dolazi iz dubine ciganske dushe, protkana maestralnom tehnikom jednog od najvecih gitarista svih vremena.
Te rechi, kao i chuveni potpis Pabla Picassa na gitari, kreirali su legendu
Mladi rom je bio Ricardo Baliardi, kojeg su zbog njegove bravurozne tehnike na gitari zvali i "mala ruka od srebra" ili Manitas de Plata.
Rodjen u ciganskom karavanu, negde u okolini Sete (juzhna Francuska)1921 godine, Manitas je veci dio svog chergarskog zhivota proveo svirajuci kao ulichni svirach, ili po chergarskim feshtama, sve do trenutka dok nije zajedno sa svojom chergom doshao u Arles.
Te 1964 godine u vreme koride u Arlesu, Picasso je u jednoj od bashta Aerlskih restorana, okruzhen Francuskim jet-setom, prvi put chuo maestralno sviranje kuzhdravog roma i pozheleo da ga upozna ne skrivajuci radost i odushevljenje onim shto je chuo.
Prijateljstvo koje se stvorilo izmedju dve srodne umetnichke dushe, shirom je otvorilo vrata slave Manitasu, jer je pocheo da svira po mnogim privatnim partijima velikih zvezda iz umetnichkih krugova Francuske i shirom sveta. Menedzeri nisu ostali imuni na nadolazecu gipsy zvezdu pa su pocheli da mu organizuju koncerte shirom sveta;od Amerike , Evrope, jugoistochne Azije, pa sve do Australije.
Svakako najznachajniji nastupi su mu bili u chuvenom Carnegie Hall-u i Londonskom Royal Albert Hall-u , a svedochanstvo je i album pod nazivom "Special 4th Carnegie Hall concert".
Mnoge slavne lichnosti kao shto su (pored Picassa) Salvador Dali, Brigitte Bardot, Marlon Brando, Klaus Kinski, Maurice Chevalier, kao i Charli Chaplin su zheleli biti rado vidjeni u Manitasovom drushtvu. Srebreni prsti su znali napraviti nevidjenu atmosferu, a charobni zvuk flamenga je josh dugo nakon burnih noci odzvanjao u mislima sretnika koji su se zatekli na takvim mestima.
Chak je i poslovichno hladna Engleska kraljica Elizabeth II obozhavala njegovu muziku i oprashtala mu neformalno ponashanje prilikom njegovih spektakularnih nastupa na engleskom dvoru.
Lutajuci ciganski trubadur je postao bogat i slavan, a da se nije znao ni potpisati (kazhu da je josh uvek analfabeta), a Jan Cocteaus je snimio, sada vec kultni film o magichnim danima na jugu Francuske, pod nazivom "Le Passager".
Kao i slike njegovog prijatelja Picassa, Manitasov andaluzijski flamengo je sadrzhao u sebi dozu ekscentrichnosti i iritirajuce panike, atraktivne u isto vreme, a mnogi su njegov apstraktni izraz uporedjivali sa rockom ili chak punkom flamenga.
Ali rajski provodi, bogatstvo i slava sa sobom nosi i nepredvidjene posledice. Naivna dobrocudnost i vera u ljude je doprinelo da se u njegov zhivot umesha i mnogo falsh prijatelja, koji su pocheli da iskorishtavaju njegovu 'Grof Mishkinovsku' dobrotu, a zbog kojih je Manitas odluchio da se povuche iz javnog zhivota.
U ranim 80-im se povukao u svoju kucu na jugu Francuske svirajuci samo za sebe i svoje "senjoritas" i njima dajuci svu svoju emociju.
Manitas je ne samo "godfather" Andaluzijskog flamenga, nego i velika podrshka proslavljenim Gipsy Kingsima, kao i inspiracija novim gipsy muzicharima kao shto je i Thierry Titi Robin nova zvezda gipsy jazz scene, momku koji svira, pored gitare, oud (ud) i buzuki, a koji je otishao josh dublje u korene gipsy muzike svirajuci sa Romima iz Radzakstana, sufi muzicharima iz severne Indije i Pakistana, pa chak i sa Esmom Redzepovom, ali o njemu cu verovatno kasnije napisati poseban blog.
Ipak je 2004-te Manitas, na nagovor svojih prijatelja, ali i zbog nedostatka novca, odluchio da se vrati i snimi album pod nazivom "Flores de mi Corazon".
Andaluzijska magija se nastavlja...