... objavite na Tviteru ili Fejsu!
Metaforičan naslov: zgrada je Srbija, požar je tamošnja ekonomska situacija, a tvitovanje i fejsovanje je iznošenje mišljenja, analiza i sugestija nemetaforničnih virtuelno-realnih prijatelja na previsokim nivoima svesti i bitisanja.
Izvinjenje: ja bih sada morao da radim, baš frka na poslu, ali kako to često bila baš mi se sada i pričitalo blogova, i prikomentarisalo, a i zasvrbelo da nešto "više" iscedim iz malo znanja, uglavnom neproverenog, i puno pretpostavki, pa logike sumnjivih strukturalno-dinamičkih osobina.
Kada smo mi, nas tri ortaka, u prvo .com pucanje ušli pre više od deset godina sa oko 100 zaposlenih u firmi to je bila "divna" prilika da teorijsko znanje nižeg kvaliteta koje je bilo ispod časti nama "intelektualcima", pa značajnim "teoretičarima" i "ideolozima", ipak proverimo i u praksi - kako preživeti bez otpuštanja nama dragih i pametnih, pa vrednih kolega i prijatelja.
Oko deset ljudi je ipak moralo da ide i ja se i danas osećam neprijatno zbog toga pošto niko nije bio loš čovek. Od rešenja tih dana i godina sećam se samo jednog koje ne samo da nije bilo dramatično surovije od otkaza nego je čak sipatičan "incident".
Naime, jedan lep, zgodan, pametan i vredan, tih i totalno neagresivan Englez je pristao da ode i radi iz Beograda na mnogo manjoj plati. To bi bilo cool da ga nisu dočekali lokalni "zlikovci" pa počeli da ga upoznaju sa drugaricama koje su vrlo rado izlazile sa njim u bioskom pa komentarisale kako je on jedan lep, zgodan, pametan i zabavan Englez, samo totalno neagresivan :)
Da li je na kraju "platio glavom" ja ne znam i ne bih vam ni rekao, ali mi je ovo sećanje potrebno da mi ne bi ponovo proradio "čir" kako se setim sledećin četirpet "divnih" godina sa jako mnogo "opcija" koje su išle odmah iza prestanka uzimanja plata iz firme od strane nas direktora i suvlasnika: izvaditi decu iz dobrih škola, unositi manje kalorija od baznog metabolizma, prodati kuću, prodati bubreg ili jednu moždanu hemisferu, prodati jedno ili više dece, prodati ženu.
Najviše sam razmišljao o prodaji moždane hemisfere i žene, ali sam se na kraju ipak odlučio za vredan rad nad revolving kreditima, ekonomisanjem sa istinama kako se aplicira za nove kreditne kartice, refinansiranjima raznim i neplaćanjima računa.
Elem, ja sam se oporavio tek kada smo prodali firmu I u tom trenutku sam bio "dekorisan" sa hipotekom na kuću od oko 10 mojih sadašnjih godišnjih bruto plata, i to je jeftina pozajmica, i jedno tri moje sadašnje bruto plate dugova na karticama i short-term pozajmicama gde su kamate "umereno do naglašeno kreativnije".
Pa tako, ja sam rizikovao samo nas, pet komada Novkovića, i, iskreno, nemam pojma kako bih reagovao da sam u "rukavu" imao jedno sedam miliona ljudi i dokle bi moja Prigrevačka i Lička hrabrost išla (ovo je reklama, ja imam puno dragih prijatelja Crnogoraca pa učim usput) da mi se pored dva stara "nezgodna" fronta kada je hrabrost u pitanju (žene i zubari) otvorio i ovaj treći - strah od srljanja i napadanja zida glavom.
Pa kad vidim, a možda vidim pogrešno, pozajmljivanje novca koji ide i do milijardi, po kamatama od recimo 9%, i da ne objašnjavam kolika je to kamata, da bi se ili refinansirale pozajmice sa nižim kamatama koje više ne mogu da se otplaćuju, ili izbegla nervoza dragih nam ljudi što po državnim institucijama, u radno vreme, pretstavljaju političke partije u takmičenju u igranju Tetrisa (šta god da je the flavour of the day), kad to vidim ...
... ja mislim da je svako ko je spreman da odsupi od klasičnih civilizacijskih normi tihog, smirenog I promišljenog, pa neagresivnog iznošenja problema, nego se popne na praznu gajbu piva na Terazijama i počne da se drekenja iz petnih žila, zaslužio da pređe cenzus, ma šta mu se "vrtelo" ispod haube.
Ili da se to ostavi lepo deci, što bi bi rekla Dva Kuma (Papetovića znate ovde sa bloga): Maneat nostros ea cura nepotis (Neka ova briga ostane našim potomcima) (ne derem se, samo kopiram naslov sa starog bloga pošto me mrzi da prekucavam).