Morao sam da prestanem da pušim da bih poceo ozbiljno razmišljati o pušenju. Mozak bez nikotina bolje razmišlja o nikotinu, il je možda obratno, nisam siguran.
Elem, vec treći dan prestanka pušenja, kad porivi za cigaretom postaju najjači, počeo sam o pušenju razmišljati kao o filosofskom pitanju. Da, naravno, ukoliko se o pušenju razmišlja u kontekstu zdravlja, nema tu čovek o čemu razmišljati- sem kazati zbogom cigareti i zdravo djaci.
Da li je moje prrebacivanje teme pušenja u polje filozofije, bio samo odličan izgovor? Hm, to je samo po sebi filosofsko pitanje, no krenimo redom.
Nisam pušio pušenja radi, kao sto ne čitam čitanja radi ili kao sto ne pišem pisanja radi. Sve su ovo, meni licno, užitci u kojima sam uživao. Problem leži u tom sto su svi navedeni užitci prožeti duvanskim dimom pa u nedostatku istog, tako se barem čini, ništa više nije kao što je bilo, ni čitanje, ni pisanje pa ni samo razmišljanje na ovu ‘il bilo koju drugu temu.
Strah od prestanka pušenja je strah od nemogućnosti da uživaš u stvarima koje bez dima ustvari gube dobropoznat okus ili šmek. Sa druge strane, činjenice koje pokušavaš na silu da ubaciš u mozak, a odnose se na to da radiš nešto dobro za svoje zdravlje, koliko god bile istinite, isuviše su slabe i bledunjave da bi ti nadomestile ono što gubiš prestankom pušenja.
Nepušačima nije naravno jasno šta to pušači gube, sem dobrano uvećane šanse za jednu od mnogih bolesti koje uzrokuje cigareta sa svojih 4000 sastojaka od kojih nema jednog da valja.
Nerazumevanje pušača i nepušača je razumljivo. Uostalom, i sam sam smatrao da nepušači ne znaju šta propuštaju kad posle dobrog obroka, završenog posla, napisanog bloga, stresnog dana ili uz razgovor i piće zapališ cigaretu...osetiš taj smirujuci uticaj nikotina na receptore u mozgu.
Prvih dana prestanka je bilo teško, makar meni. Medjutim, simptomi odlaska nikotina iz organizma koliko god bili nelagodni ipak prodju. Cak i porivi za cigaretom se razrede, a njihov intenzitet postaje sve slabiji. Nauči čovek relativno brzo da ponovo počne da radi sve one stvari koje je nekad radio uz duvanski dim. Ja recimo prvi dan nisam bio sposoban napisati komentar, a sad eto pišem blog bez duvana/ i to sa kvačicama : )
Uprkos svim ovim pozitivnim stvarima, jedan problem je ostao: da li sam sretan? Hm, pa da, jesam. Ne trujem se više; štedim svakodnevno. Fizički se osecam bolje, ili mi se bar tako čini. Ustvari, čekaj, ipak ne baš. Nisam sretan.
Imam osećaj da sam trampio nešto u čemu sam uživao, zarad mogućnosti da smanjim rizik od bolesti, odnosno da sebi produžim život. Drugim rečima, žrtvovao sam siguran užitak zarad nečega što se može podvesti pod statistiku ili verovatnoću.
Dao sam nešto što je bilo sigurno za nešto što je verovatno; prilicno loš deal. Ostao je prazan prostor koji zjapi, preti da nervozu pretvori u konstantno stanje svesti.
Ako čovek pušenje stavi u ovakav okvir, tu nema pomoci ni od medikamenata, ni od pozitivnih efakata po zdravlje, tapšanja po ramenu, ili od zastrašajuće statistike. Sa druge strane, ovo je, makar za mene, bio jedini način da se problem postavi, kako bi se isti rešio, trajno.
Nije pitanje hocu li se moći "odbraniti" od poriva za pušenjem koji ionako vremenom postaju sve redji i sve slabiji, već je krucijalno pitanje hoću li uspeti uživati u nepušenju isto onoliko koliko u pušenju? Hoću li pronaći nacina da osetim užitak slobode od zavisnosti ili ću to samo glasno ponavljati kao napamet naucenu frazu, a duboko u sebi zavideti onim što robuju užitku nikotina.
Jasan odgovor na ovu dilemu nisam imao, ali ono sto se nadziralo nije zracilo optimizmom, naprotiv.
Utakmice koje vodimo u sebi, protiv sebe su najteže utakmice. Ljudi uz nas, iako bitni, su često publika koja nam da aplauz kad zabijemo gol, ili kad je slažemo da smo ga zabili.
Medjutim, Neko iz publike, iako sa namerom, a opet totalno nenamerno, može nam nabaciti šansu ili loptu za cist gol.
Blogokolega Bojan Budimac mi je jedan takav zicer poklonio knjigom "The Easy Way to Stop Smoking"(Allen Carr).
Zahvaljujuci Budimcu, odnosno pomenutom Alenu Caru, trenutno vodim u toj mojoj utakmici po prvi put uživajuci u užitku nepušenja.
Dotičnom sam autoru, usput prešavši preko nekoliko budalaština, dozvolio da me "uhvati" za ruku i odvede ne pred ogledalo, vec direktno na teren moje utakmice, u moju glavu, i tamo mi postavi nekoliko krucijalnih pitanja koje se mogu svesti na :
Pušenje, čemu?
O mom "dijalogu" sa knjigom, mojim odgovorima i kako je meni pomogla knjiga, u sledecem blogu, a zašto ne, možda i u komentarima.