Serendipity, lepu reč u engleskom jeziku, najlakše je objasniti kao onaj momenat radosti koji nastaje usled traženja jedne stvari, a pronalaženja neke sasvim druge. U nekim magazinima to se može desiti dok ih listate, ili, u knjižari kad slučajno naiđete na interesantnu knjigu na nekoj zabačenoj polici, kad već odustanete od traženja one prve, zbog koje ste došli. Mnogi misle i kažu da na internetu nema ovakvih srećnih otkrića. Tvrdim da je ovo netačno, zbog puno sopstvenih lepih i pozitivnih iskustava po socijalnim mrežama. Serendipity momenti jednostavno (blažena bila ona opcija share) napajaju i osnažuju sve socijalne mreže. A youtube je jedan od odličnih primera. Tražeći soundtrack iz filma koji sam nedavno gledala, a da bih došla do imena izvođača jedne pesme iz njega pošto mi se memorija zablokirala, bila sam uhvaćena u čudesan splet i niz video klipova i linkova, od ovog, do onog, pa trećeg, četvrtog, petog, i, gle čuda.... stigla sam do intervjua sa Suzanne Verdal, datog za BBC Radio u junu 1998.g.
Tu ustvari počinje moja današnja priča.
Kad je davnih šezdesetih godina prošlog veka Leonard Cohen izdao prvu zbirku pesama Parasites of Heaven, pre slave, pre poezije za sva vremena, pre novca, postojala je jedna žena, Suzanne Verdal. U zbirci je bila i pesma Suzanne Takes You Down, za koju je ubrzo napisana i muzika. Pesmu pod naslovom Suzanne je prvo otpevala Judy Collins, pa tek potom Cohen i drugi. To je bio okidač i dovoljno da Cohen stekne reputaciju i slavu. Ostalo je istorija.
Slušala sam pesmu mnogo puta, u mnogim izvođenjima, ali nisam znala priču o tome ko je ustvari bila Suzanne. Mnogi su pričali da je to bila Cohen-ova žena Suzanne Elrod, ali u pitanju je bila druga ličnost, druga žena, Cohen-ova muza i inspiracija iz tog vremena - Suzanne Verdal, prvo devojka, pa žena montrealskog vajara Armanda Vaillancourta, Cohenovog prijatelja.
Sa lepim i zgodnim parom Vaillancourt, Cohen se upoznao i družio tih godina kad je cvetala montrealska bitnička scena, i sam deo iste, kad nije bilo nikog, a da nešto znači u tom miljeu, ko Vaillantcour-ove nije poznavao. Posebno Suzzane, mladu, lepu avangardnu plesačicu i koreografkinju. Svi su bili zaljubljeni u Suzanne, i sve su bile zaljubljene u Armanda, govorio je Cohen. On je posebno voleo da ih gleda dok plešu.
“There was a woman named Suzanne,” Cohen remembers, “who was the wife of a friend of mine, Armand Vaillancourt, who is a great Montreal sculptor, still a friend of mine, and his wife was Suzanne Vaillancourt. She invited me down to her place near the river, and she did serve me Constant tea filled with little pieces of orange.”
Iako nisu bili ljubavnici u pravom smislu reči, odnos Suzanne i Cohena bio je neobičan, intenzivan, oslikan montrealskim lifestyle-om tog vremena. Posebno intenzivan kad se Suzanne razvela od vajara A.V. Ona se odselila sa ćerkom u kuću na obali reke St. Lawrence, blizu crkve u koju je odlazila, gde je Cohen počeo sve češće da je posećuje. Vodili su duge noćne razgovore o poeziji, životu i religiji. Suzanne je bila stvarno čudesno lepa, onako otkačeno obučena u rags and feathers kupljene na tezgama Vojske spasa, pod svetlima upaljenih sveća. Svi ti detalji obuhvaćeni su Cohenovom poetskom vizijom njihovog odnosa, ali seksa među njima nije bilo... the truth is that he only imagined having sex with her; the scent of tangerines wafting through her skirts.
“It was a very private thing that I felt like I had with Leonard,” Suzanne recalls. “It was kind of like a very ‘sympathical’ wavelength thing—that we would read each other’s minds. We were very in tune with each other.”
Slušajući pesmu, između stihova ipak izranja pitanje - da li je moguće da nisu bili ljubavnici? Oboje su izjavljivali da nisu. Suzanne je tvrdila da je ona bila ta koja je postavila granice njihovog odnosa. Oboje nisu hteli da seksom kompromituju lepotu i čistoću te intelektualne i duhovne povezanosti. Ali, izgleda da je to bilo prilično teško, po onome što je govorio Cohen.
“It’s not just the copulation,” Cohen said. “It is the whole understanding that we are irresistibly attracted to one another, and we have to deal with this. We are irresistibly lonely for each other, and we have to deal with this, and we have to deal with our bodies and with our hearts and souls and minds, and it’s an urgent appetite.”
A i Suzanne...
“I was the one that put the boundaries on that,” Suzanne said, “because Leonard is actually a very sexual man and very attractive and very charismatic. And I was very attracted to him, but somehow I didn’t want to spoil that preciousness, that infinite respect that I had for him, for our relationship, and I felt that a sexual encounter might demean it somehow.”
U međuvremenu pesma je rasla, bila popularna i u autorovoj i izvedbi mnogih pevača, i postala pravo umetničko delo, a Suzanne, želela to ili ne, prihvatila je na sebe i ušla u svu tu mitologiju muze. Međutim, dok je pesma postajala planetarni hit, pesniku i muzi su se putevi razišli. Slava je Cohena odvela iz Montreala, a i koreografkinju Suzanne njeni novi poslovi u SAD, tj. Los Angeles. Od tada je često živela na relaciji Venice Beach, California - Montreal - Santa Monica.
Od tada su se videli dvaput, negde oko sedamdesetih, i osamdesetih, kaže Suzanne. Jednom pri susretu joj je Cohen rekao nešto kao, devojko, poklonila si mi divnu pesmu....
I, više se nikad nisu videli.
U LA je Suzanne radila neke koreografije i nasnimavala francuske glasove u Holivudu. Živeći u Quebecu, govorila je odličan francuski. Živela je u prostranoj iznajmljenoj kući. Život, kakav je već, jednog dana je sve promenio. Suzanne je nezgodno pala sa merdevina na beton, penjući se u svoju kamp prikolicu, (neki pričaju da se desila saobraćajna nesreća), i teško povredila leđa i zglobove na rukama na koje se dočekala. Doktori su posle pričali da je to spasilo od potpune paralizovanosti. Kako bilo, više svakako nije mogla da igra i radi svoj posao. Gazda kuće u kojoj je živela, kad mu se požalila na veliku vlagu u kući i tražila da sanira te probleme, izbacio je na ulicu. Počeo je Suzanne-in life off the grid, tj. život usamljene, skoro bespomoćne i siromašne žene beskućnice. Nije se dala. Živela je na obali okeana u kamp prikolici, ali uvek uredna, čista, neobično obučena, komunikativna, okružena nekim drugim ljudima koji je vole, uvek spremna na pomoć i lepu reč za svakoga. A bilo je teško. Živela je zdravo, i nikad nije podlegla alkoholu i drogama. Kaže da je od toga čuvala samo njena velika plesačka disciplina.
Poslednje vesti o njoj kažu da u svojim odmaklim šezdesetim, više nije beskućnica, živi nov život u Santa Cruz-u, i radi kao fizikalni terapeut, masažer.
“Suzanne is one of these rare souls who is actually sincere and cares about life and people and sees the world in terms of beauty,” says her friend Raj. “A lot of people say that, but she’s one of these people who actually lives it.”
Dok možemo razmišljati o pesniku i pesnikovom ponašanju, pa na neki način i odgovornosti prema njegovoj muzi u svoj ovoj priči, možemo se upitati još ponešto. Gde su danas muze? Da li ta reč uopšte postoji u današnjem govoru? Ko danas u našoj ponositoj individualističkoj kulturi želi da služi nečijoj tuđoj imaginaciji? (ovo se odlično pita Lee Siegel, u članku Where have all the muses gone?) Nekad su muze bile skoro nevidljive, a Lee Siegel dalje kaže - da su današnje slavne muze više nego dostupne javnosti. Umesto kreativnosti i kreiranja naše masovne muze potiču eskapistička sanjarenja, obojena begom od realnosti, rekla bih ja. Istina je da je sanjarenje tamo gde počinje umetnost. Budući u univerzalnom zaludnom, jalovom transu možda se u svakom od nas skriva potencijalni Picasso, Mozzart,...hmm, ko to zna?! Sve ovo je svakako zgodno za naše doba sa mnogo skromnijim ambicijama, gde za one muze kao da nema posla.
Nego, da se vratim na početak priče o Suzanne kao Cohenovoj muzi, toj platonskoj ljubavi...
Šta mislite o tome da možete nekog da inspirišete toliko, da o vama napiše takve stihove kao Cohen, ili neki drugi pesnik/inja?