Budućnost| Društvo| Eksperimenti u blogovanju| Kultura| Ljubav

Ko je ubio Boru Pekicha?

Srđan Fuchs RSS / 02.04.2014. u 19:37

Ko je ubio Boru Pekicha?

Prema samom Bori, ubio ga je Pan, Svirač iz Zlatnih Vremena, bog pastira i frigijske magične frule, povremeni prijatelj boga Dionisa i zaljubljenik u žene. Prethodne noći se Pan javio mojoj ženi u snu i tiho i samouvereno joj je izrecitovao stih koji ona nikada nije uspela da pročita pre tog usnuća, isti stih koji je Bori Pekichu izrecitovao njegov dobar drugar, pesnik, stih koji će ga i uvesti u tragediju i sprovesti u smrt,

„Vratiću se kao refren što se vraća,

U maštu tvoju dovršenu bedom,

Kroz snove tvoje oblik, biće redom,

Moja će sena kao Pan s frulom da korača.“


 

Molder u meni se momentalno, razume se, zaintrigirao za slučaj i pripisao ga, doista, uticaju Pana, zapravo u traljavoj mimikriji Pana u kojega su se inkorporirale nezemaljske sile u nastojanju da spreče suprugu da dođe do poznanja – istine. Skali, ponovo razumljivo, jeste momentalno rigidno odbacila sve ove sumnje te pripisala slučaj autosugestiji supruge, navodeći na misao da ona ovaj stih ipak nije srela prvi put u usnuću već ga je, krajičkom svesti, pročitala na tren pre nego je usnula i tamo srela mističnog Svirača iz Zlatnih vremena. Obratio sam se za pomoć samom Bori, krenuvši od kraja:

„Ostaje mi samo priču da završim. Mnogo vremena nemam. Iza zatvorenog prozora i spuštene zavese jesenji vetar malaksava i setna pesma Svirača Zlatnih vremena jasno se čuje.

Osvrnuh se oko sebe. Bio sam umoran ali i zadovoljan. Moja soba je bila kao nekad. Bila je to soba iz 1946. Soba u piramidi moje mladosti.

Otvorio sam prozor i čekao s nožem za sečenje hartije.“

Čekao je da ubije Pana. Pan je pre toga napastvovao život njegovog prijatelja Pesnika. Kada je, na vrhuncu drame, Bora Pekich ušao u stan svog prijatelja u Krunskoj, zatekao je Pana tamo ubijenog nožem u lokvi krvi, dok je sam Pesnik nestao bez traga. Ovakav zaplet me je neminovno s kraja morao vratiti na uvod.

 __________

 

Bora se, prema vlastitim kazivanjima, vratio u Beograd 1987. godine nakon gotovo dve decenije egzila. U egzil je otišao sam, svojom odlukom, nije ga nikom objašnjavao a nije ni imao potrebu objašnjavati bilo kome bilo šta.  Pripadao je srpskoj građanskoj porodici i nije se pronašao u ishodu Revolucije.  Poticao je iz imućne porodice srednjeg sloja, porodice što je zaboravila (ili potisnula?) revolucionarne okrutnosti i što je vaspitavala svoje potomke u duhu prosvećenosti i tehnologije napretka, podrazumevajući, razume se, društveni uspeh kao njihovu primordijalnu svrhu. Posle 1944. godine, porodica se osećala kao da živi u građanskom getu, u bednoj izolaciji. U nekom momentu porodične povesti je odlučio sam, bez obrazloženja, da ode i otišao je u London. Nakon gotovo dve decenije se, isto tako, bez obrazloženja odlučio vratiti. Govorio je o čupanju iz korena odlaskom, i nemogućnosti da se u tuđini pronađe valjano tlo i, skladstveno, ono što bi sledilo bilo bi uvenuće, ili puštanje drugih korena, lažnih, veštačkih, pseudoalibija... Ponovno, povratkom bi dolazilo do nesporazuma, ne zato što zemlja nije spremna nas da prihvati, već mi nismo bili spremni više da prihvatimo nju...

U susretu sa prijateljem, pesnikom, živnule su i uspomene koje je nosio robotično, samo kao uzorke književnih slika, svojevrsne književne legure svesti u koje je umetao uspomene bez osećanja, kao u Godinama Koje Su Pojeli Skakavci, sećao se školskog druga, S.,

„Video sam svoje drugove kako krvare, prolazeći kroz tunel neljudske mržnje, koji će se tek dve-tri godine kasnije nazvati 'Toplim zecom' i u svoj topli zagrljaj primiti mnoge učesnike ovog iz 1946. Video sam svoje drugove kako ćute. Video sam sebe kako ćutim. Video sam decu kako viču 'Smrt!', a nemaju ni 12 godina. Video sam decu kako pokušavaju drugom ljudskom biću, starijem od njih jedva za koju godinu, naneti uvredu i kako u tome uspevaju. Video sam na podijumu konstruktore ovog živog zida kako uživaju u svojoj maloj revoluciji, u svojoj igri sa životima školskih drugova. Video sam i te naše drugove. Jednog maturanta kako pada pod nogama rulje, diže se, ponovo pada, i njegovo krvavo lice na krvavim vratima kad se poslednji put prema sali okrenuo da svoje drugove poslednji put pogleda u lice i primi poslednji udarac...“

Pesnik je u priču uveo Pana. Pan je izgledao kao mladić zlatne kose, odeven kao u starim vremenima, u košulji tirkiznoplave boje i uzanim belim pantalonama. Bio je ljubomoran i ogorčen pesnikovim stvaralaštvom i došao je da ga kazni. Kažnjavao ga je mržnjom i prezirom i nagoveštavao najgori mogući ishod po pesnika. Bori je cela ta priča bila shizofrena. Znao je i sam da su pisci skloni tim podelama ličnosti i halucinacijama, nekada izazvanim prekomernom upotrebom alkohola ili opijata, ali nešto ga je privuklo, zapravo način na koji su mu se počele vraćati iskorenjene uspomene.

„Sedeli smo, ćutali, čekali. Posmatrao sam ulicu kojom sam prolazio na putu do škole. Gimnazija se nalazila u Njegoševoj. Put strminom Makenzijeve bio je brži ali smo išli Krunskom. Ne verujem zbog drvoreda koji nas je štitio od sunca i kiše. Pre će biti da je to bila jedna od retkih beogradskih ulica koja je preživela hitro prilagođavanje arhitekata novom dobu. U njoj smo se osećali u svom gradu, iza čijih niskih, secesionističkih kuća, je bio tuđinski, ružan, neprijateljski.

Obuze me tuga. Ulice će se još dugo Slaviji spuštati. Spuštati bez mene. Bez mog prijatelja. Bez ijednog od nas. Mi ćemo u njoj biti mrtvaci. Nećemo se ni videti. Žurićemo u školu, u bioskop, na sastanak s devojkom, ni od koga primećeni, ne smetajući prolaznicima, sudarajući se jedino s onima koji su davno pre nas njome koračali, pre nas bi bili mrtvi. I kao što mi njih, dok živi besmo, nikad nismo sreli, iako smo znali da su tu, ni nas niko neće videti. Niko neće znati da prolazi kroz groblje. Groblje je ličilo na svemir sa paralelnim vremenima, koja jedno za drugo nisu znala iako su u istom prostoru tekla.

Čuo sam korake. Dolazili su iz pravca Zorine, gde je ova Krunsku sekla, i bili užurbani. Ulicom je hitao mladić sa školskom torbom. Jednu je ruku držao na obrazu. Pod kandelabrom je zastao, skinuo s obraza ruku i otkrio rasekotinu iz koje je curila krv. Odmah sam ga prepoznao. Bio je to maturant S., o kome je govorio moj prijatelj. Upravo su ga izbacili iz gimnazije. Vraćao se Krunskom kući, osvrćući se iza sebe, gledajući prema zgradi u kojoj ga niko u zaštitu uzeo nije. Setio sam se da sam se tako i ja vraćao. Opet se čuše koraci. Bili su to moji pretučeni drugovi. Sablasti drugog doba, druge dimenzije, ali iste – istine. Svako je išao sam, oborene glave. Udaljen jedan od drugog. Dalek jedan drugome.

Mene u astralnoj povorci prošlosti nije bilo. Bio sam negde pozadi. Takođe sam. Takođe dalek. Lipe su se pretvarale u kesten i dužile senke. 'Pod kestenom senke duge, Izdali smo jedni druge, Izdali smo bez kapare, Jedni druge za dve pare'...“

Heh, Bora, moj Bora. Ovo poslednje je bio stih iz Orvelove 1984. Sećam se da sam i sam, kao mladi gimanzijalac, poviše gore u Krunskoj, zapravo u Proleterskih Brigada kako su je nazvali deca Revolucije, hodajući istim tim ulicama u savršenom nemiru duha i svesti nakon čitanja Orvela, svoj mir pronašao tek u Borinoj fantastičnoj prozi, Besnilu, Atlantidi, 1999. Mislim da sam počinjao da shvatam. Skali je bila u pravu, ipak nije Pan bio glavni zamešatelj, iako možda jeste delimično bio saučesnik u Borinoj smrti.

Konačno, tog odsudnog dana Bori je zazvonio telefon. S druge strane je bio glas prijatelja Pesnika, neprirodno (ili natprirodno?) miran. Rekao je da je ubio Svirača iz Zlatnih vremena. Ubio ga je u samoodbrani jer je ovaj prvi krenuo na njega. Ubistvo je učinio nožem. Šta god da bude, molio je Pesnik prijatelja, neka se zna, učinjeno je bilo u samoodbrani. Bora je pojurio u stan prijateljev u Krunskoj. Ušao je unutra, bilo je otključano. Shvatio je da je prijatelj, u svom nastupu ludila, potpuno preuredio enterijer iz 1987. godine u onaj iz 1944., kada su kao starmali, starci u telima petnaestogodišnjaka slušali, uz prigušeni džez i određeni ritam afrikanske žalopojke, metežnu radost ruskih oslobodilaca i naroda kojem više nisu pripadali s ulice ispod. Pronašao je i list hartije sa 1946. godine otkucanim stihovima za koje je Pesnik tvrdio da ih je uništio, još tada, 

„Vratiću se kao refren što se vraća,

U maštu tvoju dovršenu bedom,

Kroz snove tvoje oblik, biće redom,

Moja će sena kao Pan s frulom da korača.“

U hodniku je ležalo, u lokvi krvi, telo zlatokosog mladića odevenog kao u starim vremenima. Starog, poludelog, oronulog Pesnika nigde nije bilo. U njegovom kabinetu je pronašao i prijateljevu partijsku knjižicu. Datum učlanjenja Bori nije bio bitan. Nije više bio u 1987.

„Petnaest godina imam. Zadušnice su, 20. oktobar 1944.  Datum koji će u povest naroda ući kao dan oslobođenja Beograda a u moju biografiju kao jedno od najtužnijih iskustava. Duga okupacijska noć završena je, ali u ovoj sobi, uspomenama osvećenoj kripti mog detinjstva,  još je polumrak. Prozori su zatvoreni, zavese spuštene, bronzana hetera iz gole ruke ne rasipa svetlost. Struje nema. Kadaveričan sjaj karbidne lampe dodiruje lice prijatelja u fotelji. Do mene, kraj prozora, ne dopire. Ćutimo. Sve što se imalo reći, rečeno je. Vremena više ni za šta nema. Budućnost ne postoji. Mi smo mrtvi. Ako i preživimo, i kad prođu godine poklonjenog života, pa ako i prema nekom velikodušnijem budućem kantaru budemo proglašeni živima, mrtvaci ćemo biti. Ne zato što nam je drugi život darovan, nego što ni prvi nismo iskoristili.

S ulice se čuje bat nogu i pesma. Četiri godina čekala se pesma, četiri godine bat nogu. Ni ova pesma, ni ove noge. Koja i kakva se pesma očekivala nije bilo jasno, ali ova – nije. Reči se ne razabiraju ali ih znamo. Čuli smo ih od onih koji su hteli da budu pobednici pre pobednika...

... Sloboda koja je došla i nije bila naša... Svaka od tih sloboda drugome će pripasti, nijedna vama.“

Dragi moj Boro, nije sloboda došla u Srbiju ni danas, 2014. godine. 70 godina kasnije, i dalje čekamo kraj zatamnjenog prozora da nam neko zapeva pesmu slobode koju ćemo voleti. Mogu da zaključim slučaj, Pan te nije ubio, možda jeste lično, na čudan dejvidlinčovski način došao po tvoj identitet i odneo ga u kakav od mnogobrojnih astralnih svetova, koji neprimetno i uporedno postoje s našim vremenom. Mi smo te ubili. Budi u miru gde god da si.

~крај~

 

Овај мрежни унос је урађен уз помоћ приповетке Борислава Пекића, Свирач из Златних Времена, из збирке прича Нови Јерусалим, коју је 2001. године објавио новосадски издавач, Solaris.

 



Komentari (36)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

hajkula1 hajkula1 09:02 03.04.2014

Je li



Započeo si odličnu temu. Borislav Pekić na žalost nedovoljno je poznat. Temu si započeo dok ja upravo tražim knjigu SENTIMENTALNA POVEST BRITANSKOG CARSTVA da pročitam. Sinhronicitet

Srđan Fuchs Srđan Fuchs 20:18 03.04.2014

Re: Je li

hjuh, gotovo! sada je komplet. nisam bio siguran da li ću stići... ispod terase mi se čuje setni zvuk frule!



Bora legenda, drago mi je da ima još ljudi koji ga vole!
hajkula1 hajkula1 20:40 03.04.2014

Re: Je li

Srđan Fuchs
hjuh, gotovo! sada je komplet. nisam bio siguran da li ću stići... ispod terase mi se čuje setni zvuk frule!



Bora legenda, drago mi je da ima još ljudi koji ga vole!



Tako kad kažeš, fali još samo čorba.

Čovek je Borislav, malo poštovanja molim

Znam da ti to od milošte. Ali ipak, razumeš?


P.S.

Blogodruštvo na žurci kod krkara.
hajkula1 hajkula1 15:34 03.04.2014

Na mene je ovo bilo uticajno

Родио се у Подгорици 04.02.1930. Његов отац Војислав Д. Пекић је у Краљевини Југославији био високи државни чиновник, тако да су од Бориславовог рођења до 1941. живели у Старом и Новом Бечеју, Мркоњић Граду, Книну и Цетињу.[1] Почетком Другог светског рата, италијанске окупационе власти их протерују из Цетиња за Србију.[1] Његова породица се настанила у Баваништу (јужни Банат), а 1945. се селе у Београд.[1] По пресељењу у Београд 1945, образовање наставља у Трећој мушкој гимназији, где је матурирао 1948.[1] Убрзо после тога је био ухапшен:
Cquote2.png
Био сам члан илегалне студентско-гимназијске организације која се звала Савез демократске омладине Југославије. Ухапшен сам 7. новембра 1948, маја 1949. осуђен по Закону о кривичним делима против народа и државе, на првостепеном Окружном суду на 10 година, а потом ми је на Врховном суду (Народне Републике Србије 26. јуна 1949. године) казна повећана на 15 година затвора са присилним радом и извесним бројем година губитка грађанских права након издржане казне. Помилован сам 29. новембра 1953. године.
Cquote1.png

— Борислав Пекић[1]
Jaril Jaril 20:42 03.04.2014

Објављујем:

Ако су Људи икада живели, ја сам Човек.

Јер, ја, Арно, знам шта је неизвесност.


(1999)
grmfrm grmfrm 08:34 06.04.2014

Re: Објављујем:

Ако су Људи икада живели, ја сам Човек.

Јер, ја, Арно, знам шта је неизвесност.


Da to, i kraj Atlantide, bog te nisam pet dana dosao k sebi nakon tih knjiga.
hajkula1 hajkula1 21:33 03.04.2014

Na žalost

Propustila sam dosta od Pekićevog dela. Pazi kad osećam potrebu da se opravdam. Ili zbog nedostatka vremena ili neodgovarajućeg raspoloženja: ne mogu njegova dela da čitam tek onako, u prevozu, na plaži, između šporeta i pegle, na poslu u vreme pauze... a ja sam živela užurbano. Znaš kako je za mene idealno čitanje Pekićevih dela? Da čitam naglas, na smenu sa sinom i ćerkom a usput i da komentarišemo; nešto dvaput da se pročita s pauzom za razmišljanje.

Mene je zaintrigirao oreol zabranjenosti a onda me je privukla njegova sudbina. Neverica, kojim grehom se zaslužuje da iz gimnazijske klupe, bude osuđen na 15 godina zatvora. Ne znam ko da je u pitanju, imao bi me na svojoj strani. Razlog zašto sam počela da čitam i što sam nešto njegovo pročitala. Objasnila sam zašto se stidim. Još više se stidim zbog udarca pendrekom kod Doma omladine. Naslov bloga je po meri tog srama. Pa ja ne mogu od stida da napišem ime, ko je udarac dobio, mislim za dugo vremena naš najbolji književnik.




hajkula1 hajkula1 21:43 03.04.2014

Kako se desilo?

Mislim da je u duhu naslova bloga



NOSTALGIJA I BATINE
Razgovor sa novinarem povodom 9. marta 1991. (Prim. prir.)

Sve vreme sam bio sa gđom Vidom Ognjenović v. d. upravnika Narodnog pozorišta i sa gospodom Mićunovićem, Ninkovićem i drugima. Ništa se nije zbivalo što bi moglo da predoči događaje koji su nas čekali.

Bilo je, naravno, izvesnih stvari sa kojima se ja, kao demokrata, ne slažem, krilatica koje ja ne bih uzvikivao, ali to je stvar slobodne volje demonstranata, koji u svakoj demokratskoj zemlji imaju pravo da kažu ono što misle.

Došli smo pred Televiziju, gde smo hteli da kažemo nekoliko reči i da produžimo do Doma omladine, gde je bilo dogovoreno da nastavimo naš protest.

Dočekao nas je kordon milicije, momaka koji su miroljubivo izgledali i sa kojima sam ja sasvim lepo razgovarao.

Pre toga su sa prozora zgrade televizije izbačeni neki papiri, što sam ja protumačio željom da se ionako prljave beogradske ulice još više zaprljaju, pa da se posle demonstranti optuže da su svinje i varvari.

Kad je tuča počela, ja nisam bio na ulici, već sarn prešao preko puta da dovedem Vidu Ognjenović.

U tom trenutku sam video grupu milicionera kako trče iz pravca Glavne pošte i u trku vade pendreke. Oni su bili apsolutno izbezumljeni. Znam kako izgleda policija Engleske, pa i francuska policija je vrlo oštra, ali hladna.

Ja mislim da su bili ljuti zato što smo mi ceo dan bili na ulici i time ih maltretirali. Jedan od njih je kazao: »Kakva je to demokratija koja me zeza ceo dan.« Zamislite, taj čovek ne može da trpi demokratiju jedan dan. Kako bi mu bilo da potraje duže?

Onda je bez ikakvog upozorenja nastalo batinanje demonstranata koji su se povlačili.

Tukli su nas uz povike »Udri ih majku im njihovu!!« Bio sam iznenađen i zaprepašćen! Stao sam ispred naših ljudi pokušavajući da ih zaštitim. Kakvog ima smisla dobijati batine?

Nije čovek magarac da dobija batine. Treba da se čuvamo toga. Tada se dogodilo, ne znam kako, jedan milicioner mi je prosto prišao i udario me u nogu.

Nisam siguran, ali mislim da sam dobio i jedan udarac u glavu koji u tom trenutku nisam ni osetio, jer me je jako bolela noga od prvog udarca. Ta ista noga mi je već jednom prebijena u specijalnoj policiji, 1949. godine.

Prosto sam osetio nostalgiju, znate. Pale su mi i naočare, što je ćoravom čoveku veliki strah, jer ne vidi, a i vrtelo mi se u glavi i osetio sam nesvesticu.

Gojko Đogo mi je podigao naočare, progledao sam, i video nekolicinu redara koji su preostali na nogama nakon tuče i izveli me sa ulice.

Tada se već stanje smirilo. Tučnjava je vrlo kratko trajala. Nekoliko minuta, možda. Zatim smo se, naravno, vratili u Dom omladine i tamo održali jedan sastanak, nakon koga smo se razišli.

Moram samo dodati da ne mogu razumeti takvu reakciju policije. Pokušavam logički da je opravdam. Tražim od ministra, koji je zato odgovoran, da izvoli objasniti zašto je izdao takvu naredbu.

Da podnese dokaze — šta ga je primoralo da prebija narod. U te dokaze uključujem i navodno prevrtanje automobila, i napad nožem na jednog milicionera. Pitam se zašto napadač nije odmah uhvaćen?

Svi demonstranti, pa i ja, pomogli bi da se taj ubica uhvati i osudi. Mi smo na našoj konferenciji za štampu svoje dokaze izneli. Zašto i drug ministar to ne učini? To je misterija koju verovatno nikada nećemo razrešiti.


http://www.borislavpekic.com/2011/06/nostalgija-i-batine.html
hajkula1 hajkula1 22:01 03.04.2014

Priprema

Pošto sam procenila da imam vremena i ostale uslove da se bacim na čitanje, počela sam da se pripremam. Listam šta su drugi govorili i objavljivali o njemu. Šta je on sam govorio i pisao a da nisu književna dela, nego neka njegova razmišljanja o raznim stvarima.

Našla sam intrigantan jer je i danas aktuelan,(vidi kada je objavljen!) tekst o reformi škole. Pazi, naslov je baš takav, reforma školske nastave a ne obrazovanja, jer je obrazovanje širi pojam.


Reforma školske nastave

Tekst je objavljen u knjizi "Političke sveske", izdanje Solaris, Stylos, Novi Sad, 2001; © Borislav Pekić.

20. avgust 1955.

Reforma školske nastave: ne samo u tehničkom pogledu i opštem sistemu obrazovanja, nego osobito u pogledu gradiva. Savremeni sistem stupnjevitosti bez selekcije pogoduje jedino mediokritetima. Pamet je zapostavljena za račun strpljenja.

Hvale se i nagrađuju osobine robova. Škola postaje ogromna vežbaonica poslušnosti. Znanje koje se u njoj stiče je savršeno beskorisno, ne toliko po svojoj vrsti, koliko po svojoj nekoherentnosti i odsustvu celine.

Mozak jednog maturanta liči na komisionu radnju u koju duhovne veličine prošlosti, spale na prosjački štap, ostavljaju na prodaju dragocenosti svog privatnog života. Svedena na brojeve ili što je još gore posvećena sebi samoj a ne budućnosti, istorija ostavlja isti onaj mučni utisak, koga čovek dobija čitajući dnevnik neke usedelice.

Gimnazijalac uči istoriju, to je tačno – ali se nimalo ne uči na istoriji. Zato je ona savršeno beskorisna, u obliku u kome se opisuje. Istorija, međutim, nije poznavanje prošlosti, nego pre svega prolegomena budućnosti i primenjena etika. Istorija zato mora biti samo pomoćna disciplina "POLITIKE" (u grčkom smislu) i SLIKOVNICA ETIKE.


Što se tiče maternjeg jezike, niko imalo pametan ne sumnja da njegovo školsko učenje zanemaruje ono što je bitno: njegovu praktičnu upotrebu. Maternji bi jezik, osim jedne kratke i bitne gramatičke prolegomene, morao da bude spoj: modernog oratorstva, a to znači SEMANTIKE, vežbanja u LOGICI, DIJALEKTICI (u pozitivnom smislu) i VASPITANJA UMETNIČKOG UKUSA.

Ja se pitam, međutim, u kakvom savremenom i uopšte u kakvom ukusu mogu jednog čoveka XX veka da vaspitavaju izvesni pisci tipa Janka Veselinovića, Bogoboja Atanackovića, Joakima Vujića, izvesne hagiografije ili žitija?

Književnost uopšte morala bi se izuzeti iz maternjeg jezika, najpre radi uklanjanja štetnog patriotizma, a zatim da bi vaspitavala – sklopu čitave umetnosti čovečanstva – jedan UMETNIČKI OSEĆAJ, a ne bibliografsku enciklopedičnost. U svim školskim udžbenicima srpskog jezika koje sam pregledao, svetskoj književnosti dato je kurzivno mesto, mesto najgeneralnijeg uvoda u nacionalne baljezgarije.

Jedan Balzak se tako pojavljuje samo kao lakej koji nam otvara put do Jakova Ignjatovića! Potrebno je uzimati najbolje, a ne naše.

Potrebno je jednom za svagda – a to se odnosi i na toliko prepotentne komunističke internacionaliste, koji su uzjahali Šarca, da objavljuju jugoslovenski rizorđimento i vreme strasburške Evropske skupštine – potrebno je jednom za svagda shvatiti da smo deo, a ne celina, da ne postoji nikakva nacionalna budućnost, nego samo nacionalna prošlost - koja neka bude poštovana, ali neka bude već jednom mrtva – i da najzad postoji samo jedna Umetnost, a ne Njegoš na jednoj, a Milton na drugoj strani sveta.

Najzad, da razlika između Betovena i Rodena, između Kafke i Rubensa, razlika jednaka između obućara i krojača, nije tolika da dopušta dezintegraciju duha...

Postoji samo jedan predmet, a to je ZANATSTVO. On bi morao da obuhvati sve vidove umetnosti ne u istorijskom smislu (do đavola, vrlo važno da se zna da se Šekspir rodio u Ejvonu) nego u delatnom smislu. Slušajte Vagnera, pa makar nikad ne čuli za Bajrojt, gledajte Renoara, pa makar mislili da je bio Sulin savremenik, čitajte Dostojevskog, pa ma ne znali da je njegova literatura izašla iz jame za streljanje!

Vremenom će to znanje doći samo od sebe i taj OSEĆAJ će dobiti svoj sopstveni red. Ako bi istorija obuhvatala sociologiju, ekonomiju i doktrine i sve to u okviru POLITIKE, sve umetnosti ušle u ZANATSTVO, maternji jezik postao SEMANTIKA – prva i ishodna nauka od svih nauka, da bi se kasnije preobrazila u svoj viši oblik FILOSOFIJU. (Jednu praktičnu filosofiju, a ne pogrebno pojanje u visokom registru.)

Onda bi preostala još samo tri predmeta od interesa: MATEMATIKA, PSIHOLOGIJA i GIMNASTIKA. Svaki od njih obuhvatio bi preostale oblasti buduće ljudske delatnosti. Škola jednom mora prestati da bude nekrofil na groblju prošlosti.

Psihologija kao nauka o iskustvu, gimnastika kao nauka o snazi, i matematika kao jedina odista radna nauka.

Naše pred-fakultetsko obrazovanje traje danas ravno 12 godina. Prosečna starost maturanata ne prelazi 20 godina. Danas deca, dvadesetogodišnjaci, još su pre trista godina bili ljudi. Oni su voleli kao ljudi, tukli se kao ljudi, govorili u parlamentu kao ljudi, vladali kao ljudi, bili poslušni kao ljudi i najzad kao ljudi umirali.

Izašavši iz te dvadesetogodišnje španske čizme savremene kulture, jedan maturant jedva ako ume da izabere novu špansku čizmu – fakultet. Na njemu ostaje prosečno pet godina. U 26-toj on je jednako čovečanski nezreo, kao dečačić koji svoju igru piljaka pretpostavlja igranju klisa. Jedan grčki petnaestogodišnjak u vreme Sokrata bio je nesravnjeno više muškarac nego jedan tridesetogodišnjak našeg veka!

Demokratija je smatrala da je dovoljno staviti čovečanstvo u skamije, pa da ljudi glasaju za kasapina koji se kandidovao za predsednika republike. Opšte pravo glasa i jednako obrazovanje za sve – te magične formule parlamentarizma postale su danas isto tako neukusne i demodirane kao šlageri Moris Ševaljea.

Bez selekcije, metodično izvedene, nećemo nikad dobiti intelektualce. Samo večite đake!

hajkula1 hajkula1 22:36 03.04.2014

Kad govore velikani

Nikola Tesla je pisao o energiji misli. Borislav Pekić o moći reči. Obojica su pisali o značenjima. Živeli u različito vreme, na različitim mestima, bavisli se različitim oblastima a saglasni.

O Pekiću je tema, pa ga citiram:

Sadržaj je važan. Ali pošto forma kojom se govori daje smisao sadržaju koji se izgovara, važna je i forma. Forma je i smisao i sadržaj. Ako bi čovek govorio drukčije, drukčije bi i mislio, drukčije se ponašao. Ne odmah ali vremenom. Forma bi izmenila sadržinu. Niko ne može dugo igrati nešto, a da to najzad i ne postane. Nazadna forma mišljenja smeta da čovek dela napredno. A forma je izmenljiva. Moć reči je velika. Revolucija - to su reči.

vera.nolan2 vera.nolan2 07:24 04.04.2014

Platonova UTOPIJA

Pa...
,ubio ga je Pan,
...,
bog pastira i
ovdasnje
magične frule,


pa...ubila ga Rakovica......kao politicara,ali smo dobili pisca za pokoljenja...


vlad_aleksh vlad_aleksh 09:48 04.04.2014

U potrazi

Da li je neko pročitao Zlatno runo? Da li poznajete nekog ko je pročitao Zlatno runo?
hajkula1 hajkula1 12:53 04.04.2014

Re: U potrazi

vlad_aleksh
Da li je neko pročitao Zlatno runo? Da li poznajete nekog ko je pročitao Zlatno runo?



Samo II knjigu a to se ne važi.

Ličiš da si ti

Neka reč, nešto?
hajkula1 hajkula1 12:54 04.04.2014

Re: U potrazi



yugaya yugaya 13:35 04.04.2014

Re: U potrazi

vlad_aleksh
Da li poznajete nekog ko je pročitao Zlatno runo?


sebe/se

I hebo državu koja Zlatno runo nema pameti da prevede na velike jezike celo celcijato kao jedno od klasika svetske literature jednog od najznačajnijih pisaca XX veka, a ima za konstantinomegalomanisanje oko proslave edikta.






hajkula1 hajkula1 19:07 04.04.2014

Re: U potrazi

yugaya
vlad_aleksh
Da li poznajete nekog ko je pročitao Zlatno runo?


sebe/se

I hebo državu koja Zlatno runo nema pameti da prevede na velike jezike celo celcijato kao jedno od klasika svetske literature jednog od najznačajnijih pisaca XX veka, a ima za konstantinomegalomanisanje oko proslave edikta.



Sve delove si pročitala?

Rekoh, desilo se tako, samo drugi deo.
Raspitujem se ko šta ima, pa onda da vidim da li je raspoložen da pozajmi.
Počeću od, Sentimentalne povesti britanskog carstva.
Moram da obezbedim da, Zlatno runo, čitam u kontinuitetu.


Za edikt si potpuno u pravu. Proslava organizovana baš u skladu s istorijskim značajem edikta ali najžalosnije je što su bacili pare u opštoj besparici.


P.S.

Da nema slučajno neko neku knjigu od Pekića u pdf ili zna da ima negde na netu, free?
vera.nolan2 vera.nolan2 10:03 05.04.2014

Re: U potrazi

...od Pekića u pdf ili zna da ima negde na netu, free?


Imaš i Besnilo(kad sam počela da čitam ,nisam mogla da ostavim!!! na

http://dame1612.dyndns-ip.com/KNIGI%20MOBI%20FORMAT%20ZA%20KINDLE%20I%20ANDROID/index.php?dir=obraboteni

Borislav Pekic-Besnilo.pdf 5.07 MB 23.01.14 08:03:05
pdf Borislav Pekic-Generali ili srodstvo po oruZhju.pdf 144.67 KB 22.01.14 16:19:57
pdf Borislav Pekic-Kako zabavljati gospodina Martina.pdf 2.92 MB 23.01.14 07:53:23
pdf Borislav Pekic-Odbrana i poslednji dani.pdf 485.96 KB 22.01.14 18:03:45
pdf Borislav Pekic-U traganju za zlatnim runom.pdf


kad stignem poslaću komentar u vezi Zlatnog runa ,iz sećanja Kovača,bar je utešan za-ko ga nije pročitao...

Srđan Fuchs Srđan Fuchs 10:51 05.04.2014

Re: U potrazi

http://www.borislavpekic.com/ Borislav Pekić blogspot,

ima i ovaj sajt, njegova žena, Liljana Pekić uređuje. inače, čudna priča, naša dobra prijateljica iz gimnazije, Katarina Pekić, rođaka Borina, nestala je 1992. na putu od kuće ka školi. išla je u VIII tadašnju, odnosno nekadašnju III mušku. verovatno se radilo o pritisku bez dodira prstiju još tada, mnogo pre Rakovice, iako možda Rakovica jeste zadala konačan udarac u srce starog pisca... ali nismo ni imali šansu, sa svim upokojenim genralima JNA i SDB, koji su mrtvi, astralni, glasali 1991. za Miloševića, a 1992. za Šešelja.
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 11:13 05.04.2014

Re: U potrazi

Bora političar: "Vaspitan sam kao demokrata. Nastojim da se kao demokrata ponašam i da u sebi savladam urođene ljudske, totalitarne, gotovo bih rekao antropološki antidemokratske osobine potekle iz sebičnosti, žudnje za moći, taštine i rđavog iskustva s ljudima. Verujem u demokratiju kao najbolji od svih rđavih sistema, a svakako najpodnošljiviji, u realnu i realističku demokratiju upravljanja razumom, kontrolisanog od javnosti i izbornih tela, oplemenjenu socijalnim interesom za sudbinu bližnjeg i kompromisom sa potrebama zajednice, ali i efikasnog u zaštiti svega ličnog, što predstavlja građansku i političku slobodu, u parlamenta kao majku, a ne kao maćehu naroda, opšte i tajne izbore, slobodno udruživanje, stalnu razmenu ideja, rada, kapitala, težnju ličnom uspehu i blagostanju, privatnu inicijativu. pravo regulisano zakonom i menjano voljom većine uz stalnu misao o egzistenciji manjine... Verujem u pravila građanske igre."

da nije pandurska, vojna Rakovica povukla bodež 1992., sigurno bi ga arogancijom dokrajčio građanski i demokratski Vračar 2012. ubili smo ga mi...
vera.nolan2 vera.nolan2 11:36 05.04.2014

Re: U potrazi

Razumela sam da je hajkula, već našla sajt Ljiljane Pekić,čitam ga godinama i samo taj blog iščitati i promišljati sve,treba godinu dana...hoću reći ,nije moguće iščitati sve, ni što čoveka interesuje,a posebno sve od svih ,voljenih i poštovanih pisaca...

...nego kad sam već na tvom blogu,molila bih,a već sam(valjda nisi stigao da iščitaš komentare komentara na blogu Vojislava S."Generalu Vesliju K."... uzevši u obzir da se pretumbavanja supersila nikada nisu odigravala mirno, jako je tanušna nada da će se do tog progresivnog, mirnog sveta stići bez strašnog haosa i velike pogibije... ali, evo jedne lepe ideje...

...bas me interesuju ,te lepe ideje...-ali link nije aktivan(u momentu kad ga otvorih,na kraju radnog vremena , nisam stigla da ga otvorenog registrujem u Bookmarks,potom više nije bio aktivan u mnogim pokušajima...molim ponovi,ako možeš-direktan link
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 11:53 05.04.2014

Re: U potrazi

evo su ovde, rasprodato je u Srbiji,

evo na amazon.com...

i ovde diskusija s autorom - knjigu i autora kritikuju da su površni, međutim mislim da se on ne bavi problemom kako je do emocija došlo, partizani-četnici, hrvati-srbi, centar-periferija, izraelci-palestinci, rusi-ukrajinci, i slična besnila, već kako da se, kada jednom već postoje, ona prevaziđu i nadmaše u globalnoj areni... autor je bio savetnik Predsednika Francuske za bliskoistočna pitanja, i radio je dugo kao profesor Univerziteta i diplomata francuskog MIP-a, i uopšte kao diplomata u globalnoj areni.

hajkula1 hajkula1 12:37 05.04.2014

Re: U potrazi

Srđan Fuchs
http://www.borislavpekic.com/ Borislav Pekić blogspot,

ima i ovaj sajt, njegova žena, Liljana Pekić uređuje. inače, čudna priča, naša dobra prijateljica iz gimnazije, Katarina Pekić, rođaka Borina, nestala je 1992. na putu od kuće ka školi. išla je u VIII tadašnju, odnosno nekadašnju III mušku. verovatno se radilo o pritisku bez dodira prstiju još tada, mnogo pre Rakovice, iako možda Rakovica jeste zadala konačan udarac u srce starog pisca... ali nismo ni imali šansu, sa svim upokojenim genralima JNA i SDB, koji su mrtvi, astralni, glasali 1991. za Miloševića, a 1992. za Šešelja.




Ne mislim da je Rakovica zadala konačan udarac u srce Borislava Pekića. To je bio još jedan čin uništenja demokratije u Srbiji.
Pekić nije bio naivan. Hteo je svojim primerom da pokaže kako treba, da ohrabri druge osobe s kredibilitetom da se politički angažuju. Bio je svestan da su prilike, okolnosti, okruženje takvi, da će teško postići uspeh u Rakovici. U to vreme, demokrate su posmatrane kao salonski političari, ako razumeš šta hoću da kažem (u smislu kao teoretičari koji nemaju veze sa stvarnošću).
hajkula1 hajkula1 13:18 05.04.2014

Re: U potrazi

vera.nolan2
...od Pekića u pdf ili zna da ima negde na netu, free?


Imaš na

http://dame1612.dyndns-ip.com/KNIGI%20MOBI%20FORMAT%20ZA%20KINDLE%20I%20ANDROID/index.php?dir=obraboteni


kad stignem poslaću komentar u vezi Zlatnog runa ,iz sećanja Kovača,bar je utešan za-ko ga nije pročitao...




Hvala.
Već pokušavam da skinem, ide sporo . Poslaću ćerkinom dečku mail, pa će on da skine.

Na žalost, ne mogu sve da kupim. Volim da čitam s papira, ali kad je nedostupno, odlično je i s monitora. Ono što baš ne mogu da nađem u pdf, videću po bibliotekama a nešto ću kupiti.

Kada čitam komentare o književnom delu, to samo bude razlog više da delo pročitam, nema utešne nagrade. Inače, kao uvod, kao izvesno predznanje, komentari mogu da budu korisni.
vera.nolan2 vera.nolan2 14:59 05.04.2014

Re: U potrazi

Već pokušavam da skinem, ide sporo


Ako ćeš da čitaš sa kompa,predlažem da ne skidaš,zauzimaš mnogo memorije,a uvek možeš da otvoriš poslati link i čitaš polako ,samo odabranu knjigu(dok sam proveravala validnost linka pre nego ti pošaljem,zablokirao mi komp od težine memorije i morala restart)

Predlažem i ovo iz ličnog iskustva. Ne treba kupovati knjige koje se više neće čitati i samo popunjavaju kućne police.Uglavnom ima sve u bibliotekama ili se pozajmi.Ja sam kupovala ,samo knjige kojima se vraćam ,tipa eseja,filosofija,umetnost ,monografije i korisne knjige,koje rado otvaramo i češće ponovo čitamo i imam aleksandrijsku biblioteku,preterala sam...
a sad dosao i komp i čitam toliko toga i biblioteka mi samo služi za pozajmicu drugima,koji i ne vraćaju .

Treba iskontrolisati "bolesnu ljubav "prema kupovini knjiga kojoj sam i sama bila podložna.
Naravno ,lepše je čitati knjigu u rukama,taj miris papira,ta bliskost ,nemoguće je osetiti na monitoru!

Sajt Ljiljane Pekić, toliko ima Pekića!,pa prvo to iščitavaj..Imas i ovo
https://www.facebook.com/Borislav.Pekic.Face.Page
grmfrm grmfrm 08:36 06.04.2014

Re: U potrazi

Da li je neko pročitao Zlatno runo?


Toliko se prica o toj knjizi ja sam, cini mi se, gledao i predstavu a knjiga mislim da ima da se kupi regularno sada.
To je jedina koja mi fali i njegove beleske.
vera.nolan2 vera.nolan2 10:17 06.04.2014

Re: U potrazi

hajkula1
vlad_aleksh
Da li je neko pročitao Zlatno runo? Da li poznajete nekog ko je pročitao Zlatno runo?



Samo II knjigu a to se ne važi.


Sve što pročitaš ,draga hajkula se važi,sve što pročitamo i ostavi nam trag u duši...
...a kad je vlad,pitao...-a ,znam,možda samo jednu osobu!!!-čekala sam da dodje tetkino dete i sinoć smo imali književni kružok,sve je pročitao i sve knjige ima !Zbog lepog komentara,privatno ga na fejsbuku ,kontaktirala ga unuka i ponudila, da mu pokloni knjigu koju tad nije imao ...i kaže da ga njegova generacija(86ta i čita i voli!)...Teško je iščitao ZR,kad je napravio pauzu na 100toj strani,morao je ponovo da iščita,izgubio nit,a prvih 50 strana jedva da je imao motivaciju da nastavi,al kad uđeš u priču...!Komentar je i da je pisac bilo koje zemlje sa zapada,da bi Besnilo,Atlantida i 1999,bili filmovani bestseleri!(sećam se te neverovatne filmičnosti romana)

OK,upozorenje! mora se čitati u kontinuitetu! Ko ,posebno danas, od životno skršenog građanstva može da stigne da sve iščita?

Ako ne stigneš da ostvariš taj podvig,evo ti mala uteha....M.Kovač:"
"... to prije što imamo tri tisuće stranica Pekićeva "Zlatnog runa", ... ("Ali, čoveče božji, šta Vam bi, da napišete roman od tri hiljade stranica? Ko će to da čita?" – pita se B. M. Mihiz u pismu Pekiću od 3. lipnja 1979.)... čitali ga s naporom i dugo, mučeći se s jezikom, crkvenoslavenskim ili možda kakvim cincarsko-srpskim, ali uvijek štujući autora. Bolje bi bilo da je umjesto "temporalne šeme" ili "simeunske firmonautike" priložio rječnik manje poznatih i nepoznatih riječi i tvorenica...."

http://www.sveske.ba/bs/content/iz-biljeznice-o-borislavu-pekicu

...i ovo :"...i rekao mu: "Toliko mnogo pišeš, da ne stigneš uživati."...
parafraziram(i sebi), utešno:toliko mnogo čitaš,da ne stigneš živeti!

Evo i ovaj tekst,o našim naravima i mentalitetu(kojim se i Pekić upečatljivo bavio),sa sve komentarima.Čujem da ga svojataju ,kao što su još neke naše velikane ,čiji je ...
http://www.b92.net/kultura/komentari.php?nav_id=641047

I hvala Srđanu,možda i ja još ponešto stignem da pročitam,sem bloga Ljilje Pekić koji s vremena na vreme listam...
vera.nolan2 vera.nolan2 10:21 06.04.2014

Re: U potrazi

eh,početnička bloger greška,uokvirih i svoj komentar,sorry
yugaya yugaya 10:33 06.04.2014

Re: U potrazi

grmfrm
Da li je neko pročitao Zlatno runo?


Toliko se prica o toj knjizi ja sam, cini mi se, gledao i predstavu a knjiga mislim da ima da se kupi regularno sada.
To je jedina koja mi fali i njegove beleske.


Meni fali najviše "Slikovnica Njegovana, Turjaških i istorijskih ličnosti iz fantazmagorije Zlatno runo od I do VII knjige"

http://www.vreme.com/cms/view.php?id=387917

(rođendan mi je 23.11., a može i bilo koji drugi dan bilo koje godine )

Borislav Pekić i Danilo Kiš, prijatelji i korešpodenti su dva pola razuma koja su obeležila moje oblikovanje, sazrevanje iodrastanje usred svake trunke razuma lišene stvarnosti:

http://muse.jhu.edu/journals/serbian_studies/v020/20.1.milojkovic-djuric.pdf

mjuza za uz Zlatno runo:

charlie charlie 19:00 06.04.2014

Re: U potrazi

hajkula1
vera.nolan2
...od Pekića u pdf ili zna da ima negde na netu, free?


Imaš na

http://dame1612.dyndns-ip.com/KNIGI%20MOBI%20FORMAT%20ZA%20KINDLE%20I%20ANDROID/index.php?dir=obraboteni


kad stignem poslaću komentar u vezi Zlatnog runa ,iz sećanja Kovača,bar je utešan za-ko ga nije pročitao...




Hvala.
Već pokušavam da skinem, ide sporo . Poslaću ćerkinom dečku mail, pa će on da skine.

Na žalost, ne mogu sve da kupim. Volim da čitam s papira, ali kad je nedostupno, odlično je i s monitora. Ono što baš ne mogu da nađem u pdf, videću po bibliotekama a nešto ću kupiti.

Kada čitam komentare o književnom delu, to samo bude razlog više da delo pročitam, nema utešne nagrade. Inače, kao uvod, kao izvesno predznanje, komentari mogu da budu korisni.

Одштампај !
vera.nolan2 vera.nolan2 08:28 07.04.2014

Re: U potrazi

Одштампај !


Ma i to sam mislila ,ali dok odstampa,5 knjiga je!(Hajkula,ima jos izgleda ponesto, na netu u pdf),ukorici,to bi kostalo isto, da ih kupi na sajmu jeftinije ,u antikvarnicama,nego u knjizarama.

Ja sam skinula Rumija, knjigu sa neta,platila koricenje 1000 din..ne mozes da citas raskupusano ili u foliju koriceno(nema se ugodjaj knjige),sto bi bilo jeftinije,pa sam videla da bi na sajmu nasla ,mozda i jeftinije.
aleksandra1966 aleksandra1966 22:06 07.04.2014

Re: U potrazi

Ja sam bogami sve procitala sto je objavljeno !
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 14:29 08.04.2014

Re: U potrazi

(rođendan mi je 23.11., a može i bilo koji drugi dan bilo koje godine )

oh, ne, bojim se da pa svom programu baš tog dana prolazim kroz Peštu.
yugaya yugaya 22:46 04.04.2014

тема

~крај~


znači može sad da se trola dok ne istekne blog po muzici i Pekiću

Govorio je o čupanju iz korena odlaskom, i nemogućnosti da se u tuđini pronađe valjano tlo i, skladstveno, ono što bi sledilo bilo bi uvenuće, ili puštanje drugih korena, lažnih, veštačkih, pseudoalibija... Ponovno, povratkom bi dolazilo do nesporazuma, ne zato što zemlja nije spremna nas da prihvati, već mi nismo bili spremni više da prihvatimo nju...


Стресе се од студени.
То је туђина, помисли.
Отац је о тој хладноћи усред лета често говорио.
Споља ти је врело, изнутра хладно.
Tо је туђина.
Или то потиче од тога што је мртав?
То идио кани, свеједно је.
Смрт је туђина и туђина - смрт.
Како је то живети мртав?


narafski mjuz za domaćina je:



Srđan Fuchs Srđan Fuchs 10:57 05.04.2014

Re: тема

lijepa im ova
hajkula1 hajkula1 13:00 05.04.2014

Re: тема

Govorio je o čupanju iz korena odlaskom, i nemogućnosti da se u tuđini pronađe valjano tlo i, skladstveno, ono što bi sledilo bilo bi uvenuće, ili puštanje drugih korena, lažnih, veštačkih, pseudoalibija... Ponovno, povratkom bi dolazilo do nesporazuma, ne zato što zemlja nije spremna nas da prihvati, već mi nismo bili spremni više da prihvatimo nju...



Ovo je deo koji sam i ja zapamtila. Uklopio mi se i u misli i u osećanja.
hajkula1 hajkula1 21:54 08.04.2014

Dobila sam pdf-ove


Počela sam da čitam Besnilo.


Nisu ovde da se spore s promašenom civilizacijom, nego s promašenom politikom koja je omogućuje. Čovek se ne bori s rupom iskopanom na pogrešnom mestu, nego s budalama koje su je iskopale. Rupu jednostavno zatrpava.


Moram i ovaj deo da citiram (šta mislite, protiv koga imam nešto?).


On lično, uostalom, i nije baš tako lud za prirodom. Intimno drži da nešto manje prirode, osobito u obliku divljih instinkata, upadljivih kod nižih mesoždera i viših bankarskih činovnika, čovečanstvu ne bi škodilo.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana