Gospa Zora zapravo ni dan danas nije načisto da li joj ime odgovara ili ne. Naime, neprestano je muči jedna sitna začkoljica: ona zorom ustaje samo i isključivo ako mora, ali zato redovno leže sa prvim petlovima ( Ovo sa glasnokukurikalovićima ipak treba shvatiti sasvim uslovno i čisto figurativno, jer tamo gde ona živi, pevci su odavno proterani iz dvorišta. Samo po koji limenko je ostao zaboravljen na nekom krovu patiniranom mahovinom i čuvarkućom da poput saobraćajca usmerava široke ravničarske vetrove, ali ni to nije baš pouzdano, jer ne može da se seti da li ih je u poslednje vreme viđala ili bi samo bila rada da je tako. ).
Otkada zna za sebe, volela je noć. U stvari, prijala joj je tišina koju je ova sa sobom donosila ušuškavajući sve suvišne zvuke pod svoja tamnomodra baršunasta krila i to neko osećanje tajnovitosti i posvemašne dubine neba prikopčanog ponad grada bezbrojem svetlucavih pribadača. Tada, kada sve utihne, kada otkucaji sopstvenog bila postanu čujni i prepoznatljivi, učila je, čitala, pisala, sanjarila... Prijale su joj ta prividna osama, izolovanost i predstava da je zatvorena u svoj sopstveni svet.
Docnije se pokazalo da takav ritam života ima i određenih prednosti. Relaksacije kućnog budžeta radi, peglala je iza ponoći, uključivala mašinu za veš, grejanje...
Voli da ustvrdi kako je rođena u horoskopskom znaku sove. Dopada joj se trun iznenađenja u očima sagovornika kada to izgovori, a svakako nije zanemarljiva ni višeznačnost koju taj iskaz nosi u sebi: em opisuje njen bioritam, em sasvim lepo podvlači nekakvu urođenu mudrost i ( Do duše lažnu,ali ko za to još mari. ) bezvremenost.
Gospa Zora veruje da je umešna u zapažanju sitnica. Otoič je, recimo, putujući gradskim autobusom, opazila neobičnu uličnu žardinjeru. U stvari, na krov jedne montažne kućice postavljene kraj same autobuske stanice, vetrovi su uredno i uporno nanosili uvelo lišće, prašinu i semena trava, kiše su sve to spirale u oluk sve dok ga nisu sasvim zapušile, a prvo prolećno sunce je odatle izmamilo ka sebi sve što je iole bilo sklono rastu i htelo da se zazeleni u tim neobičnim uslovima. I tako je nastala jedna sasvim posebna leja puna najraznovrsnijeg korova, radoznalo i kočoperno nadvijenog nad glave prolaznika. A njoj je ostala upitanost kojim putem se sada sliva voda nakon kiše i da li im tamo, u toj kućici, može biti sada negde prokišnjava, a da tome ne znaju uzrok.
No, i inače, ona zatiče sebe u nedoumicama i zbunjenostima i češće nego što bi to imalo nekog posebnog smisla. Na primer, muči je to što ni uz najbolju volju ne uspeva da uvidi razliku između grenadir marša, kako je dotično jelo volela da naziva predratna trgovačka gospođa koju je poznavala i onoga što je njena maaajka na salašu zvala nasuvo s krompirom. Usput neretko oseti i trunku krivice što nikada nije pokušala da umesto luka proprži hlebne mrvice, kako je to činila njena baka iz radničko-seljačkog predgrađa velegrada.
U svakom slučaju, život joj je pun tako nekih nedorečenih i zamršenih stvari. I ne zato što je zbilja tako, već više stoga što ona ima zavidan talenat da se svako malo samoupetljava kao pile u kučine u najrazličitija besmislena promišljanja, odmeravanja i razmatranja...
Okreni-obrni, nije joj preostalo ništa drugo do da se na to navikne. Primetila je da joj biva lakše kada se seti da zahuktalim utorcima priveže za repove ružičaste mašne sa žutim prugama i tako ih bar malo uspori. Onda njeni mačkovi jure za tim repovima i mašnama i posle se izležavaju na osunčanim stepenicama ili pažljivo zaobilaze barice da ne bi ukvasili šape ( Što naročito voli da posmatra. ), a ona primeti sa blagim čuđenjem kako je lagano obuzima spokoj.