autor: Rodoljub Šabić
Juče i danas ne mali broj ljudi me kontaktirao, što direktno, što na Twitter-u, i pitao za moj lični stav o slobodi izražavanja i slobodi medija. Povod su bili, s jedne strane vesti o privođenju, čak i zadržavanju nekih građana zbog "sumnje da su počinili krivično delo izazivanja panike i nereda iz čl. 343 KZ Srbije", s druge fenomen nestajanja određenih tekstova sa nekih portala ili "padanja" celih portala iz neobjašnjivih razloga.
Još juče smo bili u prilici da pročitamo nekoliko zanimljivihi postova na temu slobode izražavanja i slobode medija. Mislio sam (neskromno) da je moj stav o ovim slobodama poznat, utoliko pre što se u potpunosti zasniva na jasnim i striktnim ustavnim garancijama ovih sloboda. Ali kako god bilo, nije suvišno i ovom prilikom podsetiti na te garancije. Biće dovoljne i samo dve:
"Jemči se sloboda mišljenja i izražavanja, kao i sloboda da se govorom, pisanjem, slikom ili na drugi način traže, primaju i šire obaveštenja i ideje." (čl.46 st.1 Ustava)
"U Republici Srbiji nema cenzure. Nadležni sud može sprečiti širenje informacija i ideja putem sredstava javnog obaveštavanja samo ako je to u demokratskom društvu neophodno radi sprečavanja pozivanja na nasilno rušenje Ustavom utvrđenog poretka ili narušavanje teritorijalnog integriteta Republike Srbije, sprečavanja propagiranja rata ili podstrekavanja na neposredno nasilje ili radi sprečavanja zagovaranja rasne, nacionalne ili verske mržnje, kojim se podstiče na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje." (čl.50 st.3 Ustava).
Naravno, i sloboda izražavanja i sloboda medija ne spadaju u krug tzv. apsolutnih prava i sloboda, mogu se pod određenim uslovima ograničiti. To predviđa član 20 Ustava, ali istovremeno izričito utvrđuje da je to moguće učiniti samo zakonom, samo radi ostvarenja svrhe koju dopušta Ustav, samo u obimu koji je neophodan da se ta svrha ostvari, ne zadirući pri tom u suštinu prava.
Kako u svetlu tih pravnih činjenica izgledaju vesti o privođenju zbog "izazivanja panike", te vesti o iznenadnim promenama u sadržaju pojedinih medija?
Pa kad je reč o postojanju sumnje da je počinjeno neko krivično delo, pa razume se i ono iz čl. 343 KZ-a, nesporno je da je pravno relevantna ocena postojanja te sumnje u nadležnosti tužilaštva, a ocena postojanja samog krivičnog dela u nadležnosti suda. Moraćemo, bar izvesno vreme na te ocene sačekati.
S tim u vezi da podsetim i na sadržinu čl. 343 KZ-a:
"Ko iznošenjem ili pronošenjem lažnih vesti ili tvrđenja izazove paniku, ili teže narušavanje javnog reda ili mira ili osujeti ili značajnije omete sprovođenje odluka i mera državnih organa ili organizacija koje vrše javna ovlašćenja, kazniće se zatvorom od tri meseca do tri godine i novčanom kaznom.
Ako je delo iz stava 1. ovog člana učinjeno putem sredstava javnog informisanja ili sličnih sredstava ili na javnom skupu, učinilac će se kazniti zatvorom od šest meseci do pet godina."
Ne dovodeći, razume se, ni jednog trenutka u pitanje prerogative tužilaštva i suda, mislim da sadržina ovih normi nužno upućuje na bar dva zaključka. Prvo, ocene o postojanju "sumnje", a pogotovo o postojanju dela moraju se zasnivati na stvarnim, ne na pretpostavljenim posledicama. Nije dakle reč o mogućem izazivanju panike, odnosno ometanju aktivnosti državnih organa već je potrebno da te posledice stvarno nastupe. I drugo, u svakom slučaju, bilo bi, najblaže rečeno, krajnje diskutabilno aktivnosti na društvenim mrežama, odnosno ličnim blogovima podvoditi pod teži, "kvalifikovani" stav 2. ovog člana.
A i u vezi "nestajanja" postova ili "padanja" portala nameću se i mnogo očiglednije, takođe bar dva zaključka. Prvo, ako su "rezultat" ma kakvih aktivnosti organa vlasti ili predstavnika vlasti, te su aktivnosti apsolutno nezakonite. I drugo, ako su u pitanju aktivnosti pojedinih "revnosnih" urednika, a pogotovo "neidentifikovanih" hakera, ne mogu se oceniti drugačije nego kao štetne, opasne i nedopustive.