Sredinom 2006. godine, nakon prodaje mobilnog operatera Mobi 63 i dve banke, Vlada Repubilike Srbije donela je odluku da napravi Nacionalni Investicioni Plan (NIP). Dobili smo Ministarstvo za NIP, a Vlada je prihvatila petogodišnji plan. Koliko sam uspeo da pronađem budžet za NIP u prve 2 godine bio je 1,7 milijardi evra (1,4 milijarde iz prihoda od privatizacije, a 300 miliona od kredita i donacija).
NIP je uključio 8 oblasti koje pokrivaju infrastrukturu, zdravstvo, sport, obrazovanje i kulturu, a planirano je da sredstva budu raspoređena po svim regionima.
Ovo je pravi primer gde Vlada koristi fiskalni stimulans povećanjem javne potrošnje kako bi ohrabrila i podržala ekonomski rast. Argumenti za dodatnu potrošnju su povećanje agregatne tražnje, povećanje potrošnje i ekonomske aktivnosti. Tu su i drugi benefiti: smanjenje nezaposlenosti i povećanje opšteg stanja u privredi.
Prvi argument protiv fiskalnog stimulansa je da državna potrošnja može delovati inflatorno, pa bi se pojedini ekonomisti kod povećanja agregatne tražnje pre odlučili za kontrolu novca koji cirkuliše u državi. Takođe, postoji i vremenski razmak između potrošnje i benefita koje povećana potrošnja donosi. Npr, povećanje potrošnje u edukaciju je teško izmeriti (ako ga je uopšte moguće izmeriti) pošto će biti potrebne godine da bi se videle sve koristi. Takođe, Srbija je pozajmila 300 miliona evra, koje su, u slučaju da NIP ne da željene rezultate, u teoriji mogle dovesti i do većih poreza u narednim godinama, kako bi država vratila dug.
Početkom 2007. godine, ekonomista Milan Prokopijević objavljuje članak "Nacionalni Investicioni Plan je štetan", gde ističe da će NIP izazvati korupciju, veću inflaciju i da nije dobro da se Vlada tako meša na tržištu. On je citirao i Milton Fridmana, koji je u govoru na Cato Institute u Moskvi 2003. izjavio da ekonomije u tranziciji ne mogu da se ponašaju isto kao i ekonomije razvijenih zemalja, te da one moraju ubezbedi slobodno tržište i smanjiti državnu potrošnju.
A šta smo dobili?
2012.
inflacija 12% (2008 je bila 8,6%)
rast BDP-a -1,7% (2008. bilo je +3,8%)
rast nezaposlenosti +26% (14% 2008)
javni dug u odnosu na BDP 60% (29,2% u 2008)
PDV 20% (18% u 2008), a i ostali porezi su povećani
Iako je nastupila i Svetska ekonomska kriza, koja sigurno ima značajan udeo u padu svih ekonomskih indikatora, mislim da je i Srbija još jedan primer kako fiskalni stimulans može biti pogrešan. Povećanje javne potrošnje nije pomoglo ekonomiji, da li zbog korupcije ili lošeg sistema?
Poznato je Kejnzovo verovanje da je povećanje javne potrošnje toliko dobra mera da nije bitno toliko ni o kojim se projektima radi (makar platili ljude da otkopavaju, pa zakopavaju iste rupe). Očigledno je da smo mi sami sebi iskopali rupu.