Naravno da bi najradije pobegla od njih povlačeći se u najudaljeniji kutak sebe i praveći se da ne postoji barem do narednog praskozorja.
No, budući da život najčešće ne dopušta tako ekstravagantne izlaze, naučila je da ih prebrodi sićušnim trikovima koje je godinama pohranjivala među listove starog školskog herbarijuma što je sve manje mirisao na trave, a sve više na napabirčena iskustva plaćena sopstvenim greškama.
Naime, ne zna više ni sama kako, vremenom je postala strastveni kolekcionar malih tišina. Sakupljala ih je kud god bi krenula, pažljivo i uporno, kroz svako godišnje doba i svaki trenutak kojim je prošla, prvo nasumice, a potom gotovo znalački birajući samo one najfinije i najtananije i slagala ih pomno među sasušene biljke koje su neumitno bivale sve više nalik prahu otresenom sa leptirovih krila.
Uz cvet lavande i paučinasti stručak anisa smestila je tišinu vlažnih oblutaka koji su odavno zaboravili sve svoje oštrice stene prepustivši se poptpuno volji priobalnih talasa. Odmah do nje i muk pregrejanog letnjeg podneva pod jasnim i oporim mirisom borova, tek ovlaš narušen melodičnom i upornom javkom popaca. I naravno, zagonetnost školjke koja oduvek ume nedvosmisleno da ćuti o svim svojim spiralnim savršenostima.
Pokraj aristokratske lepeze ginkovog lista spustila je umirujuću tišinu ujednačenog kretanja klatna na velikom zidnom časovniku koje je na nju uvek delovalo po malo hipnotički. Smiren, odmeren pokret. Nagoveštaj bezvremenosti i samodovoljnosti. Ujednačen lagani takt... A tik uz nju i bezzvučnost osipanja trenutaka kroz prozirno telo peščanog sata.
Između majčine dušice i divlje nane pohranila je tajnovitu tišinu klijanja, onaj čarobni napor biljke da dosegne svetlost i raste ka njoj probijajući se nepogrešivo kroz gustu tamu tla ravno ka nebu. Još i bezglasnost treperenja brezovih grančica osutih srebrnastim iskričanjem lišća na gotovo nevidljivom povetarcu. Senke oblaka koje meko klize predelom dajući mu tako preko potreban kontrast između bujnosti i zagasitosti, predano upijajući višak zvukova i donoseći nagoveštaj dalekog vetra negde u visinama. Raspojasanost topolinih maca koje hirovito vitlaju vazduhom igrajući se pahuljica i perigušujući svaku potrebu za glasom. Usporeno, lenjo lelujanje maslačkovog semena negde na pola puta između uzdaha i osmeha.
Za gorke tišine prirodan izbor su bile gorke trave. Pelin, žalfija... bili su prosto idealni da među njih zatakne ona ćutanja što se poput kamenja strovale u prostor i ne daju mu da se širi, da raste, da diše. Onakva od kakvih bi najradije pobegla ma kuda, koja bi, da samo ikako može, razgrnula jednim odlučnim potezom, ali nije u stanju, jer je sapliću i otimaju joj se i obujmljuju je sa svih strana praveći ružan i nepremostiv privid bezizlaza.
Ali, zato su tu, da priteknu u pomoć, one luckaste tišine na ivici bezrazložnog smeha, malo nehajno ututkane između bunika i bulki. Nemirne, nemarne, sklone da svakog trenutka same sebe uruše i pretvore se u glasno kikotanje ili u ničim izazvanu navalu plača.
Duguljasti, oštri, metalni listovi dafine i njeni mali, neugledni cvetovi neopisivo slatkog mirisa su se pokazali kao savršeno skrovište za onu sasvim posebnu tišinu neizdrža koji je uredno hvata svakog proleća uvijen u varljivo tkanje čežnje za rodnim gradom.
Zlatna okca ljutića i listovi koprive osuti neugodnim žaokama postali su skladište za sve njene prećutane besove, za sve otćutane uvrede, za svaku prejaku i pogrešnu reč neizgovorenu u lošem trenutku. I uvek joj je drago kada se seti da ih tamo spakuje na vreme, pre nego što se prozle i rasprsnu kao mehuri sapunice u sitne i jetke kapljice nerazumevanja.
Tišine snohvatica čuva u žutim čašicama noćurka, bujnim naplavima ljubičastih noćnih frajli i po malo preteranim mirisima belih ljiljana ubranih pod prozorima u neko sasvim tiho i sasvim pegavo od zvezda i polena, letnje veče. Izvadi ih s vremena na vreme da se provetre, da ih noćni povetarac blago umije kapljicama rose i tada se, možda, dogodi da sanja najšarenije moguće snove.
Tišinu jednog dlana koji je tražio njen, ali ona nije mogla da ga da punog srca, pa se izgovarala na kišu i na oblake i na vetar i na rasklimane cigle pločnika i na jablanove koji, naravno, ni o čemu nisu imali pojma, skriva od sopstvene savesti ( koja joj, naravno, tvrdi da je bila u pravu i da neke stvari jednostavno ne mogu da se završe na opšte zadovoljstvo jer to ne bi bilo u redu ako nije istinito i pravo ) među dlanolikim listovima kestena, jer joj je upravo tu mesto.
A one konačne tišine, koje se više nikada neće preobratiti u živu reč, u susret, u zagrljaj, zatomila je najnežnije moguće u plaveti nezaboravka, u paperjastu mekotu hrizantema, u nežna devojačka srca, u tek jedan, poseban, svečan pupoljak ruže koji tužno miriše na ugušene suze i nešto što bi moglo da liči na uzdah da ga nisu progutala sva ta silna bezglasja što tako raznoliko odzvanjaju zagonetnim prostorima onoga što bi se možda moglo nazvati njenim životom.