Negde pred ponoć primetih vest da je stradao neko koga nisam nikada upoznao, čak za njega nisam ni znao sve do te vesti. Pa ipak, napunim čašu i prolijem nekoliko kapi. Za dušu. Najvećem kljovašu istočne Afrike – možda i celog kontinenta. Nepodnošljivo lako je moguće – i Sveta.
Tog jula 2001, otvoreni Land Cruiser milio je kroz šumu mopanea u gornjem toku Limpopoa, prateći utabane tragove guma. Duž puta smo viđali slonovsku balegu - čitavo bogatstvo, s obzirom da se u prodavnici suvenira uramljeni presek prodavao za 8 evra.
Za razliku od akacija, njihovih sićušnih listova i prozirnih krošnji, mopane (Colophospermum mopane) spada u širokolisno drveće. Na afričkoj žezi, njegovi dvostruki listovi se sredinom dana sklope kao leptirova krila, da suncu izlože što manju površinu i time smanje isparavanje. Može da izraste 12 metara i da formira krošnje koje se uzajamno dodiruju zatvarajući šumski svod, ali stabla oko nas su me podsećala na šibljake Mediterana: nijedno nije bilo više od slona, koji ovde posle kiša pojedu sve mlade izdanke te se granaju nisko u neugledno drveće, prošarano žbunjem, travom i ponekim baobabom.
Ja nisam video ništa, ali je naš vodič zaustavio Cruiser i pokazao rukom na pokret nečeg prašnjavocrvenog kroz zeleno i bakarno lišće zimskog popodneva: “Slon”.
To je bio moj prvi slon u divljini. Životinja se polako udaljavala, povremeno zastajući da nas odmeri. Odnekud se čulo trubljenje matrijarha krda. Sada već znaju da smo tu i više nijednog slona nećemo ovako iznenaditi.
A hteo sam da o tome pišem otkako sam pročitao vest da je septembra 2013. jedno pojilo u nacionalnom parku Hvange (koji odavno sanjam da posetim), na zapadu Zimbabvea, bilo otrovano cijanidom, najverovatnije unesenim sa obližnje koncesije za eksploataciju zlata izdate novoj afričkoj kolonijalnoj sili: Kini. Prva vest je govorila o 100 otrovanih slonova, kao i celom čoporu lavova, brojnim antilopama i strvinarima... da bi potraga iz vazduha pokrila šire područje i uvećala broj slonova na 300. To je bio najgori masakr na jugu Afrike u poslednjih četvrt veka.
Prethodne, 2012, u Africi je svakog dana ubijano oko 100 slonova, ili 4 slona na sat, ili jedan slon na svakih petnaest minuta. A to su – oprezne procene. Drugi izvori ove smatraju podbačajem i procenjuju veću smrtnost – 50.000 godišnje.
Krivolov je u Africi ozbiljna, high-tech industrija koja često uključuje helikoptere, vojne naočari za noćna posmatranja, satelitske telefone i – informacije s interneta. Dešavalo se da istraživači postave fotografiju slona s kljovama od dva metra, samo da ubrzo postanu zasuti lajkovima s Dalekog istoka; pretpostavlja se, od strane skauta koji će tamo uputiti svoje lovce. Prašumske slonove često love i Pigmeji, koji za par kljova dobiju tek boks cigareta, dok na Dalekom istoku kilogram slonovače vredi 1500$, odnosno i znatno više kada se izrezbari.
Afriku nastanjuju dve vrste slonova, prašumski i savanski. Od tog mog susreta s crvenim slonom u bakarnom lišću – a usled širenja rudarskih i drvnih koncesija i prateće mreže puteva kroz dotle nedirnutu džunglu – broj prašumskih slonova smanjen je za 60%. Nakon Botsvane (tu je krivolov i dalje retkost, ali se, sa desetkovanjem populacije na istoku kontinenta, očekuje rast), najveća populacija savanskih slonova je u Tanzaniji, gde je u rezervatu Selous, površine 80.000 km2 (bez Kosova, Srbija ima samo 77.000 km2), za šest godina pobijeno 80% životinja.
Izvestan napredak dolazi iz Kine, koja je prošlog novembra valjcima smrvila 12 tona zaplenjene slonovače, primer koji su kasnije sledile i SAD, budući da je američko – nakon kineskog – najveće tržište za predmete od slonovače (američki zakon zabranjuje samo uvoz – ukoliko se ne radi o legalnom lovnom trofeju, koji potom sve češće završe u suvenirnici – ali ne i unutrašnju trgovinu slonovačom). Istog meseca, u Tanzaniji su i uhapšena tri Kineza sa 700 kljova.
Ipak, napredak je nedovoljan, korupcija sveprisutna, a očaj još rašireniji. I dok god orijentalni novobogataši budu smatraji da je posedovanje umetnina od slonovače znak pripadnosti klasi (što ono i jeste, ali ih ne smešta u klasu kojoj teže, već onu kojoj zaista pripadaju), slonovi će nam, kao šaka peska na plaži, curiti kroz prste.
Dok ste vi stigli do ove rečenice, jedan je več ubijen. Zašto mi je, pored svih tih 20 do 50.000 ubijenih godišnje, žao baš Sataoa? On je bio retkost u preživelim populacijama, on je pripadao lozi divova na koje su se beli lovci crnog srca ostrvili početkom XX veka, pa te gene praktično uklonili iz današnjih krda. I samo se ponekad desi da pokoji slon liči na svoje legendarne pretke.
Biti naprosto veličanstven, njegov je usud. Ja se nikada nisam susreo sa takvim slonom. I sa svakim danom koji prođe, šanse za to su mi sve manje.
Linkovi:
http://markdeeble.files.wordpress.com/2014/03/satao-bull-drinking.jpg