autor: Rodoljub Šabić
"Odakle pravo gospodinu Šabiću da komentariše odluku Apelacionog suda?"
To pitanje postavio je juče premijer Srbije, Aleksandar Vučić u emisiji "Stav Srbije". Istina, nisam gledao emisiju ali pitanje sam morao zapaziti, jer su ga odmah preneli i brojni mediji. A i da nisu to bih morao zbog mnoštva poruka preko Twittera, DM-a, SMS-a... u kojima mi je, pored ostalog, skrenuta pažnja i na to da sam postao "državni neprijatelj No.1" čak i da "treba da se čuvam".
Odmah da kažem, ne želim ni da pretpostavljam a kamoli da verujem da bi se premijer moje države mogao baviti organizovanjem kakvih neprijatnosti na moj račun, isto važi i za ljude iz njegovog neposrednog okruženja. Što se tiče mogućih aktivnosti na tom planu od strane premijerovih sledbenika u maniru "katolika većih od pape", verujem da ih u očekivanim okvirima mogu podneti. Dakle, s tim u vezi nema problema.
Ali, definitivno vidim problem u vezi sa onim - Odakle pravo?
Prosto zato što kad te reči, makar i u formi "dileme", izgovori najmoćniji čovek u državi treba, sasvim je logično, pretpostaviti da će ih mnogo njegovih poštovalaca, posebno onih neukih, bez ikakve dileme, doživeti kao - prava nema. A jedva malo manje је logično pretpostaviti da bi oni koji misle sasvim obrnuto, bar neki od njih, u ovakvim rečima mogli prepoznati pokušaj da se njihovo pravo ograniči, pa samim tim, čak i razlog za strah. A to je nešto što nam je zaista najmanje potrebno.
Gde treba tražiti odgovor na pitanje - Odakle pravo? Ja mislim, siguran sam, u čl. 46. Ustava Republike Srbije koji glasi:
"Jemči se sloboda mišlјenja i izražavanja, kao i sloboda da se govorom, pisanjem, slikom ili na drugi način traže, primaju i šire obaveštenja i idej e.
Sloboda izražavanja može se zakonom ograničiti, ako je to neophodno radi zaštite prava i ugleda drugih, čuvanja autoriteta i nepristrasnosti suda i zaštite javnog zdravlјa, morala demokratskog društva i nacionalne bezbednosti Republike Srbije."
Suvišno je valjda da objašnjavam da prvi stav jamči svakom, bez izuzetka, da pored ostalog komentariše, razume se, i kritikuje odluku ili postupak bilo kog organa ili predstavnika vlasti u ovoj državi.
Jasno je i to da drugi stav ostavlja mogućnost da se, ako je to neophodno radi zaštite u njemu pobrojanih vrednosti, sloboda izražavanja može ograničiti. Naravno, to se ograničenje može izvesti samo i isključivo zakonom. U nekim slučajevima to i jeste učinjeno. Ilustracije radi, kao primer, mogu poslužiti odredbe KZ kojima se utvrđuju krivična dela izazivanja nacionalne, verske i rasne mržnje i razdora, povredu ravnopravnosti, povredu ugleda ili odredbe Zakona o javnom informisanju kojima se inkriminiše "govor mržnje".
Imali smo svojevremeno pokušaj da se sloboda izražavanja ograniči i u vezi sa radom pravosuđa u vidu krivičnog dela "nedozvoljeno javno komentarisanje sudskih postupaka" (čl. 336a KZ-a): "Ko za vreme trajanja postupka pred sudom, a pre donošenja pravosnažne sudske odluke, u nameri da povredi pretpostavku nevinosti ili nezavisnosti suda, daje javne izjave u sredstvima javnog informisanja, kazniće se zatvorom do šest meseci i novčanom kaznom."
Taj pokušaj je bio totalno neuspešan, klasično "mrtvorođenče". Od samog početka bio je oštro kritikovan kao preterano i rizično, demokratskom društvu neprimereno ograničavanje slobode izražavanja. Valjda je i vlast bila svesna toga, nikad ga nije primenila u praksi i konačno ga je pre nešto više od godinu dana i brisala iz KZ-a.
Ali čak da 336a KZ-a i nije brisan, da je na snazi on bi zabranjivao komentarisanje sudske odluke samo "pre donošenja pravosnažne odluke" i samo "u nameri da se povredi nezavisnost suda". Ja sam komentarisao odluku KV Veća Višeg suda u Beogradu, donetu po žalbi pritvorenika, dakle, pravosnažnu sudsku odluku, i tu bi svaka priča o "protivpravnosti" morala da prestane. Da i ne spominjem, to da odluku uopšte nisam kritikovao, već sam o njoj govorio u sasvim afirmativnom tonu. Mislim da u drugačijem tonu i nije moguće komentarisati odluku o ukidanju pritvora nekog jedva punoletnog momka, zbog "izazivanja panike" u situaciji kad su iste ili slične "vesti" objavljivali visokotiražni mediji.
Komentarisao sam, ne, kako to premijer kaže, odluku povodom "pozivanja na razgovor ljudi koji su pronosili netačne informacije" (jer bih neke od njih da sam tužilac i sam pozvao na razgovor), nego odluku o ukidanju pritvora tih ljudi. Tu sam odluku označio kao dokaz da naši državni organi, bar u krajnjoj liniji, ne dozvoljavaju primenu najradikalnije mere, kakva je pritvor, protiv ljudi koji su osumnjičeni za zloupotrebu slobode izražavanja.
Siguran sam da ima ljudi kojima se odluka o ukidanju pritvora ne dopada. I siguran sam da treba da mogu, ako to žele, javno da kažu, a da ih niko ne pita - odakle Vam pravo?