- beleška o razlozima, motivima i nesavladivosti ljudske potrebe da negativno definišu druge i da se, često s nepodnošljivom lakoćom, rugaju drugačijima od sebe samih smatrajući da tako "ispadaju bolji", beleška o teoriji "prirodnosti" netrpeljivosti prema različitima i "neprirodnosti" regulacija, propisa i zakona koji ponašanje zasnovano na takvoj netrpeljivosti zabranjuju -
Koliko rasprava nam treba da bismo razumeli da se u pravilima o poštovanju i uvažavanju drugačijih od nas samih radi o elementarnoj ljudskosti mnogo više nego o zakonima koji su tek nedavno (pre nekoliko decenija) doneti e da bi zabranili da se prema tim, drugačijim od nas po bilo kom osnovu, ophodimo i ponašamo ikako drugačije nego kao prema ljudskim bićima?
Zašto se smatra prirodnim, impulsivnim i instinktivnim da ljude drugačije od nas tretiramo kao "manje važne", "nepoželjne", "nejednake s nama", kao neke koji samo zato što su različiti od nas moraju biti marginalizovani, "sklanjani od očiju", isključeni iz raznih društvenih aktivnosti od rođenja?
Zašto je potrebno zakonima propisati zabrane ponašanja zasnovanih na takvim predrasudama i dogovarati obrazovanje od najranjih uzrasta u nekom društvu da bi se takvom dogovorenom, propisima utvrđenom kulturom prema drugačijima omogućilo da budemo ono što za sebe, po prirodi stvari, smatramo da jesmo - ljudi?
Koliko poruga, verbalne agresije, bahatih postupaka raznih nas treba da prođe da bismo zaista, primetno i merljivo promenili svu tu kulturu netrpeljivosti koju branimo svojom "ljudskom prirodom", tradicijom i naučenim stereotipima tvrdoglavo "braneći neodbranjivo" jer smatramo svoje pravo na mržnju prema drugačijima - takođe ljudskim pravom? Da li je to pravo na mržnju i netrpeljivost stvarno - ljudsko pravo?
Nije.
Verbalizacija i postupci netrpeljivosti i mržnje prema drugačijima - nije ljudsko pravo..
I tu dilemu o "netrpeljivosti prema drugačijima" sasvim jasno razrešavaju propisi koji definišu kakvo je ponašanje zasnovano na netrpeljivosti zabranjeno i kažnjivo (prekršajno, krivično).
Pa ipak - s lakoćom se rugamo tim propisima i s teškoćom ih primenjujemo, primera je vazda.
Zašto?
Osim teorija o predatorskom nasleđu u nama, o kulturama u kojima je emaptija nepoželjna za iskazivanje, o prirodnosti "jačeg koji opstaje", pa sve do teorija koje su pretvarane u užasavajuću praksu zato što su omamile ljude zavodljivim tvrdnjama da su "bolji od drugih jer su - baš oni" i sve do mogućih dugih debata o ulozi religija koje propovedaju jedno (da smo svi isti pred pojedinim bogom), a podržavaju netrpeljivost prema drugima (za čijeg boga se takođe tvrdi da smo svi isti), dakle osim svih tih skoro stereotipnih teorija koje objašnjavaju našu netrpeljivost prema drugačijima ipak ostaje nedovoljno dobar odgovor - zašto smo netrpeljivosti skloni?
Razumljivo je da je ugodna predrasuda smatrati sebe "višim & boljim" od nekog ko je drugačiji, razumljivo je i da ljudi prosto moraju da "misle" u stereotipima jer su društvena bića, razumljivo je čak da uopšte ne razumeju zašto bi ljudi sa smetnjama u razvoju, ljudi sa invaliditetom, ljudi različite boje kože, različite vere, različitog pola, različitog etničkog, nacionalnog porekla trebalo da imaju ista prava kao i ljudi koji se od njih razlikuju, možda je sve to razumljivo ako se poznaje narativ društva koje je tolerantno prema netrpeljivosti, ali propisi kažu i da je neprihvatljivo i kažnjivo. I to što je razumljivo znači samo da je - objašnjivo, a nikako da ičim može biti i opravdano.
Jer koliko god razumeli društvene matrice koje netrpeljivost (i mržnju) prema drugačijima smatraju prihvatljivim (ili čak i poželjnim) taman toliko se mora imati razumevanja za proces kojim se sva ta netrpeljivost mora smanjivati, kruniti, uklanjati do mere koja bi se "proglasila podnošljivom" (šta god to značilo pri merenju onom ljudskom biću koje netrpeljivost drugih trpi). Mora se razumeti otkuda toliko prepreka promenama kulture koja unesrećuje neki broj ljudi jer ih izopštava iz raznih društvenih procesa samo zbog nekog njihovog ličnog, nepromenljivog svojstva, različitog od ličnih svojstava većine.
Svoja lična svojstva ne možemo menjati, skoro pa da je i jako teško da postanemo svesni ili da menjamo svoje predrasude o drugima, svoja uverenja i ubeđenja o drugima i drugačijima, ali je - neminovno.
Svaka tvrdoglava istrajnost na negativnim definicijama onih sa različitim ličnim svojstvima od naših sopstvenih pre ili kasnije ne pokaže ništa drugo osim volje za narcizmom veoma malih razlika koja čini jednaku štetu i onima koji na njima istraju kao i onima na koje se netrpeljivosti odnose.
Nekada je ta razlika sasvim merljiva, poput "viška jednog hromozoma" kod Daunovog sindroma momka na slici ili razlike u XX i XY hromozoma koji nam određuju pol ili razlike u alelama koje nam "pišu boje" kože, kose, očiju, a nekad ih je teško "dobro meriti" jer su u naslagama naših društvenih narativa kojim se bilo koje lično svojstvo uči kao "nepoželjno".
I svaka takva mala razlika, samo zbog naše sklonosti ka netrpeljivosti ume da proizvodi velike nesreće kojima se obeleže životi mnogih ljudi.
A ne mora tako biti.
Netrpeljivost prema drugačijima je, ipak, slobodan izbor. A naši izbori nas čine onakvim kakvi smo, nezavisno od naših ličnih svojstava.
Hoćemo li netrpeljivosti biti skloni ili ne čini se da ipak sami o tome donosimo odluke.
Propisi nam samo kažu ako i kad smo napravili - pogrešan izbor, ništa više.
post scriptum
* ilustracija ove beleške me je našla na postu Predraga Brajovića
(i hvala mu na toj sličici)