Mnogo toga ima da se vidi u Beogradu, naročito ako u njega dolazite iz Maribora. Na primer odlične pekare. Ili lepe beogradske devojke, od kojih mnoge rade u pekarama, mada ih je sve više i u digitalnom marketingu. Kad sam bio mali, baka je imala običaj da me nutka jelom rečima: uzmi, lepo je. Uzalud ju je deda ispravljao, nije hrana lepa nego dobra. Tako su meni lepe i beogradske devojke i beogradski pekarski proizvodi.
Hleb je kabast proizvod, kiflu čovek može da pojede i iz zezanja. Okanimo se analogije između testa i žena pre nego što neko poviče: mesi, mesi, nego evo šta meni pada na pamet kad god sednem da napišem par reči za blog. Predugo, nisam čitao. Ljudi sve manje hoće da zagrizu u veknu, sve češće traže kifle. Ili čitaju u šreh, kao neko ko voli sredinu ali ne i koricu. „U potrazi za koricom hleba“ danas uz tolike ljubitelje sredine zvuči kao neobičan iskaz. (Postoji li uopšte korica odvojena od sredine, entitet manje vredan od čitavog hleba, ali čak i takav težak za pronalaženje). Ukratko, nastavak teksta biće sav u sredinama i kiflama.
Kako čovek da zaobiđe spoljnu politiku kada se nađe sa prijateljem koga nije video dvadeset godina? Nikako. Evo šta smo zaključili: neće moći i hleb i kifle, teško će to da ide i Rusija i Evropska Unija kada dođe do podvlačenja crte. Je li neko ikada čuo za podvučeno narandžastim? Ima podvučeno žutim; ima povlačenja crvenih linija. A Nešto između je samo naslov filma koji se ne završava dobro po glavne junake.
Posle smo pričali o drugim važnim stvarima, knjigama i džezu. Otišli na koncert Mikana Zlatkovića. Tako nešto nemamo ovde u Mariboru, čak ni na Lentu. Nema ni Beograd prečesto. Odavno nisam na koncertu osetio da mi se ježi koža. Dve nedelje kasnije je umro Miša Blam, koga nisam poznavao ali mnogi oko mene jesu. Ono što su kazali sam znao i sam, bio je prvoklasan muzičar. Smrt posle koje se Beograd za novu mrvicu udaljio od svetske metropole kakvom bi – po ljudima koji ga čine – svi voleli da ga vidimo. Dolaze novi, da, ali potrebne su decenije da se stvori jedan Miša Blam.
Cvetko
Prolazim tramvajem Đeram i stižem do Cvetka. Ženski glas kao iz budućnosti najavljuje stanicu Zvezdarska pijaca (?) Cvetkova dakle pijaca bi me uvek podsetila na Cvetka, teču nosioca NOB boračke penzije koga je zbog nakrive naravi malo ko voleo. Sahranili smo ga pre neki dan. Ostaće mi u sećanju njegova priča kako se razočarao u partizane, ali mi ne pada na pamet da je ispričam. To je sada postala samo tek jedna prepričana slika iz rata. Sve je manje očevidaca, a niko da se seti da uzme makar telefon i snimi njihove priče. Nisam ni ja, a Cvetko je umro. Ko zna nekog sličnog, neka ga snimi. Ponestaje ih.
Petorica u čamcu, a o psima i da ne govorimo
Kada sam došao dočekale su me poplave. Danas već izgledaju kao lanjske, ali nisu. Samo se o katastrofi manje govori. U prvo vreme sam imao utisak da mi se ljudi hvale netom minulom kataklizmom gotovo na ličnom nivou: šta kažeš na poplavu? Nema toga u Sloveniji (ne bi dodavali), užas (dodavali bi). Nekoliko dana potom poplava je nestala iz tema za razgovor. Vratiću joj se na trenutak. Obrenovčane sam susretao na ulicama i po parkovima u Beogradu, prepoznatljive jer su naglas pričali o tome kako su se izbavili, umalo napisah kako su prebrodili te dane, pa tako čuh da kada dospeš u vodu do ramena imaš osećaj kao da te sa svih strana seckaju žileti, i tek tada sam shvatio akcioni deo drame kroz koju su poplavljeni prošli. Sledi drugi, mnogo sporiji, a onima kojima su i u flmovima zanimljive samo jurnjave, tuče i pucnjave kao da već postaje dosadan.
Može se na yutubu pronaći snimak nekakvog prekaljenog čamdžije koji proklinje amatersku „spasilačku ekipu“ od pet ljudi koji su isplovljavali praznih ruku u brzom čamcu. „Šta će njih petorica tamo – odnesite ljudima hleba i vode“, urla čamdžija. Verujem da ne bi imao ništa protiv ni da su „spasioci“ nakupovali kifle u prvoj pekari, ali nisu. Dirljiva je bila i njegova rečenica kako ne može da pomaže psima zato što ne mož’ da se spasu, ali ljudima mora.
Ovde je važan čamdžija. Takvih kao što je čestiti vlasnik čiklje je u nesreći bilo mnogo više od show-off ekipe. To svako zna. Moglo se osetiti kako je nada poplavljenih, da će sve jednom, što pre, ponovo biti u redu, prerasla u nadu svih nas da će sve jednom, što pre, ponovo biti u redu. Da smo ipak bolji od političara koje smo birali kao ukleti. Pomislimo li da jesmo, i zadržimo li tu misao, možda nam zaista jednog dana, što pre, ponovo bude u redu. Ali kao da se ta misao brzo umorila, pritisnuta Megatrendom, Papajom i da ne nabrajam. A misao koja ne ume da misli, što bi rekao Branko Miljković, zavladaće svetom.
O kiflicama
Nekako se potrefilo i našao sam se prekoputa devojke o kojoj sam već pisao pre nekoliko godina. Tada sam je video na plaži, a ovaj put u kafiću. Došla je uskom stazom od neravnomerno nabijene cigle hodajući kao samba. Nikada se nisam raspitao da li je to stvar vežbe, kao meni da dam koš sa poludistance. Sumnjam. Mora se biti talentovan. Donji deo tela, odakle treba prilaziti pogledom a i inače kada su žene u pitanju, se lagano njihao, a gornji je mirno plovio pravo napred. Zatim se zaustavila, kao u pesmi Dizi Gilespija. A zatim je sela prekoputa.
Kada bi se nasmejala, oči bi joj se izvile u proreze poput kiflica.