Prognoza za ponedeljak je bila tačna - osvanuo je oblačan dan u Boki Kotorskoj. Naši domaćini predložili su da stoga odemo do Njeguša i Ivanovih Korita, prošetamo i vidimo mog prijatelja Laza.
Lazo je stari izviđač. Odlični smo od 1987. godine kada je bio deo mog tima na Smotri izviđača Jugoslavije. Viđali smo se sporadično, svakih par godina. Svaki taj susret je bio srdačan i pun radosti, kao da je od poslednjeg prošao samo jedan dan. Lazo se u međuvremenu posvetio drugoj svojoj ljubavi - folkloru (što je još jedno interesovanje koje nas veže). Napravio je vikendicu u Njegušima a pre 5 godina, kada sam ga posetio, već je bio predsednik lokalne mesne zajednice.
Po povratku sa Ivanovih Korita, reče moja žena da nikada nije bila u Njegoševoj rodnoj kući. Prirodno, odmah sam predložio da skočimo do nje, mada je bilo već prošlo 6 popodne. Ispostavilo se da je kustos ovog malog a veoma zanimljivog i značajnog muzeja Rako još uvek tu, mada mu je radno vreme isteklo još u 5. Ispostavilo se i da je bio tu davne 1975. godine kada sam prvi i poslednji put dolazio - domaćin je ove kuće još od 1973. godine! Lepo nas je ugostio, proveo po kući i podsetio na mnoge istorijske činjenice, ponudio da nađe istinski sir i pršut a ne ove dimljene holandske proizvode koji se pod tim imenom prodaju. Zna Laza, kako ne bi - za 10 godina predsednikovanja ostavio je dosta dobrog Njegušima.
Po okončanju posete, poželeo sam da napravim snimak na istom mestu gde sam snimljen pre 39 godina. Ovu fotografiju i danas izuzetno volim - mislim da odlično predstavlja mene tadašnjeg: mladog i buntovnog, spremnog da menja svet. Evo slike koja spaja 39 godina uz naslov bloga.
Obavismo i to, mahnusmo Raku i krenusmo nazad, vraćajući se niz "kotorske strane". Tek dole u podnožju, na izlasku iz tunela Vrmac, shvatio sam da mi nema torbice sa svim ličnim dokumentima. Nadam se da mnogo vas ne prepoznaju taj osećaj, tu mučninu izazvanu ne gubitkom nego pre svega shvatanjem šta me sve čeka ako je ne budem pronašao već morao da sva dokumenta ponovo vadim.
Prva stvar koju sam uradio bila je da zovnem Laza i proverim da torbicu nisam zaboravio na Koritima. Proveri Lazo, kaže nema je ovde. A gde si posle bio? Rekoh mu za Njeguše i posetu muzeju. Setih se tada da sam torbicu imao kada smo se slikali u kući, te da sam je ostavio na ogradi prilikom snimanja ispred kuće. Zamolih Lazu da pozove Raka da vidi može li je naći.
Naredni sledeći Lazov poziv bio je da mi kaže da će Rako poslati sina da proveri da li je ko našao trobicu. Drugi je usledio 15 minuta kasnije - našao je torbicu Milo Jovov, onaj što živi odmah preko puta. Sve je bezbedno. Srećom, nije prošao jedan narkoman što je tu u blizini. Upitah da li da se vraćam po dokumenta, ali Lazo reče da sačekam da on nešto proveri. Petnaest minuta kasnije, već je organizovao da mi isto veče torbicu donesu u Tivat.
Jovo, zet Radeta Brke, radi kao konobar na Njegušima. Doneće ti kod tasta oko pola 10. Rade ima kafanče odmah uz prodavnicu boja i lakova Atom, pred Župu. Pođosmo moj domaćin Olja i ja. Ona zna prodavnicu boja, ali ne i da je tu neka kafana. I zaista, odmah na ulasku u prodavnicu može se desno skrenuti u prostoriju sa šankom i 5-6 stolova. Kafanu drži Rade, a prodavnicu negova gospođa.
Prepoznasmo se, sedosmo za njegov sto. Zovnemo zeta Jovu, kaže eto ga za 10 minuta. Na TVu Novak se bori sa Čilićem. Na dva stola još tri čoveka ispijaju svoje piće. Vidi se da su radnici, da zalivaju kraj napornog dana. Uz govorljivog gazdu zapodenu se razgovor. Zna Rade Laza još dok je u pošti radio. Držao je kafanu pet metara od pošte, po vasceli dan su mu dolazili. Ceo TIvat zna odatle. A Lazo je lafčina. Dobro je pregurao rak a i sin mu se čudom oporavi od one nesreće - pet dana je bio u komi, nisu verovali da će se izvući.
Jedan od radnikaje, ispostavi se, iz Vrbasa. Ja znam Bucu, isto radi u pošti i izviđač, iz Bačkog Dobrog Polja. Kako ga ne bi znao - ovaj čovek je u stvari takođe iz BDP-a. Onaj drugi iz Brčkog. Ne zna moje Damira i Galeta, izbeglica je iz Zenice. E, pa onda prepoznasmo Poparu i njegovog brata, Mirzu Jarića, Zvonka Popovića. Ove mlađe, današnje, ne zna.
Krenu druga tura, ja da naručim, Rade ne da. Odoše radnici, pojavi se stariji gospodin, sedi brkovi mu nešto između Marka Miljanova i Salvadora Dalija. Ispostavi se da je moler, radio je po mnogim kućama, radi i danas u svojoj 75-toj. Godinama je živeo u Barseloni; sin mu je i danas tamo, u upravi je Kluba! I on je drugovao sa Lazom.
Prošlo sat vremena od dolaska. Ponovo zovemo zeta, kaže eto ga za tri minuta. Prođe 20 dok se ne pojavi. Torbica je tu, proverih sadržaj - sve na mestu. Da ga častim, red je? Ni da čuje, žuri, sa nekim je prijateljem, odoše. Mi još jednu turu. Priči nikad kraja. Srećom nazva Oljin muž, pa se mi nekako izvukosmo. Fudbal odavno krenuo, skoro poluvreme - čeka me da gledamo zajedno.
Koliko da platim? Bježi, ništa ne treba. Ne vredi ubeđivanje, pa meni ste pomogli. Ništa, ništa. Navrati još koji put da popričamo.
Olja u čudu. Samo trepće očima. Kaže, nije imala sadržajniji odlazak u kafanu, ne patmi.