Upadljiv i nagli civilizacijski iskorak jedne velike nacije u nastajanju daje neku nadu da možda i ovde, jednog lepog dana, koji će doći možda mnogo ranije nego što bi se to na osnovu preovlađujuće društvene klime zadnjih četvrt veka moglo pretpostaviti, bude rešen ključni problem koji nas pojedinačno gledano ubedljivo najviše sputava da i mi konačno istinski postanemo deo progresivnijeg dela čovečanstva. A taj ključni problem zbog kojeg smo baš tu gde jesmo, a toliko sporo napredujemo ka onome gde bi trebali da budemo nije u onome što se ovde najčešće navodi - nije on ni u nasleđenoj posrnuloj ekonomiji, ni u nerešenim regionalnim istorijsko/teritorijalnim sporovima, a još manje u nekakvim zaverama velikih sila... Glavni problem je u kod nas dominantnom sistemu vrednosti, a koji je toliko prevaziđen, nefunkcionalan, antivremenski i autističan, da nas u jednom od najuzbudljivijih i najdinamičnijih perioda evropske istorije - ovog po okončanju hladnog rata i pada Berlinskog zida - konstantno gura u istorijske stranputice, lutanja, (samo)izolaciju, promašaje u određivanju unutrašnjopolitičkih i spoljnopolitičkih prioriteta i ciljeva.
Prognozirani ekonomski bum još s kraja prošlog veka koji se odnosio na bukvalno sve najmnogoljudnije zemlje u razvoju manje-više svugde je ostvaren, najkilavije svakako u slučaju velikih zemalja sa "indijskog potkontinenta" (Indija, Bangladeš, Pakistan), ali u velikoj većini drugih slučajeva tih 100M+ nasukanih posrnulih i uspavanih džinova rast je zadnjih deceniju-dve bio dramatično veliki i očit (Kina, Indonezija, Brazil, Rusija, Turska, Meksiko, Filipini). Pozitivna metamorfoza izazvana naglim jačanjem privrede je svakako najvidljivija u Kini, prosto jer je ona najveća među njima, a samo pre pola veka na vrhuncu Maove kulturne revolucije tolika zemlja je bila maltene neka vrsta pakla na zemlji, potpuno izolovana država-zatvor čiji GDP je bio manji čak i od nekih zemalja sa pedesetostruko manjom populacijom, pa kako onda da napredak ne bude najvidljiviji. Međutim, ako među svim tim superteškašima treba izabrati zemlju svetskog šampiona po sveukupnoj uspešnoj transformaciji, gde je veliki privredni rast propraćen i opštim napredovanjem društva u celini, otklona od svih onih unutrašnjih demona karakterističnih za većinu zemalja trećeg sveta - pobednik je svakako Brazil, a ta pobeda se, ironijom sudbine, možda najjasnije mogla videti juče prilikom njihovog najvećeg poraza!
U najtežem porazu koji je ikada neki tim zabeležio u istoriji fudbala (ne treba neka istorijska distanca da bi se to konstatovalo), Brazil je sinoć ponižen od svog fudbalski gledano najljućeg globalnog konkurenta - Nemaca, sa nezamislivih 1:7. Kada su desetak minuta pred kraj Nemci dali svoj poslednji (i najlepši) gol, ceo stadion je ustao i aplaudirao. Aplaudirali su čak i svojim igračima kada su tek u zaustavnom vremenu konačno postigli počasni gol, a po završetku meča svi brazilski fudbaleri, bez obzira na fatalističke izraze lica koji su jasno izražavali njihove trenutne emocije, smogli su snage da se sportski pozdrave sa Nemcima i razmene dresove. A kada su sredinom prošlog veka imali bolni poraz na domaćem terenu slične težine, 1:2 od Urugvaja, cela nacija ga je dočekala kao sudnji dan, a fudbaleri su kroz sporedni požarni izlaz, preobučeni u žensku odeću, spašavali živu glavu!!!
Nagoveštaj preko fudbalskih tema o tome koliko je transformacija i emancipacija brazilskog društva daleko odmakla, i u potpunosti prati povoljnije ekonomske pokazatelje, mogli smo videti još prethodnih meseci prilikom masovnih, spontano organizovanih građanskih protesta širom Brazila, kojim su dominirali studenti i srednja klasa, na socijalne teme i problem korupcije, gde su (pre)veliki troškovi organizacije svetskog prvenstva često bili u žiži. Preovlađujuće mišljenje i zapažanje u Srbiji povodom toga (naravno) je bilo u stilu "CIA, snajka CIA", u smislu kako eto Amerika (a ko drugi?) čim neko počne da se diže, ona krene da ga spušta, pogotovo što su se slični procesi i antivladini protesti događali istovremeno i u nama bližoj Turskoj, a u dramatičnijoj formi i u Ukrajini. Mi znamo da je svaka vlast od Boga, a da se protiv svoje vlasti mogu buniti samo oni koje su izmanipulisali Sotona i/ili Amerika, i prema toj nasoj logici nema logike da se iko protiv vlasti buni ni u Severnoj Koreji ili Siriji, a kamoli u zemljama koje toliko kontinuirano ubrzano ekonomski jačaju iz godine u godinu.
Ali za normalan, slobodni i razvijeni svet to su bili snažni signali o unutrašnjem jačanju i sazrevanju jedne velike nacije kojoj pripada budućnost, i kod koje više nikad neće prolaziti fore na nivou "hleba i igara", pa makar se radilo o svetskom prvenstvu u fudbalu i olimpijadi zajedno, a lebca bilo više nego ikada. I vidi se sada na južnoameričkom primeru, posmatrano kroz prizmu pratećih dešavanja na svetskom fudbalskom prvenstvu, da su neke univerzalne vrednosti i principi stvarno univerzalni, a ne nametnuti kao takvi od društava koje pripadaju jednom kulturološkom modelu i tradiciji. Iskorak od luzersko-kalimerovskog funkcionisanja i mentaliteta nisu prve napravile južnoameričke zemlje koje bi se sa pravom mogle nazvati "Evropa u malom" po svom etničkom sastavu, već Brazil koji je pravi koktel svih nacija i rasa, i Čileanci, čijim venama teče znatno veći udeo domorodačke indijanske krvi od južnoameričkog proseka.
Uporedite samo jučerašnje aplaudiranje Brazilaca SEDMOM golu svojih protivnika, sa sramnom solidarnošću celog Urugvaja sa svojim najboljim fudbalerom za njegov čudovišni postupak kojim je između ostalog ostavio svoj tim na cedilu i njihovom okrivljavanju svetskih zavera za to, ili sa tradicionalnim argentinskim maradontističko-čegevarističkim pre*eravanjima, ili sa sramnom ignorancijom kojom su Kolumbijci ispratili činjenicu da je njihovu fudbalsku bajku u Brazilu, gde su bez svog najpoznatijeg igrača ostvarili sjajne igre i rezultate, u senku bacio svojim namernim krvničkim startom nad glavnom zvezdom SP (polomio mu kičmu) igrač kojeg su čak potom uzeli u odbranu...
A to kako se Urugvajci odnose prema divljačkom ujedu Suareza, a Kolumbijci u odnosu na pogibeljni start Zunige, podseti me na naše obeležavanje stogodišnjice Velikog rata. Srbija u svojoj napaćenoj istoriji nikada nije imala ni približno tako slavnu epizodu kao slavni petnaestogodišnji 1903-1918 period, ali mi se baš uhvatili za ubedljivo najsporniji detalj u celoj toj priči, kada je zahvaljujući nekim našim tadašnjim usijanim glavama po svemu sudeći neizbežni svetski sukob započeo baš na način najnepovoljniji i najpogubniji po nas. Ali da ne vraćam priču previše na domaći teren, ovo je priča o onima koji su ispali pobednici čak i u svome najvećem porazu. Novi Brazil definitivno više nije samo zemlja fudbala i kafe... već i supermodela... i već su nepovratno ključna zemlja cele južne polulopte kojoj u prvoj sledećoj reformi UN nikako ne bi smela izmaći fotelja stalne članice SB, a granice i potencijali njenog daljeg napredovanja se još ne naslućuju.