Nepristojno je ubiti se na poslu, kaže lik iz serije The Bridge, odeš fino kući, napuniš kadu, zapališ sveće, nagutaš se pilula, vodke, čega god, presečeš vene, opustiš se…
Pristojno ili nepristojno, ubeđen sam da ne postoji niti je postojala osoba, koja u svom životu nije bar nekoliko puta pomislila na samoubistvo.
Postoje dva ustaljena mišljenja, stava, tvrdo, dijametralno suprotstavljena glede samoubistva. Jedan, koji čin samoubijanja, oduzimanja sopstvenog života, smatra kukavičlukom, eskapizmom, nedostatkom odgovornosti... i drugi, koji samoubistvo tretira kao vrhunac hrabrosti. Lično mislim da ako na ovom našem globu živi 6, 7 milijardi ljudi, bar pet puta toliko, da ne kažem više, postoji razloga za samoubistvo.
Samovoljno odustajanje od života, može biti plod straha od njega, tj života, straha od nesnosne sadašnjosti, straha od neizvesne budućnosti, bilo kakvog straha, panike, posledica traume, silovanja npr, jednom reči takvo samoubistvo bi se moglo svrstati u afektivno. Nasuprot afektivnom, postoje i planirana samoubistva. Odmah mi se nameću stihovi Marka Brecelja, citiram po sećanju: Ja nisam iz ovog grada…da li znate…ovdje…neko mjesto, najpogodnije za samoubistvo… Postoje, bolje reći, postojale su osobe koje su mesecima, neke godinama, planirale svoje samoubistvo. Takvo planiranje podseća na poslovičnu grudvu snega koja zakotrljana na kraju izazove lavinu. Ipak, planirana samoubistva se najčešće završavaju spašavanjem života samoubice. Moja drugarica M. davnih šezdesetih godina, četiri puta je planirano pokušala da sebi oduzme život. Na njenu i moju i sreću njenih bližnjih, nije uspela, živa je i zdrava, ima troje dece i muža kojeg voli i koji je voli. Četvrti put joj se činilo da je smislila savršen plan, ocu i bratu je rekla da ide do tetke koja je imala kuću u Prokopu sa velikom baštom i starim razgranatim orahom u sred nje. Tamo ću na miru da spremam ispite za septembar. Druge noći, odnosno u dva po ponoći, kad je tetka spavala tvrdim snom, M. je izašla u baštu, legla uz veliki grm ruže, žiletom prerezala vene iznad obe šake i tako ispružena čekala kraj. Ali, nema smrti bez sudnjega dana, jednom Šiptaru koji bazao Prokopom u to gluvo doba, se, da prostite, prisralo. Preskočio je nisku ogradu, zavukao se tik do nje, skinuo pantalone, čučnuo i taman da…kad ju je spazio! Urliknuo je od straha i razbudio i tetku i komšije, hitna pomoć je stigla na vreme i na sreću bi što bi. A opet, jedan od mojih najboljih drugara Doktor R. Glorija (po Rolling Stonesima), pošto je rano ujutro ispratio ženu koja je tada radila u Domu zdravlja u Lazarevcu, skuvao je kafu za kevu i sebe i rekao joj: Počni ti, ja odoh da se obrijem. Tek što je keva srknula kafu, iz kupatila se začuo pucanj! Razneo je sebi glavu ćaletovim trofejnim pištoljem.
Egzistiraju i, nazovimo ih nesvesnim, bez donošenja odluke, samoubistva. Put do njih je ponekad trenutan a nekad zna da se protegne i na mesece. Posledica su gubitka voljene ili voljenih osoba. Naprosto se ugasiš! Posle gubitka za samo četiri meseca, dva sina delije, mojih drugara od detinjstva, njihova majka, računao sam je kao svoju drugu majku a i ona me nije odvajala od svoji sinova, izgubila je volju za životom, nije jela, nije pila, postala je kost i koža i vrlo brzo je otišla za njima.
Sregej Jesenjin je 27, decembra 1925 godine napisao:
Nije novo mreti al’ ni živeti,
Bogme nije najnovije.
Te noći je izvršio samoubistvo
Majakovski u pesmi Jesenjinu kaže:
Naša planeta nije za prolećne cveti,
Treba opet radost budućnosti sveže,
U ovom životu nije teško mreti,
Izgraditi život kudikamo je teže.
I pored ove potvrde života u stihovima i žestokog napada na Jesenjina zbog kukavičluka, Majakovski je izvršio samoubistvo 1930 godine.
A., sin jedinac mojih dragih prijatelja i kolega, drug mog sina od prvog razreda OŠ, dva dana pre kobnog događaja vraćajući se sa Save, sreo sam njega i D. njegovu majku bili su se uputili u suprotnom smeru, bili su veseli, ona ga je ponosno onako visokog držala ispod ruke, smejali su se i ćeretali, skočio je s Brankovog mosta, ne u reku nego na asfalt Karađorđeve ulice. Jedan očevidac je kasnije pričao: Video sam lepog visokog plavokosog mladića kako mi se približava sa novobeogradske strane, ispod ruke je držao neku knjigu. Na moje iznenađenje, odjednom se zaleteo i preskočio ogradu! Za Branka Ćopića mislim da je dugo razmišljao o samoubistvu i onda presekao, svega mu je odavno bilo preko qrca!
Načini, bez obzira radilo se o afektivnom ili planiranom samoubistvu, su, malo je reći raznoliki. Skoro, pre desetak dana je bila tačno godina dana kako se otac mog zeta bacio, skočio sa solitera. Skakanje s visokih zgrada, mostova je vrlo čest način oduzimanja sopstvenog života. Ne moramo da pominjemo San Francisko I samoubijanje skokom sa Golden Gatea, imamo mi Brankov most i naročito za samoubice omiljen, Pančevački most. Sećam se emisije, mislim da je išla na Studiju B, o alasu koji obitava ispod Pančevačkog mosta i njegove priče o desetinama spašenih samoubica i stotinama koje je odnelo mutno Dunavo. Čujem pljusak, uletim u apatinac i pravac sredina Dunava, evo pre neki dan sam uspeo da izvučem jednu devojku, nagutala se vode i već je bila na ivici snaga... I javi li vam se neko od onih koje ste spasili, pita novinarka. Ne, valjda se stide...javljali su mi se i dolazili neki roditelji, zahvaljivali mi se, donosili kafu, cigarete, rakiju... Moj drugar B. sedeo je šezdesetsedme ispod Brankovog mosta kad mu je pažnju privukla graja na mostu. Podigao je glavu i video devojku kako skače u Savu. Bez razmišljanja je skočio u vodu. Grmalj, kakav je već bio, za čas je doplivao do devojke, ščepao je za kosu i pored njenog protivljenja: Ostavite me, pustite me da umrem, uspeo da je izvuče na obalu, narod je već bio pozvao Hitnu pomoć i ona je ostala živa. Njegova sestra mi je pre desetak godina rekla da su se uzeli i da imaju decu i dobar skladan brak.
Ukucah u Google samoubistvo i u Kuriru, gde bi drugo, nađoh sledeće: PUCAO IZ LOVAČKE PUŠKE U SEBE: Mio M. vlasnik poznatog restorana u Skoplju izvršio samoubistvo. VODICE: Muškarac u gardijskoj uniformi, razneo se ručnom bombom. ZASPALA ZAUVEK: Ubila se Džesika, sestra Dru Barimor, popivši kutiju pilula. SAMOUBISTVO STUDENTKINJE: Skočila na beton sa požarnih stepenica u Studenjaku. Policajac se ubio kašikarom! ZAJEČAR: Policajac se razneo ručnom bombom u šumi! RUSKI ROMEO I JULIJA: Irina (14) I Andrej (22) se obesili zbog zabranjene ljubavi! HOROR U KOTOR VAROŠI: Ubio bivšu suprugu pa sebe. TRAGEDIJA: Četvrti pokušaj samoubistva nemačkog fudbalera Andreasa Birmana, završen smrtnim ishodom. ŠALA OTIŠLA PREDALEKO: Dečak se ubio zbog snimka masturbacije! UŽAS: Devetnaestogodišnji zatvorenik se obesio pre doručka. ČAČAK: Muškarac i žena pronađeni mrtvi u kombiju. BEOGRAD: Radnik u Lutriji Srbije izvršio samoubistvo pucajući sebi u vrat. NIJE MOGLA DA PODNESE SRAMOTU: Tinejdžerka (15) se obesila posle debakla Brazila. SKOK U SMRT: Vranjanac (52) se bacio sa solitera. PRIZREN: Nemački vojnik izvršio samoubistvo! HOROR U ZAGREBU: Majka ubila dete (4) i sebe?!
Pored imbecilnih naslova, a šta drugo očekivati od Kurira, mogu se ipak videti razni načini samoubijanja: Skakanje sa zgrada, pucanje u sebe, vešanje, gutanje pilula, raznošenje ručnim bombama i granatama…
Pišući ovaj tekst, nekako kao usput sam razmišljao kojem bih se ja načinu privoleo? Skok sa solitera ili mosta odbio sam s indignacijom, padneš, dešavalo se, i ne umreš, nego postaneš nepokretan invalid, nesposoban da ikad više izvršiš samoubistvo I postaneš teret svojm bližnjim. Pilule su mi upočetku delovale učinkovitije, nagutaš ih se, legneš, zaspeš i ne probudiš se. Ali uvek oko mene ima nekog, da odem u neku divljinu i tamo se zapilulujem, možete misliti na šta bih ličio kad bi me pronašli! Oglodan od zverinja, prekriven mravima i kojekakvim bubama i bubicama a iz bivšeg nosa i bivših očiju izlaze larve muva. Vešanje, nikako! Ne volim ni uz grlo zakopčanu košulju. Raskomadavanje sebe kašikarom? I da mogu da je dobavim, ne bih! Na kraju se ipak odlučih za utoku, turiš cevku među njupavce, povučeš oroz i La Commedia è finita!