„Ne sanjamo svi jednako i to nikome ne smeta.
A zašto svima smetamo kad smo drugačije budni?“
Miroslav Antić
Kada sam počela da pišem blog, drugarica me pitala: „O čemu pišeš? O modi?“ I na neki način je u pravu, ponekad pomislim da je invaliditet kao modni stil, nije toliko bitno šta nosiš, već kako ga nosiš.
Vikipedija kaže: „Hendikep je izraz koji označava stanje umanjenih telesnih ili psihičkih sposobnosti koje pojedince dovode u neravnopravni, a često i podređeni položaj u odnosu na druge“.
Stvoriti društvo koje vrednuje različitost, poštuje jednakost i ostvaruje pun potencijal osoba sa invaliditetom u cilju izgradnje boljeg sveta za sve ili, kraće rečeno, stvoriti svet po meri svakoga od nas - nije laka misija. Za takav pokušaj treba imati mnogo planova, entuzijazma, snage i volje. Tu misiju ima
International Disability Alliance (IDA) koja procenjuje da milijardu ljudi širom sveta čine osobe sa nekom vrstom invaliditeta. To je najveća svetska, a u isto vreme i najčešće previđena manjinska grupa. Cilj IDA je da promoviše efikasnu i potpunu primenu Konvencije Ujedinjenih Nacija o pravima osoba sa invaliditetom, kroz aktivno uključivanje organizacija osoba sa invaliditetom na nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou.
Direktor ove organizacije sa sedištem u Njujorku je Vladimir Ćuk. Vlada i ja smo se upoznali na fakultetu - ja sam bila na trećoj, a on na prvoj godini. Oduzeo mi je privilegiju da budem jedina osoba na fakultetu koja za kretanje koristi invalidska kolica. Ne družimo se aktivno, vidimo se nekoliko puta godišnje, a u poslednje vreme i ređe, pošto živi u Njujorku.
To je čovek sa sjajem u očima, neverovatnom voljom za životom, energijom koja pokreće. Veseo, nasmejan, obrazovan. Čovek sa stilom, gospodskim manirima i posebnim šarmom koji pleni. Završio je Matematički fakultet u Beogradu, osnovao Udruženje studenata sa hendikepom, doktorirao na Univerzitetu u Čikagu i danas je direktor svetske organizacije za zaštitu prava osoba sa invaliditetom.
Išao je u redovnu školu kada se nije pričalo o inkluzivnom obrazovanju. Na fakultetu su mu drugovi pomagali tako što su ga nosili od četvrtog do petog sprata i uvek se smejali i zabavljali. Pokretač je mnogih projekata i kaže da kolica nikada nisu prepreka, jer je posao zadovoljstvo.
„Svaki dan se budim sa idejom da radim posao koji zaista volim i nešto u šta verujem. Sada zaista mogu da se borim za prava osoba sa hendikepom na nekom višem nivou, ne samo za našu zemlju već, praktično, za celi svet“, kaže Vlada i dodaje da ga putovanja s kraja na kraj zemaljske kugle ne zamaraju, naprotiv - svaki uspeh mu daje snagu za sledeći poduhvat.
„Bilo je mnogo divnih momenata, na primer kada sam putovao u Keniju ili Saudijsku Arabiju gde su predrasude veoma izražene, a gde sam držao predavanja. Hendikep je samo jedna različitost iz koje treba da crpimo snagu, da radimo i kreiramo novi svet“.
Kada pričate s Vladom, nepogrešivo će vam reći šta su problemi sa kojima se susreću osobe sa invaliditetom, ali je mnogo više usredsređen na to kako promeniti stvari, šta uraditi da svima bude bolje, kako preskočiti prepreke.
Vlada ima kvadriplegiju i, ako je hendikep stanje umanjenih telesnih sposobnosti koje pojedinca dovode u neravnopravni, a često i podređeni položaj u odnosu na druge, ko bi bio Vladimir Ćuk da je u ravnopravnom položaju sa drugima?
Poslednji put kada smo se čuli, na pitanje „kako si“, odgovorio je: „Odlično, život nikada bolji!“