NEĆE BITI SVETSKOG RATA ZBOG UKRAJINSKE KRIZE
Naslov za blog sam pozajmio iz odličnog teksta koji je Gabor Steingart objavio u nemačkom listu “Handelsblatt”.Stavovi i analize iznete u tom tekstu su toliko racionalni i poučni ne samo za Srbiju već , pre svega EU i Nemačku u vezi aktuelne ukrajinske krize. Takođe, veoma interesantno je i poučno kako na celokupnu situaciju gleda nesumnjivo jedan od najvećih živih političkih umova Egon Bahr. Njihove ključne poente navešću u daljem tekstu , kao i kompletne tekstove.
Za nas je zaista bitna pozicija Srbije u svemu tome, da ne izgubi što izgubiti ne mora,a da ne daje što se od nje ne traži. A savako preterano naše upetljavanje i komentaruisanje u stilu “šta ako”, “ne nikako”, “da svakako”, pa “mi ovo , mi ono” čime se preterano bave najčešće nekompetentni ljudi i mediji, može biti samo kontraproduktivno.
Od kada je počela ukrajinska kriza u Srbiji se smenjuju, sve pametniji do pametnijeg, analitičari, neki novinari, neki koji pišu članke za pojedine novine, pa stranački prvaci, drugaci i trećaci, i tako sve do raznih vračeva, vračara , proroka, trećeokih, poznatih profesora afirmisanih kao teoretičara antisrpske , antiruske i antipravoslavne zavere, ali niko od njih pa ni neka eminentnija lica i ozbiljniji stručnjaci ne rekoše ni približno ono što je približno istini.Preovlađuje pristrasan odnos, korišćenje svake prilike da se istakne kako smo braća sa Rusima, pa onda šta je sve nama Zapad uradio, ali ozbiljnijih analiza i procena nema, jer da bi ih bilo morale bi se stvari tumačiti realno.
Govoreći o poziciji Srbije u vezi ukrajinske krize, predsednik Nikolić kaže da je “uveren da moramo da ostanemo na poziciji insistiranja na međunarodnom pravu i pravdi, što sasvim jasno znači da Srbija priznaje Ukrajinu u granicama u kojima je članica UN, i da to traži i za sebe, dalje, “kao što ne smemo da priznamo nezavisnost Kosova i Metohije, ne smemo da priznamo ni nezavisnost Krima ili njegovo priključenje Ruskoj Federaciji.”
„Srbija je svesna da bi opredeljivanjem za jednu od strana u ovom sukobu izgubila jednog od dva dragocena prijatelja, ili EU ili Rusku Federaciju i zato bi poštovanje za našu poziciju trebalo da imaju i Moskva i Brisel”. Sad ovo je malo diskutabilno, jer se ne opredeljujemo za EU ili Rusiju već za principe, ako nas baš neko pita i tu onda nema govora o gubljenju prijatelja već čuvanje sopstvenog digniteta.
Inače, kada bi mene neko pitao ja bi him jednostavno odgovorio das u to njihovi mežusobni odnosi, das u u pravui i jedni i drugi i da to međusovno sami reše, a Srbija se ne meša u stvari drugih.
A što se tiče našeg priznavanja Krima, stvar je principijelna ali nije relevantna za faktičko stanje, kao što ni je relevantna ni činjenica da Srbija nikada neće priznati da je priznala Kosovo, jer i Krim i Kosovo će biti gde realno jesu, niti će Rusija vratiti Krim Ukrajini, niti će se Kosovo vratiti u sastav Srbije.
Upravo zbog takvih dilemma i odsustva ozbiljnih analiza u našim medijima evo ključnih stavova koje je
izneo Egon Bar u intervjuu DPA:
(1), da neće biti svetskog rata, (2 )da Zapad, pre svega EU i Nemačka ne moraju ni pomrsiti ni pokidati konce sa Moskvom ( 3) da se rušenje putničkog aviona iznad istočne Ukrajine ne može prevideti, ali i da je to elemenat nepredvidljivosti (4 )ne sme se podcenjivati Putin koji je govoreći pred Bundestagom izneo veoma zanimljivu ponudu za saradnju. To je ostalo bez odgovora ( 5) Putin šef države koji dobro procenjuje da li u nekom ima zapravo pouzdanog partnera za sporazume o saradnji. A za Zapad je sada u suštini pitanje da li želi graditi bezbednost sa Rusijom ili bezbednost od (protiv) Rusije.
A iz odlične analize Gabora Stangart-a u listu Handelsblatt , izdvojio bih sledeće:
- Nemački novinari su u samo nekoliko nedelja odbacili trezvenost i predali se ekstazi. Drugačijeg mišljenje gotovo da više i nema.
- Mediji za koje smo mislili da svojim idejama konkurišu jedni drugima sada jednoglasno podržavaju sankcije prema Rusiji. Sami naslovi ilustruju agresivnu napetost, rezervisanu do sada za navijače fudbalskih klubova.
- Niz refleksivnih optužbi i protivoptužbi vode samo dalje u zamagljivanju činjenica.
- Ko je prvi obmanuo?
- Da li je sve počelo ulaskom Rusije na Krim ili je Zapad pre toga podsticao destabilzaciju Ukrajine?
- Da li se Rusija širi na zapad ili NATO na istok?
- Ili su možda dve svetske sile usred noći nabasale na ista vrata gonjene sličnim hegemonijalnim porivima prema bespomoćnom trećem, koji sada celu ovu zbrku plaća predratnim stanjem?
- Trebalo bi da razjasnimo stvari, oduzmemo reč huškačima i upotrebimo prikladne reči. Jedna od njih koja je gotovo zaboravljena je realnost.
- Evropi i njenoj politici eskalacije upravo to nedostaje – realan cilj.
- Za SAD je situacija nešto drugačija, jer je tamo busanje u prsa deo predizborne kampanje.
- Angela Merkel ne može da se pozove na ove olakšavajuće okolnosti. Geografija obavezuje svakog nemačkog kancelara na iskrenost. Ruse ne možemo da posmatramo iz ugla američke desnice iz grupe Čajanka.
- Nije kasno da se duo Merkel/Steinmeier ugledaju na Brandta. Besmisleno je nastaviti sa podrškom strateški krtatkoročnim stavovima Baracka Obame. Možemo da vidimo kako se on i Putin teturaju ka znaku na kome piše: „Nema izlaza.“
- „Test za politiku nije to kako nešto počinje, već kako se nešto završava“, kaže Henry Kissinger. „Treba da težimo pomirenju, a ne dominaciji“, napisao je posle ulaska Rusa na Krim, „Demonizacija Putina nije politika, već alibi za njen nedostatak.“ On predlaže da ublažimo sukob kako bismo našli rešenje.
- Američka sklonost ka verbalnoj, a onda i vojnoj eskalaciji – izopštavanje, optužbe i napad – pokazala se krajnje nedelotvornom. Poslednja uspešna velika američka vojna operacija bilo je iskrcavanje na Normandiju. Sve druge – Koreja, Vijetnam, Irak i Avganistan – završene su neuspehom. Razmeštanje jedinica NATO na poljskoj granici i razgovori o naoružavanju Ukrajine samo su nastavak bezidejne politike vojnim sredstvima.
- Od politike „glavom kroz zid“, i to uvek na mestu gde je zid najdeblji, dobijamo samo glavobolju i ništa više. Na zidu koji izgleda ponovo deli Evropu i Rusiju postoje jedna velika vrata. Ključ je sačinjen od ravnoteže interesa.
- Rusija je energetska svetska sila i industrijska zemlja u razvoju. Sad nam je potrebna politika ravnoteže i uvažavanja obostranih interesa. Saradnja za teritorijalne garancije. Ministar spoljnih poslova Steinmeier je već našao prave reči – partnerstvo za modernizaciju. Rusiju moramo da integrišemo, umesto što je izolujemo. Mali koraci u tom pravcu su daleko bolje rešenje od besmislene politike izopštavanja.
- Treba se podsećati Brandtovih reči : „Tvrdnja da posedujete apsolutnu istinu je vrlo opasna.“
Na kraju su to shvatili i oni koji su podlegli ratnoj groznici 1914. Pokajnici su po završetku rata izdali drugi poziv, ovaj put za razumevanje među nacijama: „Civilizovani svet postao je bojno polje. Vreme je da plima ljubavi zameni razorne talase mržnje.“
- Trebalo bi da u 21. veku izbegnemo ovaj trnovit put preko ratišta. Istorija ne treba da se ponovi. Vreme je da pronađemo prečicu.”
Sve navedeno je dovoljno poučno kako za ER, Rusiju, Ukrajinu, SAD a i za Srbiju.
Što se Srbije tiče pogotovo se treba kloniti jeftinih propagandnih i navodnih patriotskih, bratskih, pravoslavnih razmetanja, kao i nerealnih očekivanja da će se Srbija maltene preporoditi jer će iskoristiti pogodnosti sankcija između Zapada i Rusije. I tu treba biti realan, nemamo mi toliko robe koliko Rusiji treba ni kvantitativno ni kvalitativno.Likovanje kako će sada Srbija biti za Rusiju EU može samo da iritira ili izaziva podsmeh nekih u EU , a od onih nama nenaklonjenijih i određeni revanšizam. S druge strane, ne treba se zavaravati da će ovakvi odnosi između Rusije i EU trajati, rešiće oni to maker i prećutno u obostranom interesu.
A može li Srbija zadržati poziciju nestavljanja ni na jednu stranu- svakako i da to obema stranama jasno kaže i više će nas ceniti i jedni i drugi.