Svih ovih dana, od trenutka jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova od Srbije, postavlja se pitanje: koje to motive imaju Sjedinjene Američke Države i njeni najbliži evropski prijatelji, da tako uporno - i do neke mjere čak i rizično - inzistiraju na priznanju tog proglašenja. Zašto je Americi toliko stalo? Koji je to interesi vode?
Čuli smo razna moguća objašnjenja za takvu američku politiku – uglavnom iz košare raznih „teorija urote“. Oni koji, međutim, vjeruju da je Amerika namjerila uništiti Srbiju jer je ne voli, ili zaštititi Albance jer ih voli – ne nude nikakvo uvjerljivo objašnjenje zašto bi Amerika baš nekog voljela a drugog ne. Amerika nije Njemačka, pa da bi postojali neki tzv. "historijski razlozi" da bude „antisrpska“. Još je manje objašnjivo zašto bi Amerika bila na strani ne jedne, nego (na Balkanu) dvije muslimanske nacije: Bošnjaka i Albanaca – kad istodobno raste antiislamsko raspoloženje na cijelom Zapadu, pa i u Americi. I sami teoretičari urote su, vjerojatno, zbunjeni – u istoj mjeri u kojoj je, recimo, Veljko Kadijević bio zbunjen kad se suočio s činjenicom da Amerika nije razumijela (ni podržala) Srbiju one davne 1991. godine. U svojoj prvoj knjizi („Moje viđenje raspada“), Kadijević nije mogao ponuditi nikakvo drukčije objašnjenje nego da se radi o američkom antikomunizmu (protiv JNA i Miloševića, koje su Amerikanci tada vidjeli kao ortodoksne komuniste). U tome je bilo ponešto istine. Ali, kako objasniti to da se američka pozicija nije promijenila kad su antikomunisti i antiislamisti ojačali u samoj Srbiji? Zašto Amerika ostaje skeptična i hladna prema Srbiji i nakon 2000? Je li to zato što Amerika ima neke posebne simpatije prema Albancima? Objašnjenje koje ističe navodnu važnost nekog „albanskog lobija“ u samoj američkoj politici ostaje manjkavo, nekonzistentno i tanko.
Ideja o tome da je (politička) Amerika pro-albanska iz neke posebne bliskosti s Albancima jednako je tako iluzorna, kao i ideja da su ruski političari skloni Srbiji jer se radi o Slavenima ili o "historijskim prijateljima". Velike sile, naime, rijetko kad imaju prijatelje – one imaju interese. Treba pitati, dakle, koji to interesi vode Sjedinjene Države u ovom slučaju?
Prije svega, Amerika je – kao i velika većina drugih važnih zemalja (naročito na Zapadu, ali ne samo tamo) 1992. (posebno nakon rušenja Vukovara, a potom i katastrofe u Bosni i Hercegovini) Srbiju i Srbe identificirala kao glavnu opasnost za mir i stabilnost u jugoistočnoj Evropi, a potencijalno i šire – u cijeloj Evropi. To nije nikakvo iznenađenje, a nije baš bilo ni neopravdano. Divljački nacionalizam kojim su se razarali gradovi i čitave države, te obnova radikalnih i ekstremističkih (neofašističkih) ideologija, nisu bile samo srpska „specijalnost“, ali su ipak na srpskoj strani rata bile izraženije nego na drugima. Povrh toga, Srbija je – već i kao najveća od svih upletenih strana, te ona koja je imala podršku većeg dijela tadašnje JNA-u-raspadanju – mogla i načiniti najviše zla. To je dodatno potencirano činjenicom da se nisu razarali Šabac i Kragujevac, nego Dubrovnik i Sarajevo. To što je kasnije granatiran i Knin (gdje su Srbi bili većina) i Mostar (u trenutku kad ih tamo više skoro nije ni bilo) ostalo je u sjeni ovih prvih razaranja, i viđeno je uglavnom kao posljedica. Američkoj politici su trebale skoro tri godine da se pokrene, i da pokaže da se u svijetu kojeg ona kontrolira (u liberalno-demokratskom svijetu) takve stvari ne mogu dogoditi nekažnjeno.
Jednom kad se pokrenula, međutim, ona je odlučila ići do kraja. Što to znači? To znači da je odlučila ovladati (ako ne već i zavladati) prostorom koji je u devedesetim doista bilo krvavo ratište, u kome su milijuni ljudi bili protjerani iz svojih domova, a stotine tisuća su poginule. Na ovo što se događa od 1994. nadalje – sve do danas – treba gledati kao na jedan jedinstven proces, u kome su Sjedinjene Države odlučile preuzeti kontrolu nad prostorom u kome se dogodila katastrofa, i koji je prijetio da stvori veće regionalne, a možda i globalne probleme. Možemo, naravno, raspravljati o tome ima li Amerika legitimitet da bude „pacifikator“ i „hegemon“ svuda na Zapadu (a Balkan je, sa američke točke gledano – još uvijek Zapad) ili čak i posvuda globalno, ali američka vanjska politika polazi od pretpostavke da su SAD odgovorne za mir u tom dijelu svijeta (ako ne već i u cijelom svijetu), i točka. Da nije bilo „naših“ (tj. domaćih) povoda za takvu intervenciju, ona se možda ne bi dogodila – ili barem ne u tolikoj mjeri i na tako brutalan način (vojnom silom, kršenjem međunarodnog prava, brutalnim nametanjima volje, itd.). Bila bi možda suptilnija, i manje očigledna. Balkan, naime, nije po sebi područje od velike važnosti za američku (ili bilo čiju drugu) politiku – ali je to postalo zbog nereda kojeg su na njemu stvorili domaći igrači. Njih nikad ne treba zaboraviti u raspravama o uzrocima i motivima sadašnje američke politike na Balkanu.
U savladavanju rata i istiskivanju antiliberalnih doktrina i akcija, Amerika je tadašnju Srbiju vidjela kao glavnog protivnika, pa je djelovala s te pozicije. Prvo je koncipirala i nametnula bošnjačko-hrvatski (Washingtonski) sporazum, potom vojno pomogla hrvatsku akciju protiv Krajine, pa uspostavila Pax Americana u Bosni i Hercegovini (Dejtonskim sporazumom), a zatim se okrenula prema rušenju Miloševića. U tu svrhu je izvela napade na Srbiju (i u manjoj mjeri: Crnu Goru), a potom financijski, politički i organizacijski pomogla rušenje Miloševića 2000. godine. (Da se 1997. nije okrenuo protiv Miloševića, srušen bi bio i Milo Đukanović). Istodobno, Amerika je „preventivno“ djelovala u Makedoniji, a kad je tamo došlo do „gužve“ (u februaru 2001.) uspostavila je ravnotežu time što je dozvolila vojnu akciju protiv albanskih separatista, istodobno promovirajući Ohridski sporazum. Potom se uključila u stvaranje kompromisa između Makedonije i Grčke (oko imena – te je pregovore najprije vodio Cyrus Vance, a svi su izgledi da će biti okončani prije prijema Makedonije u NATO, također na američko inzistiranje). Dok je u Srbiji stajala na strani albanskog nacionalizma, u Makedoniji i Crnoj Gori ga je uspješno kontrolirala i minimizirala – jer joj je tako odgovaralo. Albanski nacionalizam upotrebljen je kao sredstvo slamanja politike, političara pa i zemlje koja je viđena kao glavna opasnost u regiji.
Jednom kad je uspostavljen mir, Amerika je u sve zemlje regije poslala snažne ambasadore, koji su bili de facto vladari iz sjene. Također, ona je u nekim od tih zemalja sagradila enormno velike ambasade, a u drugima je podigla vojne baze, najveće u ovom dijelu svijeta. To je bio jasan signal namjere da se ostane dugo i da se bude ozbiljno prisutan. Neke od zemalja u regiji su se okrenule prema Evropskoj Uniji, ali nijedna se nije mogla do kraja osloboditi američkog utjecaja – čak ni Slovenija, kako se moglo vidjeti iz zapisnika razgovora američkih i slovenskih diplomata neposredno pred proglašenje nezavisnosti na Kosovu.
Stvar je prilično jednostavna i ne treba je mistificirati pronalaženjem nekih tobožnjih zavjera: Amerika je uložila previše novca, političke volje, ugleda i snage da bi se tek tako povukla iz ove turbulentne regije. I tu sad dolazimo do faze u kojoj jesmo. U njoj Amerika pokušava ostvariti i na dugi rok osigurati pacifikaciju svih potencijalnih izvora nestabilnosti na Balkanu, kako se nikada ne bi ponovila situacija iz devedesetih, kojom je i sama Amerika bila zatečena, a dijelom i osramoćena. U tome ima i želje za dominacijom, ali i iskrene želje da se nikada više ne ponove zla građanskog rata, te da se ne pojavi neki „novi Milošević“. Da bi to osigurali, Amerikanci su se okrenuli analizi uzroka koji su doveli do rata u devedesetim godinama, pri čemu su nacionalizam i nacionalne tenzije identificirali kao najvažniji. A koje bi to najopasnije moguće tenzije mogle dovesti do novog rata na Balkanu?
U prvom redu, radi se o srpsko-albanskom sporu oko Kosova, u drugom: o potencijalnoj obnovi srpsko-hrvatskog spora oko Bosne i Hercegovine, a u trećem o raspirivanju (dosad tihog, ali latentnog) konflikta oko Makedonije – u kojeg bi mogle biti uključene i susjedne zemlje. Također, treba spriječiti porast muslimanskog ekstremizma (ne nužno nacionalizma, nego, recimo, vjerski-inspiriranog radikalizma), koji se može pojaviti u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u Makedoniji. Da bi se spriječilo razbuktavanje novog rata – danas, za deset godina ili za pedeset – treba, dakle, kontrolirati upravo te tri zemlje. Američka politika prema regiji je u posljednjih desetak godina usmjerena upravo prema tom cilju – punoj kontroli tih triju zemalja. I doista – s procesom proglašenja nezavisnosti Kosova od Srbije (koji je istodobno i proglašenje zavisnosti od Amerike) taj je proces manje-više završen. Jedina preostala moguća teritorija koja bi mogla biti od interesa u tom smislu - jest Sandžak, pa na tu teritoriju treba obratiti posebnu pažnju (kao što sam već napisao u jednom od prethodnih tekstova na ovom blogu).
U situaciji u kojoj kontrolira te tri ključne točke potencijalnog konflikta, Amerika je u prilici da bude de facto gazda regije, bez obzira na Evropsku Uniju i potencijalno članstvo balkanskih zemalja u njoj. Time ona postiže više ciljeva odjednom.
Prvo, Amerika sad drži prst na pulsu albanskog, makedonskog, srpskog, bošnjačkog i hrvatskog nacionalizma – jer svakog od njih može i kazniti (oduzimanjem ovlasti, pa čak i teritorije) i nagraditi (proširivanjem ovlasti, odnosno teritorije). Americi ne odgovaraju „konačna rješenja“, nego upravo polurješenja, u kojima budućnost može biti ovakva ili onakva. O tome kakva će biti – odlučivat će Amerika: sama ili u dogovoru s Rusijom (a možda i Evropom, ako se ova oporavi od paralize). Između ostalog, i zato je prijedlog kojeg sam iznio u prošlom tekstu na ovom blogu, gotovo sigurno osuđen na neuspjeh, čak i kad bi se Srbi i Albanci o njemu dogovorili (a ja sam dobio više pozitivnih nego negativnih komentara o njemu, i to i sa srpske i s albanske strane). Također, da bi ga mogla kontrolirati, Americi treba srpski nacionalizam, pa ga ona zapravo raspiruje, a ne guši (kao što je slučaj i s drugim nacionalizmima u regiji). Kad Srbima ne bi bilo stalo do Republike Srpske ili do Kosova, Amerika bi ostala i bez svoje mrkve i bez batine u odnosu na Srbiju. Isto se odnosi i na "mrkvu i batinu" članstva u Evropskoj Uniji - koja je također potrebna, pa se u tom smislu pomaže održavanje "ravnoteže" između nacionalističkih i proevropskih snaga u samoj Srbiji.
Drugo, ona je ulaskom u Bosnu i Hercegovinu, te na Kosovo, uz snažan utjecaj kojeg već ima na Albaniju i Tursku, u prilici da potpuno kontrolira sve četiri evropske zemlje/teritorije u kojima ima značajan broj muslimana. To je posebno značajno u situaciji „rata protiv terorizma“, i s obzirom na prilike na (pre)Bliskom Istoku.
Treće, poučena iskustvom iz ne tako davnih devedesetih, Amerika ne vjeruje nikome u regiji – a naročito ne Srbiji, a posebno ne u situaciji u kojoj je ona na korak od snažnog političkog, ekonomskog (a možda i vojnog) povezivanja s Rusijom. Prisustvom u Bosni i na Kosovu, Amerika je povećala utjecaj na unutarsrpska politička zbivanja, jer može utjecati na neke od glavnih tema svake sljedeće izborne kampanje. Također, eventualnim (a sada već i vjerojatnim) ulaskom Hrvatske, Albanije i Makedonije u NATO (možda već sljedeće godine), Srbija će biti sa svih strana okružena zemljama koje su u NATO-u, te će time biti pod dodatnim pritiskom (barem simboličkim).
Konačno, Amerika je iskoristila slabost Rusije i Evrope u devedesetim godinama, da bi se ponovno pojavila kao gazdarica u barem jednom dijelu Evrope. Prije 1989. ona je suvereno gazdovala Zapadnom Evropom, da bi potom – kroz proces proširenja Evropske Unije, i oslobođenja od američkog tutorstva u nizu zapadno-evropskih zemalja – izgubila tu poziciju. Za Srbiju je možda Kosovo „srce Srbije“, ali je za Ameriku ono „srce Evrope“. (Kao što je Srbija to isto – za Rusiju, ali o tome u nekom drugom tekstu). I doista, za Evropsku Uniju, pitanje Kosova postat će sasvim sigurno jedno od središnjih političkih i vojnih pitanja. Naime, jedino tu će se na tlu Evrope dodirivati (a vjerojatno i sudarati) Rusija i Amerika. Za Evropu, most na Ibru bi mogao postati novi „Berlinski zid“, a Kosovska Mitrovica – novi Berlin. A kao što iskustvo Hladnog rata govori – sve dok se taj zid ne sruši, te Rusi i Amerikanci ne povuku, nema nikakve šanse da Evropa bude istinski ujedinjena i politički važna.