autor: Rodoljub Šabić
Nije ništa neobično da tragični događaji mobilišu emocije i energiju velikog broja ljudi, naprotiv. Potvrdu toga imali smo nedavno i kod nas, povod je bio nedavni stravičan zločin u kome je izgubila život nesrećna devojčica Tijana Jurić. Ali, uz dužno poštovanje prema bolu svih koje je tragedija pogodila i očekivanje da zločinac bude adekvatno kažnjen, čini se da je ta potvrda dobijena na bizaran način.
Prvo se u direktnoj vezi s tim događajem pojavila inicijativa "Smrtna kazna za ubicu Tijane Đurić". Na različite načine inicijativu je podržao veliki broj ljudi, na Facebook profilu koji je otvoren upravo pod tim imenom lajkovale su je desetine hiljada.
Koliko njih je znalo ili zna da je takva inicijativa, bar shvaćena doslovno, onako kako je i nazvana, usmerena ka neostvarivom cilju?
Za vraćanje smrtne kazne u pravni poredak Srbije morali bi da otkažemo Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i Protokol br. 6 uz nju. Morali bi da, uz sprovođenje referenduma, promenimo Ustav Srbije i iz njega izbacimo odredbu koja izričito kaže da u Srbiji nema smrtne kazne. Potom bi morali da izmenimo KZ i da u sistem sankcija ponovno uključimo smrtnu kaznu. Na taj način postali bi, uz Lukašenkovu Belorusiju, jedina od 58 članica Saveta Evrope koja bi imala smrtnu kaznu. Ali čak i tada ona ne bi mogla da bude izrečena ubici Tijane Đurić. Iz prostog razloga što ne samo ustavni, nego u međunarodnim relacijama opšteprihvaćeni princip zabrane retroaktivnog dejstva krivičnih zakona to potpuno isključuje. Krivični zakoni mogu se retroaktivno primenjivati isključivo ako su blaži po učinioca krivičnog dela.
U poslednjih nekoliko dana u vezi sa istim slučajem pojavila se nova inicijativa - "Inicijativa za izmene Zakona o policiji". Ideja je da se "iz Zakona o policiji uklone odredbe koje predviđaju da policija ne može početi potragu za nestalim licem pre isteka roka od 48 sati."
I opet se nameće pitanje - A koliko ljudi zna da u Zakonu o policiji ne postoji odredba koja se želi menjati, da se nigde ne pominje taj rok od 48 sati?
"Mobilizacija" velikog broja ljudi nikad nije za potcenjivanje, jer može da bude značajna u rešavanju mnogih važnih pitanja. Ali baš zato inicijative koje se na tome zasnivaju moraju biti smislene i precizno definisane, u protivnom mogu biti i kontraproduktivne i destimulativne.
Da li bi se neko skeptičan bar malo iznad proseka i u vezi sa dve pomenute inicijative mogao zapitati da li je reč o spontanom, naglašeno emocionalnom reagovanju i okupljanju ili pak iza svega stoji hladno, sasvim racionalno usmeravanje energije ka (ne)potrebnom cilju?