Praveći se da nam nije ništa stvar ne popravljamo ni mi ni Vučić. A jeste nam, itekako. Samo što neki ćute jer su umorni, drugi zato što se boje, treći zato što se prave da nisu odavde. Četvrti su potkupljeni, i njima zaista nije ništa. Oni žive zlatno doba.
I njemu je nešto, da se razumemo. Samo što je on Sport Bili.
Svi ekonomski pokzatelji, ne računajući besmislice koje su Dačiću dali da pročita danas u Skupštini ili ono što SNS stranački dronovi poput veselog Babića ponavljaju, govore da smo srljali, srljali i skoro dosrljali. Jesenji ambis zjapi pred nama u svoj svojoj dubini i strahoti. Pet milijardi nečega koje bi, po rečima guvernerke Tabaković, arapska banka koja ulazi u Srbiju, trebalo da unese u naredne tri godine – svema je jasno – iste su pare kao onih sto milijardi koje čekaju na granici još od onomad, od izbora 2012. ili Bačevićevi trilioni.
Politički gledano - procep je sve tešnji, a ono što nam je u njemu stisnuto preti da pukne. Jer je, eto, došlo do momenta istine na pitanju Kosova gde pipirevka i kreativna rešenja više ne mogu da daju rezultate. Ergo, ako baš nećete direktno (kažu naši evropski partneri) – evo vam šansa: mirovni ugovor. Za unutrašnju upotrebu na volju vam tumačenja, ali ćete taj ugovor sklopiti sa državom, i komšijom. Ende.
Toma Nikolić i njegova družina uključujući i Marka Đurića, a bogami ni koalicioni partner Ivica Dačić, tu ovoga puta teško da će biti korisni i lojalni saigrači.
Oko Kosova, rekoh, a bogami i oko Ukrajine.
Jer intenzitet tamošnje krize obrnuto je proporcionalan strpljenju i volji prvenstveno Nemačke da se trpi jagnje-folirant koje bi vazda sisalo na dve strane, najmanje. Te će se i tu sve manje pitati veliki modernizator i reformator za duševne patnje, a gotovo se može napipati materijalizovan momenat u kome će morati da donese odluku i jasan stav. I preduzme ono što mu bude naloženo. To što ni Vladimira Vladimiroviča bezbeli neće interesovati emocije i žalopojke - Vučiću sigurno neće olakšati život.
Dakle, ako nikad do sada – danas je Srbija ko kruška zrela za jednu Vladu narodnog spasa. Zrela i prezrela. Ništa tu ne pomažu nikakvi procenti ni kobajagi podrška, ni mediji, lakirovka i potemkinovske lakrdije za naivne i nedotupavne. Jer ovo što Vučić ima i sa čime je pokušavao, kroz rekonstrukcije, smene, populizam i inscenacije raznih vrsta da vlada i vodi državu pokazalo se kao potpuna propast i katastrofa epskih razmera. I vreme je da to prizna i zatraži pomoć mrskih protivnika: ovejanih kriminalaca, korupcionaša, lopova i izdajnika.
Hoće li?
Teško. Ja bar ne mogu da zamislim taj njegov košmar u kome sa Pajtićem, Tadićem, Živkovićem, Jovanovićem (četiri nijanse žute) ravnopravno dogovara novu politiku. I tek SNS doktore keramičarskih, molerskih, pečenjarskih i drugih menadžerskih nauka da se sa tim slože i dignu guzice iz ministarskih fotelja.
I onda? Da ne mračimo. Ali dovoljna je ilustracija da se nastavlja u istom pogibeljnom smeru, valjda, što ovako opskuran lik danas postade ministar privrede Vlade Srbije. Uz onakvo obrzloženje Ivice Dačića.
Da, čak je i meni bilo malkice žao što je to morao da čita.